Početkom devedesetih Veljko Džakula se prometnuo u neslužbenog vođu pobunjenih zapadnoslavonskih Srba. Džakula je najprije došao na čelo pakračke organizacije Srpske demokratske stranke (SDS), a potom i na mjesto zamjenika predsjednika koordinacijskog tijela te stranke za cijelu Slavoniju, odnosno Regionalnog odbora SDS-a.
Njegovo pismo koje je u Pakracu 13. svibnja 1993. godine napisao predsjednicima Savezne Republike Jugoslavije Dobrici Ćosiću i predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću, javnosti je slabo poznato.
Pismo Veljka Džakule upućeno Ćosiću i Miloševiću donosimo u cijelosti:
“Poštovani gospodine Predsjedniče,
prije godinu i po dana započeo je neslavni egzodus srpskog naroda s područja Zapadne Slavonije. Izbezumljen, očajan i izdan jadni narod je krenuo uglavnom protiv svoje volje u nepoznato, daleko, strano. Na taj put ga nisu natjerali samo ustaški zlotvori i njihovi kuršumi nego nemoć, izdajstvo i nesposobnost u vrhovima civilno-vojnih struktura raspadajuće države.
Nepregledne kolone očajnika izazivale su tada sažaljenje, solidarnost i saosjećanje najvećeg dijela dobronamjernog čovječanstva, ali i likovanje i slavlje ljudi pomračena uma i iste takve savjesti. Najkraće rečeno, to je bilo pravo etničko čišćenje na prostorima bivše Jugoslavije, bez da je „metla“ za njega odgovarala, niti je to dovoljno korišćeno u političko propagandnom smislu. Gotovo sa strahom, bojažljivošću i samo uzgred to se u to vrijeme samo napomenulo. Na tu pojavu ostali su nijemi i Evropska zajednica i KEBS14, a nije se čuo ni glas svjetske petnaestorice najodgovornijih. Da je tada proradila savjest i svijest čovječanstva ne bi se kasnije dogadjalo ono što se dogadjalo i na način kako se dogadjalo u drugim dijelovima bivše Jugoslavije. Ali šta je tu je. Od ronjenja suza nikada se ne može napraviti bujica, a ponajmanje nekakva bujica sreće. Taj jadni narod je duboko nesrećan. On uglavnom jedva vegetira potucajući se od nemila do netraga.
“Narod želi na svoja ognjišta”
Najčešće uvečer liježe i ujutru ustaje s mislima na svoja zgarišta, svoja sela i svoje neobradjene njive. Stvarnost Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema i plodna ravnica nikako nije mogla zamijeniti san o pustoši, istina, privremeno okupiranoj, ali tvojoj koja je uvijek pripadala tebi i tvojima. U tom smislu prognani i izbjegli narod Zapadne Slavonije i njegova rukovodstva prihvatila su Vensov plan kao svoj program i putokaz za povratak u svoju djedovinu. Vensov plan nije prihvaćen samo deklarativno nego i stvarno i iskreno. Neposredno po uspostavljanju mira započeo je intenzivan proces na uspostavljanju i afirmaciji institucija i organa Srpske oblasti Zapadne Slavonije koji su prevashodno radili na zbrinjavanju, prihvatu i prehrani prognanih i izbjeglica kao i na provodjenju ostalih programa, mahom socijalnog karaktera. Formirani su takodjer, i svi organi vlasti opština koje su privremeno okupirane, a njihovo stanovništvo se nalazi u izbjeglištvu.
Ukratko, uradjeno je sve u organizacionom, normativnom, kadrovskom i prostornom smislu da sve organizacije zažive i počnu nesmetano funkcionisati Veoma brzo započeli su i redovni kontakti s UNPROFOR-om17 na realizaciji Vensova plana. Maksimalnom kooperativnošću i političkom zrelošću rukovodstva Zapadne Slavonije ono što je do jučer bilo samo san počelo se sve više pretvarati u stvarnost. To je suviše dobro išlo da bi dobro trajalo. Naša politička mudrost i tolerantnost je sve više iskakala iz ratobrone i isključive politike u drugim sektorima. A na nivou Republike se nikako nije uspjela konstituisati jedna razložna politika. Možda je iluzorno bilo očekivati da je to moguće uraditi za cijelu Krajinu jer nam ni interesi nisu isti. Naime, u drugim sektorima Srbi žele sačuvati status quo, a mi se želimo vratiti na svoja ognjišta. Mi smo se opredijelili na razumnu politiku stalne inicijative, a ne za politiku isključivosti i nekooperativnosti. U svakodnevne kontakte, pored snaga UNPROFOR-a, uključili smo i Visoki komesarijat za izbjeglice, Medjunarodni crveni krst, UNICEF19 i druge institucije koje su željele da nam pomognu.
Ilustracije radi, dok u drugim sektorima još nije bila ni saživjela ideja o mogućim kontaktima sa ovim organizacijama, u Srpsku oblast Zapadnu Slavoniju već je počela stizati prva pomoć ovih humanitarnih organizacija.
“Krajina postaje rigidni totalitarizam”
Naš napredak je očito nekome smetao pa je započeo atak na nosioce programa političke inicijative i tolerancije što je kulminiralo neprimjerenim pokušajima diskvalifikacije i insinuacija prema potpisnicima tzv. „Daruvarskog sporazuma“. Na javnu scenu su došli zagovornici fatalističkog samozatvaranja i političkog sljepila. Njima su bezrezervnu podršku pružali ljudi iz republičke vrhuške koji su proglasili ratno stanje i u dijelovima Republike u kojima za to nije bilo pravnog razloga, da bi uzeli „čeličnu metlu“ kojom čiste sve one koji drugačije razmišljaju ili se, ne daj bože, usude da to i javno izgovore. A Krajina, umjesto demokratske države, sve više postaje rigidni totalitarizam u kojoj političku i društvenu promociju mogu da dožive samo poslušni i osrednji.
Narodna Skupština Srpske oblasti Zapadne Slavonije na prijedlog svog Oblasnog vijeća 14. februara 1993. donosi Program o povratku stanovništva u Zapadnu Slavoniju. Isti Program smo dostavili Skupštini i Vladi Republike Srpske Krajine radi ubacivanja istog u program rada Vlade i Skupštine. Do danas /od tada/ ni Skupština ni Vlada nije našla za potrebno da i slova napiše niti i riječ kaže o Programu povratka stanovništva u Zapadnu Slavoniju. Osim deklarativnih stavova Vlade Republike Srpske Krajine od 20.10.1992. i 08.12.1992. godine da se volja izbjeglog naroda da se vrati u svoje krajeve mora poštovati, da ljudi pod zaštitom UNPROFOR-a obidju svoja imanja i sami donesu odluku o povratku, da Vlada širi teritorij Zapadne Slavonije smatra svojim teritorijem i da se nisu stekli uslovi za povratak stanovništva na područje opština Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje i Podravska Slatina, a niti povratak hrvatskog stanovništva u opštinu Okučani.
Vlada je takodjer 08.12. 1992. zaključila da će se zalagati za stvaranje uslova za povratak stanovništva Zapadne Slavonije na njihova vjekovna ognjišta. Rekli smo deklarativnih stavova, jer do sada ni Skupština ni Vlada nisu učinile i jedan korak u cilju realizacije ovih stavova. Dešava se zapravo sasvim suprotno. Kad poslanici u Skupštini Republike Srpske Krajine u raspravama nametnu temu povratka srpskog naroda u Zapadnu Slavoniju budu gotovo satanizovani od poslanika iz Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema jer oni taj narod „smatraju svojim“, oni tvrde da se narod odlučio da ostane, a tu tvrdnju izvode iz prisile koju provode u vezi sa izdavanjem ličnih karata. Naime, ne može ni jedna izbjeglica – Zapadnoslavonac da izadje sa navedenog prostora ako prethodno nije izvadio ličnu kartu kao stanovnik Srpske oblasti Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema. Predsjednik Republike Goran Hadžić drži propovijedi kako narod iz Zapadne Slavonije nisu izbjeglice i prognanici već su to kolonisti koji su „svojom voljom“ došli na prostore Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema.
Kritizirao Hadžića
Dogovor oko programa posjete selima koja predstavljaju čisti etnički srpski prostor sa područja opština Podravska Slatina, Orahovica, Slavonska Požega napada se i proglašava izdajstvom srpskih interesa. Saradnja sa Visokim komesarijatom za izbjeglice takodjer se, doduše neslužbeno, proglašava izdajom, a neke stvari se kvalificiraju i kao veleizdaja srpskih interesa. Vlada Republike Srpske Krajine koja je izabrana 20. aprila 1993. u Okučanima, ocijenili smo, predložila je ambiciozan program rada, ali se njen mandatar ni jednim slovom nije dotakao rada na programu povratka izbjeglog stanovništva na svoja ognjišta. Svojim zaključkom od 23. aprila 1993. Oblasno vijeće Srpske oblasti Zapadne Slavonije predložilo je Vladi RSK da i to unese u svoj program rada. Sa predstavnicima UNPROFOR-a postigli smo sporazum da srpski narod u čisti srpski etnički srpski prostor tzv. „Bučkog kraja“ /22 srpska sela na pravcu od Pakraca prema selu Kamensko/ udje ovo proljeće u taj prostor, da obradi svoje njive, da zasadi i zasije, ali se i to sprečava jer se tvrdi da zaštita UNPROFORA NIJE DOVOLJNA GARANCIJA. Postavljamo pitanje: u čemu će biti veća i čvršća garancija UNPROFOR-a na područjima koja su okupirana hrvatskom agresijom 22. januara ove godine nakon što se hrvatske snage povuku i prostor počne štititi isključivo UNPROFOR, od zaštite koju bi UNPROFOR pružao na prostorima „Bučkog kraja“ i dalje. U svim svojim aktivnostima na planu povratka stanovništva osnovna nit vodilja nam je bila da su to vjekovna srpska ognjišta, da ti prostori čine srpsku etničku neprekinutu teritorijalnu cjelinu, dakle, da se veže jedan na drugi i u slučajevima srpskog etničkog prostora izvan UNPA23 zone /srpska područja opština Podravske Slatine, Orahovice i Slavonske Požege, pa i Virovitice i Donjeg Miholjca.
U svemu ovome republički organi ne samo da ne poduzimaju konkretne akcije pomoći već sprečavaju i zaustavljaju svaku našu aktivnost na tom planu. Predsjednik Hadžić ukazom raspušta sve oblasne organe /čitaj: ljude/ koji mu ne odgovaraju, ili bar ne njegovim prvim poslušnicima koji na taj način žele da uklone tragove i svedoke svojih krupnih promašaja vodeći narod Zapadne Slavonije u sunovrat, a dovodi najobičnije trabante koji ću mu /će im/ slijepo služiti. Ako je predsjednik Hadžić u odredjenom periodu stvaranja Republike Srpske Krajine i bio naša nužnost, on je sada na toj funkciji naša velika nesreća i stradanje. Ta je politika kratkog daha. Ona nema perspektive. Zato Vas molimo da to pokušate zaustaviti, da podržite politički razum, da zaustavite fatalizam i njegove glasnogovornike. Uradite to već danas kad niste stigli jučer, jer već sutra će biti kasno.”
PREDSJEDNIK SKUPŠTINE
Dipl. inž. Veljko Džakula
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.