Džakulina istina ili revizionizam? Srpska verzija početka Domovinskog rata
U srbijanskoj televizijskoj emisiji „Neispričano“, emitiranoj na televiziji Kurir TV, gostovao je Veljko Džakula, nekadašnji politički vođa pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji. Njegovo višesatno svjedočanstvo otvorilo je ponovno pitanje koje već desetljećima izaziva polemike: kako dio srpske politike i danas tumači početak i tijek Domovinski rat.
Džakula govori o vlastitoj ulozi u događajima od 1990. do 1995., o odnosima među krajiškim vođama, o utjecaju Slobodan Milošević iz Beograda, ali i o unutarnjim sukobima unutar vodstva tzv. Republika Srpska Krajina. Njegove tvrdnje predstavljaju tipičan primjer srpskog političkog narativa o ratu – narativa koji često pokušava opravdati pobunu, relativizirati agresiju i prebaciti odgovornost na Hrvatsku.
No upravo u toj priči, između optužbi, opravdanja i osobnih interpretacija, krije se i niz paradoksa.
Pobuna koja se prikazuje kao obrana
Džakula tvrdi kako su Srbi u Hrvatskoj nakon izbora 1990. godine postali „manjina protiv svoje volje“, jer ih je nova hrvatska vlast navodno lišila statusa konstitutivnog naroda. U njegovoj interpretaciji to je bio ključni trenutak koji je doveo do političke mobilizacije Srba.
Posebno optužuje tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franjo Tuđman, tvrdeći da je upravo promjena ustavnog statusa Srba stvorila atmosferu straha i potaknula političko organiziranje.
No u tom narativu često se prešućuje činjenica da su paralelno s političkim organiziranjem vrlo brzo započele i pobunjeničke aktivnosti – od postavljanja barikada do preuzimanja policijskih postaja. Jedan od prvih takvih događaja bio je upravo Pakračka kriza, koju Džakula opisuje kao spontanu reakciju Srba na navodno naoružavanje hrvatske policije.
U hrvatskoj historiografiji taj događaj označava početak otvorene pobune protiv legitimne vlasti.
Sukobi među krajiškim vođama
Zanimljiv dio Džakulina svjedočanstva odnosi se na sukobe unutar samog srpskog političkog vodstva. On otvoreno kritizira neke od ključnih lidera pobune:
- Milan Babić – kojeg opisuje kao radikalnog nacionalista i politički netolerantnog vođu
- Milan Martić – kojeg smatra politički nedoraslim
- Goran Hadžić – za kojeg tvrdi da je bio pod snažnim utjecajem Beograda
Džakula pritom tvrdi kako je upravo vodstvo Krajine odbijalo mirovne prijedloge i time, po njegovu mišljenju, dovelo vlastiti narod u katastrofalnu situaciju.
Jedan od najpoznatijih primjera bio je međunarodni plan Z-4 Plan, koji je predviđao široku autonomiju Srba unutar Hrvatske. Prema Džakuli, taj plan mogao je spriječiti završni slom Krajine, ali je odbijen zbog političkog radikalizma tadašnjeg vodstva.
Beograd – saveznik ili manipulator?
Jedan od najkontroverznijih dijelova Džakuline priče odnosi se na susrete s Miloševićem u Beogradu. Prema njegovim riječima, pokušavao je upozoriti da rat vodi u katastrofu i predlagao političko rješenje.
No tvrdi da za takva upozorenja nije bilo sluha.
Time nehotice potvrđuje nešto što brojni povjesničari već dugo ističu: ključne odluke o pobuni i ratu nisu se donosile samo u Kninu nego i u Beogradu. U tom kontekstu spominje i ulogu Peter Galbraith, koji je kasnije pokušavao posredovati u pregovorima.
Zapadna Slavonija i slom Krajine
Džakula posebno govori o događajima u zapadnoj Slavoniji i vojno-redarstvenoj operaciji Operacija Bljesak, koju opisuje kao trenutak konačnog sloma tog dijela Krajine.
Prema njegovim riječima, pobunjeni Srbi u tom su području pokušavali izbjeći rat i pregovarati, ali su ostali bez potpore iz drugih dijelova Krajine.
Tri mjeseca kasnije uslijedila je Operacija Oluja, kojom je Hrvatska vratila većinu okupiranog teritorija.
Džakula tvrdi da je krajiško vodstvo tada napustilo vlastiti narod i pobjeglo prije vojske i civila. Time otvoreno optužuje politički vrh Krajine za izdaju.
Narativ koji traje
Iako Džakula sebe prikazuje kao političara koji je pokušavao spriječiti rat, njegova interpretacija događaja ipak ostaje dio šireg srpskog političkog narativa.
U tom narativu često se ističe:
- strah Srba od ponavljanja povijesti
- navodna ugroženost nakon raspada Jugoslavije
- tvrdnja da su pobuna i rat bili obrambena reakcija
No iz hrvatske perspektive ključna činjenica ostaje nepromijenjena: pobuna Srba u Hrvatskoj bila je politički i vojno potpomognuta iz Beograda, a cilj joj je bio stvaranje teritorija koji bi se izdvojio iz Hrvatske.
Istina između svjedočanstava
Džakulina priča, koliko god bila kontroverzna, ipak ima jednu vrijednost – pokazuje unutarnje sukobe, političke kalkulacije i pogrešne procjene koje su obilježile srpsko vodstvo u Hrvatskoj početkom devedesetih.
Iz nje se jasno vidi da su odluke o ratu često bile vođene ideologijom, strahom i političkim ambicijama, a daleko manje stvarnim interesima ljudi koji su živjeli na tim prostorima.
Tri desetljeća nakon završetka Domovinskog rata, takva svjedočanstva podsjećaju da povijest nikada nije samo skup činjenica, nego i prostor interpretacija – često suprotstavljenih, ponekad manipulativnih, ali uvijek politički važnih.
A upravo zbog toga, razumijevanje tih narativa ostaje ključno za razumijevanje kako ratovi počinju – i zašto njihove posljedice traju mnogo dulje od samih bitaka.
