Emotivna ispovijest Željka Sačića o svom nepravednom uhićenju: Muka, manipulacije i politički dirigirana represija – Kako sam postao žrtva sustava

Saborki zastupnik i bivši zamjenik šefa specijalne policije Željko Sačić, objavio je emotivni post svoje životne drame prisjećajući se na današnji dan dramatičnih trenutaka koji su zauvijek obilježili njegovu obitelj. U svojoj objavi na Facebook-u prisjetio se na vlastito uhićenje, događaj koji je pokrenuo niz nepravdi, političkih manipulacija i represije. Željko izražava nužnost pisanja o tim događajima kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih nepravdi u budućnosti.

Željko nas vodi natrag u 17. prosinac 2009. godine, kada je započela njegova životna drama uhićenjem, podsjećajući na taj ključni trenutak. Tog dana bivši zamjenik šefa specijalne policije Željko Sačić, zajedno s drugim pripadnicima specijalne policije, suočava se s optužbama za zločine u Gruborima nadomak Knina.

Emotivnu objavu Željka Sačića prenosimo u cijelosti:

Muka mi je uvijek u ovo vrijeme prisjećati se svih ovih dramatičnih trenutaka iz mog života i života moje poštovane obitelji! No, moram nešto i danas o tome napisati, da se ne zaboravi, da se više nikad nikome to nepotrebno i politički dirigirano državno represivno zlo ne ponovi!

Prolog:

--------------------------

- "Uhićen Željko Sačić"

   17.12.2009.

 "U Zagrebu je oko 09:00 sati uhićen Željko Sačić, bivši zamjenik šefa specijalne policije Mladena Markača iz vremena Oluje, te ostali bivši pripadnici specijalne policije, koje se tereti za zločine u Grubori nadomak Knina."

--------------------------

Eto, tako je sve to formalno-pravno započelo, mojim javnim uhićenjem, kao zadnjeg upisanog uličara, kao krim. klošara, pomoćnog dilera, i to u "Teksas baru" (iza tribina maksimirskog stadiona, na Borongaju).

Ali pravi uvod u ovu moju životnu dramu započeo je zapravo na današnji dan, večer prije 17.12., na svečanoj večeri na koju me je u jedan jarunski restoran pozvala (i koja je to druženje organizirala) poštovana gospođa Ruža Tomašić, tada predsjednica stranke HSP AS. Tu se okupilo puno njenih tadašnjih političkih suradnika, tako i poštovani gospodin Pero Kovačević, koji je već tada bio angažirani član obrambeno odvjetničkog tima generala Čermaka. Kako sam ja sjeo do njega za stol u tom restoranu "Jarunski dvori", on mi je odmah rekao da "NE SMIJEM SJEDITI UZ MENE, NITI SAMNOM PRIČATI O BILO ČEMU", jer su netom prije (to poslije podne) dobili pismeni (i tajni) nalog iz Tajništva Haškog suda, u kojem je između ostalog odlučeno da se mene (kao i još druge dvije osobe iz RH) MORA hitno (prije tadašnje Nove godine) ispitati u svojstvu SVJEDOKA HAŠKOG SUDA! Dakle, ne svjedoka Haškog tužiteljstva, niti kao svjedoka obrane predloženog od odvjetničkih timova haških optuženika; generala Gotovine, Markača i Čermaka, već po nalogu predsjednika raspravnog Vijeća tog Suda, g. Alfonsa Orija, u kojem Nalogu je svim odvjetničkim timovima naših generala ZABRANJENA (OD TOG DANA) BILO KAKVA KOMUNIKACIJA SA POZVANIM SVJEDOCIMA, pod prijetnjom oštrih sankcija!

Naravno, čuvši tu vijest od gospodina Kovačevića, koji se odmah od mene i fizički odmaknuo, ja sam ostao iznimno i neugodno iznenađen. Baš mi niti nije stalo do daljnjeg druženja sa političkim prijateljima, ili večeranja (hehe, razumljivo, zar ne?). Sa sto upitnika iznad glave, otišao sam za posebni stol, naručio kavu i počeo razmišljati kako su se sad, već na kraju suđenja našim generalima i mene u Haagu, sjetili ispitati me u svojstvu "svjedoka Suda"!

I eto, popijem kavu, pozdravim se s gospođom Ružom, pa kažem: "Hvala Vam na ljubaznom pozivu, ali eto, moram hitno kući." Ona u čudu: "Pa baš mi je žao, eto tek smo počeli." Sjećam se, tada je tamo bio i sadašnji moj kolega dr. Kirin. Izlazeći van iz restorana (moguće je bilo oko 21:00 sati), doslovce naletim na vratima restorana na odvjetnika generala Gotovine, poštovanog gospodina Ivu Farčića. Uz pozdrave, bez ikakvog posebnog uvoda veli mi g. Farčić: "Prijatelju mi ne smijemo više razgovarati niti kontaktirati s tobom, dobili smo takav nalog iz Tajništva Haškog suda, jer ćeš biti pozvan na svjedočenje." Velim ja: "Da, malo prije sam to čuo... pa što sad, što mogu očekivati?" On kaže, kontaktirat će te uskoro iz zagrebačkog odjela Tajništva Haškog suda, i po svemu sudeći, ideš uskoro gore u Haag na svjedočenje. To je sve, što ti ja smijem reći.

PRVI ČIN:

I tako, sa tim saznanjima odem ja kući, Markuševec. Doma o tome nikom ništa nisam niti rekao; zapravo, supruga već spavala, kao i bolesna punica, a djeca gore bila, učila ili što već. Baš i nisam rano zaspao, vrtim u glavi što bude, kako bude to gore, ali eto, brzo svane zora. I ja oko 08:00 ujutro, spreman za odlazak u vinograd, primim poziv iz sjedišta Krim. Policije, Ilica, pita me poznati mi kolega ljubaznim glasom: "Di si, što radiš?" Ja velim, evo, spremam se u vinograd. A on: "Ajd molim dođi tu do mene u Ilicu na kavu." Velim ja, ma nije mi na ruku, a i u trapericama sam, već poluradno obučen, neugodno mi tako obučen tamo dolaziti. Idem u gorice. Opet on meni: "Ma važno je ajd, koga briga za traperice, trebam ti nešto reći." A ja tada njemu kažem (misleći na vijest od sinoć): "Pa čuo sam to sinoć, na Jarunu, znam već tu informaciju, i rekoh, što ću sad samo radi toga do vas, javit će mi sve detalje njihova (MKS-ova) podružnica iz Selske." Odoh ja u vinograd, moram pretakati vino i napuniti flaše, narudžbe za Božić, imam više od sto litara za prodati. No, kaže on: "Ajd kad ti se žuri, da ne ideš u prometnu gužvu u grad, do Ilice, daj da te ipak osobno vidim, reci mi di ti uz put paše, doći ću ja do tebe." Pa, onda velim ja, ok, ajmo se naći tu na Borongaju, u "Teksas baru", parking ogroman, ja sam tamo za cca 15...20 minuta. I doista, ja došao prvi tamo, sjeo za stol, sjećam se nedaleko od mene za drugim stolom sjedio i naš Dinamovac, gospodin Vlado Kasalo. Klimnuli si glavom, i uto doleti mi konobar (imali su tada one kožne navlake, kaubojske, na hlačama i karirane košulje). Gle čuda, moj Markuševečanin Denis. Pita: "Što ćete piti, g. Željko?" Velim, ajde čaj donesi, čekam društvo. Ode Denis po čaj, a u tom času u restoran dođu moja dva ratna suborca, s još jednim momkom u civilu. Sjednu njih dvojica za moj stol. Velim, "Bok dečki, pa gdje ste, kako ste, što ima, kakva frka?" Pa već znam da moram na svjedočenje u Haag. A moj ratni mi tad veli: "Čuj Sačo, komandante moj, moramo te uhititi." Ja, u nevjerici, odmah: "Pa za što, kakvo pak sad vražje uhićenje, što sam skrivio?" Veli mi ratni: "U vezi Grubora, već smo noćas i jutros uhitili pet, šest dečki iz ATJ Lučko." Kažem ja: "Pa nemam ja veze s time, nisam taj dan niti bio dolje." No, on uporan, veli mi: "Moramo ići Sačo odmah, moraš s nama u Heinzelovu." Vidim ja da nema druge, pa kažem, ajd onda, kad moramo, idemo, idem ja iza, ili ispred vas sa svojim autom. No, on mi kaže: "Ne, ideš s našim autom, svoj ostavi ovdje." Sad vidim, vrag baš pravo plete mrežu oko mene, pa kažem: "Ajd da bar nazovem prijatelja Mladena Rogića, da mi ode do supruge, na posao, da joj osobno kaže što se zbiva, i da je odveze kući, djeci i bolesnoj punici, da ne padne u nesvijest kad čuje na radiju ili TV da sam uhapšen." Veli mi ratni, ajd zovi, ali hitno. I nazovem ja Mlađu, javi se on, kažem mu: "Ajd odi po Jasnu molim te do Kvatrića, i odvezi je kući, uhapsili su me sada." Kaže moj Mlađo, bez dodatnih pitanja: "Ok, ne brini se oko toga, letim odmah".

"Uto dođe konobar Denis sa čajem. Velim ja Denisu, nije mi do čaja. Ajde da platim, i daj molim te, uzmi mi ključ od auta. Doći će mi prijatelj Mika po ključ, pa mu ga daj molim te. Denis u čudu kimne glavom, okej. Čuvši to, ratni prijatelj veli, ajde da nazovem Miku iz Vlaške da dođe po auto, pa nek ga odveze kući. Kaže mi ratnik, može, ali ajde brzo, nemoj dužiti.

Probudim ja jedva Mikua, on se kasno budi. Velim kratko gdje ga čeka ključ od auta, u kojoj birtiji, i neka dođe po njega. Još pridodam, mene su tu sada uhapsili. On, stari, umirovljeni, iskusni murjak, samo mi promrlja, a j**^biga, izdrži, a s autom će sve biti u redu."

I dignemo se mi svi od stola, niti ne popijemo piće. G. Vlado Kasalo gleda sve to u čudu. Posjedu nas u civilni auto - vozač suvozač naprijed, ja nazad uz još jednog dečka, ništa "tih misa", i eto odoh ja s njima do Heinzelove."

DRUGI ČIN

Navečer došla brojna ekipa za pretragu kuće, i to sve po PS-u, od podruma do tavana. Zvao sam svjedoke, susjede (sada pokojnog mog prijatelja Zvonka), Mlađu. Došli su i drugi susjedi, Rudi Rondo... U kući kaos, užas, žena, djeca, punica, s nikim ništa ne smijem u dublje razgovore. Tješim, ohrabrujem ih koliko mogu i koliko mi dozvole. Suze u njihovim očima. Kod mene već ljutnja. Protestiram: "Što imate ulaziti i pretresati sobu moje bolesne punice? Čemu ulazite u dječje sobe?" Ali ništa, mrmljaju oni, moramo sve. Trajalo je to zlo, poniženje oca pred djecom, supruga pred ženom i bolesnom punicom više od tri sata. Nisu ništa našli, naravno, osim mog ratnog i registriranog kratkog i dugog oružja, ratnih trofeja, poklona od ratnih ministara. I naravno, sve su mi to privremeno oduzeli.

Poslije sam s mnogim uhvaćenim ratnim zapovjednicima pričao, gotovo nitko od njih nije imao ovakav "tretman". Zašto su baš na meni tako "trenirali strogoću"? Ja sada, nakon svih godina, znam.

Uglavnom, potom su slijedili trenuci stavljanja lisica na ruke, privođenje, zadržavanje, noćenje na Oranicama, u ratnoj bazi specijalaca "Alfa". Potom privođenje pred suca istrage na Zrinjevac, i konačno - u 01:00 sati noći drugi dan stigli u Remetinec. Tu su me skinuli do gola, prepipali, razgolitili, oduzeli remen, i uputili u pratnji dva momka i šefa njihova u "sobi". Rekli su mi stražari tko je imao čast tu boraviti prije mene. Zaključali me, i uz upaljeno svjetlo tako ostavili da "kao spavam", ali svaki pola sata otvarali otvor na vratima, da vide, nisam li se ubio. (Hehe, uvijek mi je bilo smiješno glupo, kad sam vidio da su mi uzeli vezice, remen, kravatu, a u "šok sobi" ostavili su deblji štrik, na kojem su moji prethodnici sušili svoje donje rublje, čarape). I tako sam tu ostao 66 dana, živ zakopan u tom betonu. IPAK i tamo sam upoznao dobre i drage ljude, koji su mi i tamo pomagali, hrabrili me. Drago mi ih je vidjeti, susresti danas, na slobodi.

I da, iako im je glavni cilj bio da mi onemoguće svjedočenje pred Haškim sudom, ja sam to višednevno svjedočenje obavio kao slobodan čovjek, bez lisica na rukama, bez pritisaka, odbacujući otvorene ucjene i prijetnje tzv. naših državnih represivnih tijela, prije svih zlotvora i protuustavnog nasilnika Bajice, sa svojim necasnim adlatusima u tadašnjem MUP-u, koji su tada bili u protuljudskoj, protuhrvatskoj i protubraniteljskoj funkciji.

Bogu hvala, danas smo slobodni ljudi. A što su svi oni koji su u tome sudjelovali? Za večeras dovoljno. Znam da su drugi moji prijatelji, ratni suborci i više, jače, i teže zlo prolazili, ili još prolaze, no, svakome je njegova osobna muka, njegovih najmilijih - najteža.

DANAS JE SVE TO IZA MENE, IZA NAS, ALI ZA MOJU OBITELJ NEKE SU POSLJEDICE OSTALE TRAJNE I NEPOPRAVLJIVE.

Hvala vam svima na pomoći i potpori, svima vama koji ste meni i mojoj obitelji u tim teškim životnim trenucima pomagali. Osobito hvala mojim ratnim suborcima, ratnim herojima, Udruzi Specijalne policije, mome sokolu, tadašnjem predsjedniku Udruge g. Josipu Klemu, Peri Kovačeviću, Željku Cvrtili, Miki, Mlađi i mnogim drugim dobrim ljudima. Mojim uspješnim odvjetnicima, odvjetniku Hodaku, mojoj odvjetnici (i kćerki) Petri, odvjetniku Maticu, odvjetniku Stanicu, odvjetniku Mandiću, mojim prvim odvjetnicima g. Faričiću, g. Orsatu.

EPILOG

Sada, protekom godina i uz sve poznate činjenice, sve kockice u tom zlom, odvratnom, nehumanom i represivno-policijskom političkom mozaiku su posložene. Znaju se glavni razlozi i motivi moga nezakonitog i nepotrebnog uhićenja. Mene je trebalo po svaku cijenu spriječiti, po nalogu Bajice i Karle del Ponte, čak i dokazanim, kriminalnim pritiskom na druge ljude u tom postupku u Hrvatskoj, da protuzakonito "svjedoče" protiv mene (uz pomoć domaćih policijskih pomagača), sve to kako bih spriječio slobodno svjedočenje pred raspravnim vijećem i sucem A. Oriem u Haagu.

O tome, o svim detaljima, nekom drugom prilikom. No, o tome puno zna i tadašnja predsjednica Vlade RH, gospođa Jadranka Kosor, kojoj je (nakon mog nepotrebnog uhićenja) stiglo oštro pismo iz Haaškog suda, sa zahtjevom za obrazloženje razloga kršenja Statuta MKS-a, ometanje međunarodne pravde i prisile prema meni, odabranom i utvrđenom svjedoku MKS-a.

Uglavnom, protiv mene je nakon izlaska iz Remetinca bila izdvojena istraga, jer nikada niti formalno protiv mene nije bila pokrenuta istraga za počinjena ubojstva u Gruborima, već za objektivnu, tzv. Zapovjednu odgovornost za uništenje imovine, i to: "palež 2 štale, 3 sjenika, jedne kuće i dva svinjca" u selu Ramljane, i to dan poslije kriminalnih događanja u Gruborima, gdje također ja taj dan, 26.08.1995., nisam bio fizički prisutan.

Ta istraga, za "uništenje imovine u s. Ramljane" se "kiselila" mimo odredbi ZKP-a, gotovo 5 godina, ali nikada nije okončana pravomoćnom optužnicom protiv mene, jer nadležni Županijski sud u Zagrebu nije nikada niti službeno potvrdio, zbog cijelog niza formalno-pravnih i činjeničnih nedostataka, manjkavosti. Stoga je, nakon takve sudske odluke, ekspresno smijenjena, i razriješena s dužnosti Bajićeva "proteza", ŽDO, Željka Pokupec. Protiv nje je pokrenut i stegovni postupak zbog kršenja zakonskih obveza i odredbi u svezi mog nezakonitog kaznenog progona. A nedugo zatim, ja sam oslobođen svih sumnji u svezi počinjenja i tog kaznenog djela u Ramljanima.

Ova sramotna policijsko-politička farsa, i protuzakonita represija nada mnom i višegodišnja pravosudno-policijska drama za mene i moju poštovanu obitelj je pravomoćno okončana tek osam godina kasnije:

"27.12.2017.g.

"Sud je presudio kako je Željko Sačić nepotrebno uhićen zbog ratnog zločina i država mu mora platiti za pretrpljene duševne boli i kršenje njegovih ustavnih prava i sloboda."

ANA RAIĆ KNEŽEVIĆ
Telegram.hr

Gotovina je 16. studenoga 2012. godine, zajedno s generalom Mladenom Markačem, pravomoćno oslobođen svih optužbi za ratne zločine, a general Čermak je već ranije također bio oslobođen svih optužbi pred MKS-om."