EU će osigurati 500 milijardi eura za gospodarsku obnovu. Za koliko ćemo se mi uspjeti izboriti?
Hoće li buduća vlast povećavati poreze ili smanjivati poreze, suzbijati ili napumpavati javni dug u nastojanju da ljude izvuče iz duboke ekonomske recesije koju nam nakon bitke s prvim valom epidemije svi ne samo proriču već nam je čvrsto obećaju.
Navedena pitanja omeđuju doseg razmišljanja o mogućnostima koje nam se nude. U Hrvatskoj. A kad je doseg u razmišljanju tako malen onda su i mogućnosti svedene na minimum.
U recesiji koja prijeti da će gospodarski pokositi Europu više nego što ju je pokosio Drugi svjetski rat a da cigla s cigle nije pala osim u Zagrebu zbog potresa, upravljanje poreznom politikom definitivno ne može biti glavni faktor uspjeha ili neuspjeha u gospodarskom oporavku. Može biti faktor punijeg ili praznijeg džepa ovih ili onih pojedinaca ili skupina, međutim riječ je prije o raspodjeli malog kolača, a ne o pokušaju da se ispeče novi. Novi se kolači peku na drugačiji način.
Treba prestati razmišljati kako novca neće biti. Puno su veće šanse da će ga biti. Jednostavno zato što bogatim članicama Europske unije taj novac treba. Iako se isprva nećkala, njemačka je kancelarka Angela Merkel prihvatila mogućnost zajedničkog europskog zaduživanja za koje bi solidarno garantirale sve članice Unije. Francuski predsjednik Emanuel Macron zajedno je s Angelom Merkel objavio da je moguće zaduženje od 500 milijardi eura koje kane uložiti u modernizaciju europske ekonomije i promjenu njezina poslovnog modela. Govori se o Zelenom dogovoru. Moguće je da će taj iznos i rasti. Zajednički dug tražile su prvenstveno Italija i Španjolska, unijin Mediteran čije je ekonomije pandemija korona virusa najviše pogodila.
Njemačko odbijanje i francusko inzistiranje na trenutak su djelovali kao da Unija odlučuje raspasti se da bi u konačnici kako za sada izgleda shvatili da bez dogovora na relaciji Pariz–Berlin recesija iz zla može potonuti samo u još gore.
I kad su se dogovorile dvije zemlje koje su po malo čemu slične počela je utrka za tim novcem iz zajednički garantiranog zaduženja. Štedljiva četvorka koju čine Austrija, Danska, Nizozemska i Švedska podigle su glas protiv solidarnosti u dugu. Ne sviđa im se ideja da oni plaćaju za potrošnju u Grčkoj ili Italiji. Iz Italije odmah stiže odgovor prema kojem će bogate zemlje Europske unije ionako u konačnici imati veće koristi od oporavka zajedničkog tržišta pa im se isplati za taj cilj dati garancije.
Klub štedljivih traži garancije i osigurače od krađa i pronevjera novca od zajedničkog zajma. Ukratko, počeli su uvjetovati svoj pristanak na tu igru i tim uvjetovanjem natjerati vodu, odnosno milijarde u smjeru u kojem bi ih htjeli vidjeti da teku. Legitimna bitka za novac. Kojeg će biti. Za investicije. U ono za što se na vrhu Unije dogovore da bi mogle biti ključne poluge gospodarskog oporavka područja najteže pogođenih pandemijom.
Ideje u koje je uliven novac izvlače gospodarstva i ljude iz recesija i propasti. Mikromenadžment sitne štednje ili besmislene rastrošnosti je model koji primjenjuju gladni da bi se vrtjeli u poziciju samo siromašnih.
Iako ga mnogi ne vole, milijarder George Soroš Europskoj je Uniji predložio izdavanje trajne obveznice, kao duga koji nikad ne treba biti isplaćen već bi se plaćale samo godišnje kamate. Izračunao je Soroš da bi bilijun eura duga koštao samo pet milijardi eura godišnjih isplata za kamate. Dok na političkoj razini Unije u kojoj bi stotinjak milijuna ljudi, dakle petina njezina stanovništva mogla zapasti u siromaštvo raspravljajmo o tome hoće li biti zajedničkog zaduživanja i ciljanih investicija u Hrvatskoj glođemo neinventivne stare kosti o tome hoće li neki trgovac iduće nedjelje dobiti priliku kakvoj influencerici prodati nove hit brendirane japanke uz veliki popust pa će zahvaljujući tom uspjehu i sirota blagajnica imati za kruh. Svaki drugi dan. Zbog popusta na japanke. I premalo radnih nedjelja.
Europska unija nema puno izbora. U svoj će financijski i gospodarski krvotok na ovaj ili onaj način, skuplje ili jeftinije morati kroz neku vrstu zajedništva upumpati veće količine novca. Ne održi li neku vrstu solidarnosti u financiranju gospodarskog oporavka Unija riskira svoj konačni raspad.
Dva su pitanja za natjecatelje na hrvatskim parlamentarnim izborima. Prvo je može li se Hrvatska pozicionirati među one zemlje u kojima novac iz Unije neće u najvećoj mjeri biti pokraden kroz ortačke kanale upravljane s dva zagrebačka politička brda, a drugo je za koja ulaganja u koje pandemijom pogođene gospodarske grane Hrvatska traži europski novac? Ne traže Talijani milijarde eura zato što im je korona virusu nažalost pokopao više od 30 tisuća ljudi. Traže te milijarde jer im je pandemija pokopala gospodarstvo. Samo u Hrvatskoj se valjda izborna kampanja vodi na temu iz lokalne birtije. I tako svaki izbori pokažu gdje smo na mentalnoj karti Europe.
