Europa briše komunizam, Hrvatska ga njeguje

Europa se odlučno udaljava od komunizma: dekomunizacija kao civilizacijski izbor

Sve veći broj europskih država posljednjih godina provodi sustavne politike dekomunizacije, odnosno uklanjanja simbola, zakona i javnih narativa povezanih s komunističkim režimima. Na taj snažan trend upozorila je platforma Visegrad 24, ističući kako se radi o svjesnom i dugoročnom opredjeljenju za demokraciju, slobodu i povijesnu istinu.

Riječ je ponajprije o državama srednje i istočne Europe koje su u drugoj polovici 20. stoljeća bile izravne žrtve komunističkih totalitarnih diktatura ili su se nalazile unutar sovjetske interesne sfere. Desetljeća provedena iza Željezne zavjese obilježena su političkom represijom, gušenjem temeljnih sloboda, progonom neistomišljenika te masovnim zločinima koje su provodili režimi oslonjeni na ideologiju marksizma i potporu Sovjetskog Saveza.

Dekomunizacija u praksi ne znači puko „brisanje povijesti“, već njezino jasno vrednovanje. Ona uključuje preimenovanje ulica i trgova, uklanjanje spomenika totalitarnim vođama, zabranu komunističkih simbola i propagande, zakonsko sankcioniranje komunističkih zločina te otvaranje arhiva tajnih službi. Prema zagovornicima tih mjera, riječ je o nužnom procesu kojim se društva konačno oslobađaju ideološkog nasljeđa koje je desetljećima legitimiralo nasilje i nepravdu.

Na karti koju je objavila platforma Visegrad 24 crvenom bojom označene su zemlje koje su u potpunosti zabranile komunističke simbole, stranke i ideologiju, dok su narančastom označene one koje su uvele djelomične zabrane. Zajednički nazivnik tim državama jest jasna poruka: totalitarizam, bez obzira na predznak, nije prihvatljiv. U tom kontekstu naglašava se kako ove zemlje danas „odlučno biraju slobodu“, promatrajući kolektivističke ideologije utemeljene na marksizmu ne kao stvar dnevne politike, nego kao dugoročnu prijetnju identitetu, sigurnosti i demokratskom poretku.

U objavi se izravno postavlja i pitanje mjesta Josip Broz Tito u takvom europskom kontekstu. Ako su države koje su bile žrtve komunističkih diktatura jasno osudile i zabranile njihove simbole, kako je moguće da se u pojedinim društvima i dalje tolerira ili čak slavi nasljeđe režima odgovornog za represiju i zločine?

Hrvatska je formalno učinila važan korak donošenjem Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine iz 2006. godine. Međutim, ostaje ključno pitanje: kada će ta deklaracija doista zaživjeti u praksi? Bez konkretnih zabrana, sankcija i jasne politike uklanjanja totalitarnih simbola, deklarativna osuda ostaje mrtvo slovo na papiru. Koga se vladajuća stranka boji? Manjinaca, zlu ne trebali. 

Dok velik dio Europe zatvara vrata komunističkoj ideologiji i jasno poručuje da se zločini ne relativiziraju, u Hrvatskoj se još uvijek vodi rasprava treba li uopće povući crtu prema prošlosti. To otvara neugodnu dilemu: radi li se o izostanku političke volje ili o nostalgiji dijela društva koje bi se, barem simbolički, rado vratilo u okvire bivše SFRJ? U vremenu kada Europa jasno bira slobodu, odgovor na to pitanje postaje sve neizbježniji.