"Možete mi evo, uzeti slobodu, pa i život

                          ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog

                       povijesti naroda kojemu pripadam"  

                                            Dr. Franjo Tuđman

"Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo" - riječi su što ih je prvi hrvatski predsjednik i tvorac današnje hrvatske države dr. Franjo Tuđman izgovorio na Trgu Bana Jelačića na velebnom skupu, pred masom oduševljenih građana, nakon što je (22. svibnja te ratne 1992. godine) naša Domovina primljena u punopravno članstvo OUN, kao 178. njezina članica.

Bila je to kruna našeg mukotrpnog puta prema međunarodnom priznanju od svijeta koji nam uglavnom nije bio sklon, sve dok zahvaljujući žilavom otporu velikosrpskoj agresiji i mudroj i promišljenoj državnoj politici i diplomaciji nismo pokazali kako smo svoju slobodu i samostalnost pripravni izboriti po svaku cijenu - pa i uz najveće žrtve.

Na čelu općenarodnog pokreta za stvaranje slobodne i suverene Republike Hrvatske, tog stoljetnog sna brojnih naraštaja našega naroda, nalazio se on, dr. Franjo Tuđman, povjesničar, intelektualac, disident i bivši politički zatvorenik koji se zbog ideja što ih je zastupao našao u nemilosti jugoslavenskog režima.

Već 1961. godine, kao najmlađi general napustio je tadašnju vojsku i posvetio se znanstvenom radu u Institutu za historiju radničkog pokreta (čiji je osnivač bio).

Dr. Tuđman se kao borac protiv fašizma nije mogao pomiriti s ponižavajućim položajem svoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, a poglavito s krivotvorenjem povijesti što ju je provodila velikosrpska vrhuška pod okriljem vladajućeg komunističkog režima, pri čemu su preuveličavanje žrtava Drugoga svjetskog rata (poglavito srpskih) i crne legende o Hrvatima bile uporišne točke propagande s krajnjim ciljem ispisivanja kolektivne optužnice i proglašavanja hrvatskoga naroda "zločinačkim" i "genocidnim".

Kao čovjek, intelektualac, povjesničar i hrvatski domoljub, odlučio je pružiti otpor toj zloćudnoj ideologiji koja je poništila sve one ideale zbog kojih su se on i tisuće drugih Hrvata - istinskih i uvjerenih antifašista - borili u ratu, prije svega načelo nacionalne ravnopravnosti što ga je i sama KPJ od početka isticala kao svoju najvrjedniju tekovinu.

Odrekao se sjajne vojne karijere (koju je zacijelo mogao ostvariti da je pristao biti poslušnik režima) i završio kao disident pod danonoćnom prismotrom tajne komunističke policije (UDB-e), te se nastavio boriti za svoje ideje na jedini dostupan način, onako kako je najbolje znao i u tadašnjim uvjetima mogao - znanstvenim radom na polju novije povijesti, napose onog razdoblja vezano za raspad monarhističke Jugoslavije i Drugi svjetski rat.

Od 1961. do 1967. godine, u Institutu za historiju radničkog pokreta, dr. Tuđman kao njegova čelna osoba vrijedno i marljivo radi na prikupljanju svih podataka, dokumenata i analizi arhivske građe, pripremajući tako znanstvene članke i knjige. Neko vrijeme suradnik mu je i Bruno Bušić kojega štiti koliko može od progona i zapošljava u Institutu. S njime ostaje do kraja u prijateljskim odnosima i nakon što ovaj odlazi trajno u emigraciju.

Potpisnik je Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine, kada vodeće hrvatske znanstvene i kulturne institucije i brojni ugledni intelektualci ustaju protiv neravnopravnosti hrvatskog naroda i njegova ponižavajućeg položaja. U dva navrata je kao "narodni neprijatelj" osuđivan i zatvaran zbog javnog djelovanja, ali i dalje nastavlja s radom unatoč svim opasnostima kojima je izložen.

Vođen idejom samostalne i slobodne Hrvatske, u vrijeme krize i raspada socijalističke Jugoslavije, već 1989. godine u suradnji s istomišljenicima u tajnosti utemeljuje narodni pokret (Hrvatsku demokratsku zajednicu) s kojim premoćno pobjeđuje na prvim višestranačkim izborima (1990. godine) i uz gotovo plebiscitarnu potporu hrvatskoga naroda i građana postaje prvi demokratski izabrani predsjednik Republike Hrvatske.

U teškim godinama rata i u borbi za opstojnost naroda koji je izložen barbarskoj velikosrpskoj agresiji s područja Srbije i Crne Gore ali i terorističkoj pobuni dijela srpske manjine unutar zemlje, on kao državnik i vojskovođa i krajnje teškim i vrlo složenim okolnostima, u situaciji kad je Hrvatska još uvijek "neželjeno čedo" u međunarodnoj zajednici demokratskih država, uspijeva ostvariti sve postavljene strateške ciljeve: obraniti zemlju, postići međunarodno priznanje i primitak u Ujedinjene naroda, uspostaviti državni suverenitet na cijelom području (uz potpuno zaokruženje granica) i ostvariti nužne preduvjete za daljnje integracije u okviru zapadnog europskog poretka.

Danas s pravom možemo reći kako je dr. Franjo Tuđman bio izuzetna povijesna osoba koja je u sebi objedinjavala vrline ne samo vrhunskog političara, državnika i narodnog vođe, nego i vojskovođe, diplomata, književnika, povjesničara i intelektualca.

Samo njemu i jedino njemu uspjelo je dobiti povjerenje naroda i povesti ga u borbu za samostalnu i slobodnu Hrvatsku u nikad složenijim okolnostima u vrijeme kad smo kao narod bili izloženi smrtnoj pogibelji i kad nam pojedini zapadni tutori nisu davali više od tri tjedna preživljavanja.

Ideja pomirbe u kojoj je središnje mjesto zauzimalo jedinstvo domovinske Hrvatske, Hrvata iz Bosne i Hercegovine i hrvatskoga iseljeništva, bilo je ono na čemu je počivala Tuđmanova koncepcija. Kao mali narod, tada kad nam se radilo o glavi nismo imali pravo na podjele i prebrajanja prema ideološkim ili bilo kojim drugim mjerilima, jer bi to bilo pogubno i imalo nesagledive posljedice.

U konkretnom političkom smislu, prvi hrvatski predsjednik je platformu Hrvatske demokratske zajednice postavio na pozitivnoj tradiciji hrvatskog političkog života, odbacujući sve ono što u prošlosti nije bilo dobro ili je vodilo zabludama, a baštineći i dalje nadograđujući ono što je vrijedno i za hrvatski narod korisno.

Bilo je i onih koji ga nisu razumjeli, ili ga nisu željeli razumjeti. Oni su mu tražili samo mane, pa je u njihovoj vizuri "objektivizacije" njegova lika i djela, čak i to što se u partizanskom pokretu borio protiv okupatora bilo negativno, drugi su ga opet nazivali "komunjarom" ili ispredali nebuloze o njegovom "radikalnom nacionalizmu", "antisemitizmu", "mržnji prema Srbima" itd., itd. Izmišljali su crne legende o Tuđmanu kao "diktatoru" koji je "uvodio cenzuru" i "gušio slobodu medija", gubeći iz vida da u posljednjih 30-ak godina nema osobe koja je upravo putem medija u Hrvatskoj tako oklevetana i ocrnjena kao on (s fantastičnim konstrukcijama o "dogovorenom ratu", lažnim optužbama za "podjelu Bosne", do gnjusnih i neutemeljenih objeda za "pljačku Hrvatske" i "ratne zločine").

Danas možemo konstatirati kako proces "detuđmanizacije" koji je 2000. godine započeo upravo iz anarhističkih i ljevičarsko-liberalnih krugova nesklonih Hrvatskoj kojima je svaka ideja njezine samostalnosti strana i neprihvatljiva, nije uspio.

Sve njihove laži, krivotvorine, konstrukcije, sve to nabacivanje blatom na dr. Tuđmana, samo je poslužilo tomu da se oni sami razotkriju, a njemu naštetilo nije.

Tako se potvrdila istina po kojoj će s protokom vremena Tuđman biti sve veći, a oni koji ga žele uniziti ostati ono što su i bili: moralni i intelektualni patuljci, polusvijet koji svoju patološku mržnju prema Hrvatskoj manifestira bacajući se iz busija drvljem i kamenjem na njezina tvorca.

Kroz gotovo pola stoljeća znanstvenog i književnog stvaralaštva, dr. Tuđman napisao je veliki broj znanstvenih radova i publicističkih članaka, ali i vrijedne i značajne knjige koje daju nemjerljiv doprinos shvaćanju naše novije povijesti i objašnjavaju procese i događaje na bitno drugačiji način nego to čine srpska i komunistička historiografija.

Evo kratkog popisa autorskih djela, te knjiga u kojima su nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika sabrani njegovi govori, zapisi i ideje vezano za promišljanja o samostalnoj Republici Hrvatskoj i borbi za njezinu slobodu i demokratski razvitak:

Rat protiv rata (Zagreb, Zora 1957., 1. izd. Zagreb, Zora 1970., 2. izd. "Vojna proti vojni", Ljubljana, Borec 1964.)

Stvaranje socijalističke Jugoslavije (Zagreb, Naprijed 1960.; Rojstvo socijalistične Jugoslavije, Ljubljana , Borec 1961.)

Okupacija i revolucija (Zagreb IHRPH 1963.)

Velike ideje i mali narodi (Zagreb, Matica hrvatska 1969., 1. izd.; Zagreb, Matica hrvatska 1970., 2. izd.; Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske 1990., 3. izd.; Zagreb, Nakladni zavod MH 1996., 5. izd.)

Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (München-Barcelona, KHR 1981.; München–Barcelona 1982., 2. izd.; Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske 1990., 3. izd.; Zagreb, NZ MH 1996., 5. izd; "Nationalism in Contemporary Europe", New York, Columbia University Press, 1981.; "Die Nationalitäten Frage im heutigen Europa", Lidingo, Bokatron 1986.)

Bespuća povijesne zbiljnosti (Zagreb, Nakladni zavod MH 1989., 1. izd.; Zagreb, Nakladni zavod MH 1989., 2. izd.; Zagreb, Nakladni zavod MH 1990., 3. izd.; Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske 1990.. 4. izd.; Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada 1994.; "Irrwege der Geschichtswirklichkeit", Zagreb, ŠK 1993.; "Horrors of War", New York, Evans & Co. 1996.; "Bespuća povijesne zbiljnosti" (na kineskom), Peking 1998.

 Zna se HDZ (Zagreb, HDZ knj. 1, 1990.; Zagreb, HDZ knj. 2, 1992.; Zagreb, HDZ knj. 3, 1993.; Zagreb, HDZ knj. 4, 1995.)

Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918-1941. (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, knj. 1 i 2, 1993.)

S vjerom u samostalnu Hrvatsku (Zagreb, Narodne novine 1995.)

Usudbene povjestice (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada 1995.)

Povijesna sudba naroda (Zagreb, ŠK 1996.; "Das historische Schicksal des Volkes", Köln 1997.; "Istoričeskata sudba na narodite", Sofija 1997.; "Dejinny údel narodu", Praha 1997.; "Népek történelmi sorsa", Budimpešta 1997.; "Istoriskata sudba na narodite", Skopje 1998.; "Dejinný údel národov", Bratislava 2000.)

Misao hrvatske slobode (Zagreb, Narodne novine 1997.)

Hrvatska riječ svijetu (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada 1999.)

Petrinjska 18 - Zatvorski dnevnik iz 1972.(Zagreb, Naklada Pavičić 2002.)

Govori i izlaganja 1998-1999. (Zagreb, Zaklada HDZ)

Franjo Tuđman - Osobni dnevnik - 1., 2. i 3. knjiga (Zagreb, Večernji list 2011.)

Vlak slobode (Zagreb, HDZ 1996.)

Franjo Tuđman 1922.-1999. (Zagreb, HAZU 2002.)

Imamo li pravo jednog takvog intelektualca, s tako bogatom bibliografijom kakvu ima rijetko koji državnik u svijetu, svoditi isključivo na političku dimenziju? Nije li to krajnje pojednostavljen i jednostran pogled ne samo na njega, nego i na epohu u kojoj je živio i djelovao, pa u konačnici i na našu noviju povijest?

Poznajemo li mi danas, 20 godina nakon smrti, svoga prvog predsjednika i tvorca države i znamo li tko je bio i što smo izgubili njegovim odlaskom tog 10. prosinca 1999. godine?

Nema značajne povijesne osobe o kojoj se ne ispredaju kontroverze. Tako je i s dr. Franjom Tuđmanom, znanstvenikom, disidentom, političkim uznikom, književnikom, liderom, vojskovođom, intelektualcem, državnikom i beskompromisnim borcem za slobodu svoga naroda.

Na njegovu karizmu i danas se iz nekih krugova nastoji baciti sjena, ali to u većini slučajeva počinje i završava na marginama novinarskih tračeva, u komentarima anonimusa na internetskim forumskim raspravama ili u primitivnim i zaplotnjačkim oskvrnućima postolja impozantnog spomenika otkrivenog ne tako davno u Zagrebu.

U pozadini tih napada na dr. Franju Tuđmana leži neracionalna mržnja prema svemu što je hrvatsko. I zato se obrušavaju na tvorca države, na njezin autentični i prepoznatljivi simbol, nesvjesni da vode već odavno izgubljenu bitku.

Narod i građani Hrvatske jako dobro znaju tko je bio njihov Franjo i što su njegove zasluge. I to se izbrisati ne može, kao što nije moguće poništiti volju hrvatskoga naroda, promijeniti njegovu povijest i svijest, lišiti ga imena, identiteta i spoznaje da na povijesnoj vjetrometini ostaju i opstaju samo oni koji su kadri izboriti se za sebe i svoju samosvojnost.

Dr. Franji Tuđmanu ne trebaju odvjetnici koji će ga braniti. Iza njega i djela što ga je stvorio stoji narod.

I većeg spomenika i priznanja od toga mu ne treba.

Video: Obraćanje naciji prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u povodu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

Zlatko Pinter