Etničko čišćenje kao strategija - zločini agresora u prvim mjesecima rata protiv Hrvatske – 1. dio

Budući da je Srbija odbila sve prijedloge za razrješenja krize u tadašnjoj SFRJ koji su došli od Slovenije i Hrvatske - konfederalni model ustrojstva, asimetričnu federaciju, mirni razlaz (razdruživanje) - i uporno nastojala postavljanjem ultimatuma zapadnim republikama ostvariti svoje interese, te da je pokušaj uvođenja izvanrednog stanja propao u ožujku 1991. godine, vojno-politički vrh u Beogradu pribjegava metodama poticanja oružane pobune dijela "ugrožene" srpske manjine u Hrvatskoj.

Prema nalozima političkog vrha Srbije, tadašnja "JNA", KOS, SDB i aktivisti srpskih "patriotskih" stranaka, od ljeta 1990. godine (usporedo s "balvan revolucijom" koja započinje 17. kolovoza 1990.), naoružavaju ekstremni dio domicilnih Srba u Kninskoj krajini, Slavoniji, Lici, Dalmaciji, te na Banovini i Kordunu, oružjem, streljivom i ratnim materijalom iz vojnih i policijskih skladišta. U isto vrijeme nizom provokacija nastoji se izazvati reakcija novih hrvatskih vlasti, što bi pružilo alibi za primjenu sile s osloncem na "JNA" koja je već tada spremna "braniti srpski narod". Dio ratobornih Srba u ruralnim krajevima aktivno se potiče na nasilje, pa oni uskoro osim blokada cesta, nadvožnjaka, pruga i mostova (pri čemu odsijecaju od ostatka Hrvatske čitave regije i onemogućuju normalan život stanovništvu) počinju s postavljanjem zasjeda i oružanim napadima na novinare, civile i Hrvatsku policiju. I ta hajdučija ne dobiva zasluženi odgovor, jer nova hrvatska vlast uporno nastoji krizu riješiti na miran način i bez prolijevanja krvi.

 Režirani incidenti u Pakracu, na Plitvicama, masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu i napad na policijsku postaju u Glini Hrvatskoj donose prve žrtve, ali njezina policija se uzdržava i poduzima samo najnužnije obrambene akcije ograničenog dometa. Do kraja lipnja 1991. godine, od srpskih terorista ubijeno je 15 pripadnika Hrvatske policije (1 na Plitvicama, 12 u Borovu Selu, 1 u Polači, 1 u Glini), a ranjeno ukupno 38, dok je njih 16 zarobljeno i otjerano u logor u Kninu.

Uskoro započinje i otvorena agresija s područja Srbije (3. srpnja 1991. godine), a usporedo s time eskalira i teror nad hrvatskim civilima nizom ničim izazvanih, bezrazložnih krvoprolića čiji je isključivi cilj bio jačanje sukoba i izazivanje hrvatske strane kako bi se (nakon što hrvatske vlasti uzvrate na nasilje)  dobio alibi za intervenciju "JNA" koja je od sukoba u Borovu Selu (2. svibnja 1991.) praktično stala na stranu srpskih terorista i omogućila im postavljanje zasjede i pokolj nad hrvatskim redarstvenicima

Prvi Zagrepčanin koji je dao život za slobodnu Hrvatsku - Raveno Čuvalo

(Adresa slike)

-Prva civilna žrtva ubijena od agresora na području Hrvatske, bio je Raveno Čuvalo (32). Dogodilo se to 2. srpnja 1991., u vrijeme kad su građani Zagreba i pripadnici Narodne zaštite svojim tijelima pokušali spriječiti kretanje kolone tenkova i oklopnih vozila pri izlasku iz vojarne tadašnje jugo-vojske "Maršal Tito". Te snage bile su upućene na bojište u Sloveniju. Vatru na okupljene prosvjednike otvorili su vojnici iz oklopnih transportera. Tada je ukupno ranjeno 9 civila i 2 pripadnika Zbora narodne garde.

-Tog 2. srpnja 1991. godine (dan uoči otvorene agresije s područja Srbije), u Vukovaru je počinjen ničim izazvan zločin nad dvojicom hrvatskih branitelja. Srpski ekstremist Slobodan Jurišić, hicima iz pištolja, na javnom mjestu i ničim izazvan, hladnokrvno je ubio dvojicu hrvatskih branitelja – pripadnika tadašnjeg  Zbora narodne garde, Damira Ivanovića i Franju Katića. Ubojstvo je počinio (kako je to kasnije objasnio policiji), zato što "nije mogao gledati šahovnicu u svojoj kući". Naime, Ivanović i Katić su ne nadajući se napadu, svratili u javni ugostiteljski objekt (kafić "ZIP") u dijelu grada "Sajmište", koji se nalazio u jednom dijelu Jurišićeve kuće. Iznenada su napadnuti i ustrijeljeni. Katić je umro na mjestu gdje je pogođen, a Ivanović nedugo poslije od zadobivenih rana. Ubojica je bio poznat u Vukovaru po tomu što je već od ožujka iste (1991. godine), gomilao oružje i streljivo koje su Srbima u gradu u to vrijeme dopremani iz skladišta "JNA". I ovaj zločin kao i brojni drugi srpski zločini ostao je nekažnjen. Ovo je u nekoliko mjeseci stalnih srpskih provokacija (dizanja barikada, ometanja prometa i kretanja cestama, maltretiranja građana i nošenja drugih cijevi) najozbiljniji incident poslije pokolja u Borovu Selu koji je u ovom gradu na Dunavu ionako složenu situaciju još više zakomplicirao. Treba to imati na umu, posebice u kontekstu nastojanja pojedinih političara iz redova srpske manjine da nakon svega agresiju na Hrvatsku i Vukovar pravdaju time kako su "Hrvati počeli prvi ubijati Srbe" - što je notorna i zlonamjerna neistina.

-Tri dana poslije, na području Petrinje ubijena je i druga civilna žrtva, 16-godišnja učenica Josipa Kožić iz Gornje Budičine. Zločin se dogodio 5. srpnja 1991. godine, a žrtva je usmrćena iz zasjede od pripadnika srpskih paravojnih formacija dok se vraćala kući, pri čemu je zadobila 18 rana iz vatrenog oružja. U tom napadu teško su ranjeni njezina sestra Snježana i Vlado Dumbović. Na mjestu pogibije ove nevine žrtve, u znak sjećanje podignuta je spomen-ploča. Josipa Kožić postala je simbol stradanja Petrinjaca na samom početku agresije, nakon čega su ljude iz ovog kraja čekali još teži dani.

-Tijekom agresorske operacije "Žalac", 26./27. srpnja 1991. godine, u Strugi Banskoj i Kuljanima počinjen je pokolj nad civilima i hrvatskim braniteljima - ubijeno je 13 pripadnika Hrvatske policije i 17 civila. Veliki broj civila teško je ranjen, a dvojica hrvatskih policajaca su zarobljeni. Civili su korišteni kao živi štit u prodorima srpske paravojske.

-Od 26. do 30. srpnja 1991. godine, u nizu masakra prigodom napada na Zamlaču, Strugu, Kozibrod, Pastušu (na Banovini) ubijeno je najmanje 29 osoba, u većini hrvatskih civila.

-U napadima na Dalj i prigodom masovnog izgona njegovih žitelja 1. kolovoza 1991. godine, agresor započinje s pokoljima, što omogućuje "JNA" koja nakon razaranja i osvajanja ovog mjesta u njega pušta četnike, svoje "rezerviste" i "teritorijalce". Za kratko vrijeme na tom je području ubijeno više od stotinu osoba, uz nebrojena silovanja, pljačke, paljevinu i mučenja zarobljenika i civila, što se odvijalo mjesecima kasnije.

-U selu Skela kod Gline, 29. kolovoza 1991., masakrirano je 10 civila nakon što su srpski teroristi upali u ovo mjesto, koje je nakon svega temeljito opljačkano i zapaljeno.

 -U Graboštanima, Stublju i Majuru, 3. rujna 1991. godine ubijeno je 20 Hrvata, u većini civila.

-Istoga dana, u Četekovcu, Čojlugu i Balincima, pripadnici agresorskih postrojbi ubili su 21 hrvatskog civila (16 muškaraca i 5 žena). Mnoge su žrtve prije smrti teško mučili i masakrirali.

 -U Osijeku je 3. rujna 1991. godine ubijena 13-godišnja Ivana Vujić. Granata upućena iz osječke vojarne pogodila je njezin stan na 5. katu. Smrt ove djevojčice označila je početak još žešćih, barbarskih topničkih napada na ovaj slavonski grad.

-8. i 9. rujna 1991. godine, u Kusonjama (kod Pakraca), srpski teroristi su postavili zasjedu pripadnicima 105. bjelovarske brigade i ubili njih 18. Ovo je jedan od najtragičnijih događaja na pakračkom bojištu tijekom Domovinskog rata, pogotovo kada se uzme u obzir da su dvije godine poslije (8. rujna 1993.) trojica časnika iste postrojbe na istom mjestu smrtno stradala pri odavanju počasti poginulim suborcima, od postavljene mine.

-Jedan od hrvatskih gradova koji su sustavno razarani od početka agresije su Vinkovci na koje je 12. rujna 1991. godine agresor ispalio na stotine projektila različitih kalibara. Od sredine rujna, ovaj je grad bio izložen bjesomučnim napadima koji su se nastavili i tijekom pada i nakon okupacije Vukovara (od 18. studenoga nadalje). U razdoblju od 2. svibnja 1991. do 15. svibnja 1992. godine, na području Vinkovaca bilo je ukupno 319 poginulih (civili, pripadnici hrvatskih vojno-redarstvenih snaga, neprijateljski vojnici i neidentificirane osobe). Poginulo je 111 civila (od toga je 1 neidentificiran), 201 pripadnik hrvatskih vojno-redarstvenih snaga (3 neidentificirana) i 7 neprijateljskih vojnika. Smrtno je stradalo 39 žena i 280 muškaraca. Najveći broj poginulih je iz Vinkovaca (118), njih 186 je s prebivalištem izvan Vinkovaca, dok prebivalište za 7 smrtno stradalih nije poznato. Uništavana su i druga mjesta (Nuštar, Komletinci, Cerić, Nijemci itd.), a civili i hrvatski branitelji ubijani.

-16. rujna 1991. godine, u vrijeme dok se grad razara a agresor ubija i progoni civile, u Petrinji, u krugu Mesne industrije "Gavrilović" u Sisačkoj ulici, pripadnik paravojnih formacija tzv. SAO Krajine (i sam zaposlenik istog poduzeća), Jugoslav Vidić, s većim brojem pomagača sudjeluje u fizičkom i psihičkom zlostavljanju djelatnika tvornice, a zatim iz grupe djelatnika izdvaja Stjepana Komesa, ljut na ovoga jer se nedugo prije toga rukovao s predsjednikom Republike Hrvatske, dr. Franjom Tuđmanom (kad je ovaj bio u posjetu Petrinji), te mu mesarskim nožem odsjekao desnu ruku u predjelu lakta. Zbog teške ozljede i nepružanja medicinske pomoći je Stjepan Komes ubrzo nakon toga iskrvario i preminuo. (Opširnije: "Zločin u Petrinji (opt. Jugoslav Vidić"; https://documenta.hr/novosti/zlocin-u-petrinji-opt-jugoslav-vidic/).

Istoga dana, u Petrinji je izvršen još jedan od brojnih masovnih pokolja. Na području Vila "Gavrilović" / Nova Bolnica strijeljano je 17 zarobljenih hrvatskih branitelja, pripadnika ZNG (Zbora narodne garde) i policije. Branitelji su najprije teško pretučeni, a potom pobijeni hicima iz vatrenog oružja. Sljedećih dana, pogotovu nakon okupacije grada (21. rujna) i mjeseci, srpski teroristi ubijaju desetke hrvatskih obitelji i stotine civila i branitelja čija tijela završavaju u neobilježenim masovnim grobnicama.

-Dana 21. rujna 1991. godine, pripadnici agresorskih postrojbi najprije su napali mjesto jakom minobacačkom vatrom Ivanovo Selo (kod Grubišnog Polja) u većini nastanjeno Česima, a potom uz pomoć oklopnih transportera ušli i naselje i ubili 7, a ranili 12 civila, koristeći ih kao živi štit.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/PDN