“Oružje je čuvar kuće. Bilo bi sasvim drukčije da su Hrvati u svakoj kući imali oružje za vrijeme Domovinskog rata. Da je svaka kuća imala barem lovačku pušku, ne bi ni blizu bio toliki broj žrtava. Slovenija ima jako dobar zakon o oružju, a koja nije imala neko ratno iskustvo. Svjesni su koliko je to važno za opstanak naroda. Hrvatska ima snažnu tradiciju ratovanja, od povijesnih odora do slavnih vojnika, časnika, to se na žalost ne ističe. Ovaj memorijal jedan je od načina da pokažemo koliko je moćan i cijenjen hrvatski vojnik. Želimo da se vatra, žar, koji su hrvatski ratnici nosili kroz Domovinski rat prenosi dalje“, ističe u razgovoru za Narod.hr član organizacijskog odbora Memorijala, umirovljeni pripadnik Oružanih snaga RH Franjo Ambrinac najavljujući 10. jubilarni Memorijal hrvatskih snajperista GROM koji će se održati 19. listopada na osječkom Pampasu na koji dolaze najbolji od najboljih – elitni pripadnici Hrvatske vojske, snajperisti specijalne policije, interventni policajci, ali i vrhunski civilni strijelci.

“Išli smo s ciljem da hrvatski vojnik nauči pogoditi na velikoj udaljenosti. Iz iskustva smo naučili kolika se cijena plaća kod lošeg gađanja. U Domovinskom ratu nije bilo dobro obučenih snajperista, a oružje je bilo jako loše. Želimo svoje iskustvo i znanje prenositi mlađim naraštajima”, poručuje Ambrinac.

Memorijal hrvatskih snajperista GROM nastao je 2010. godine, a vezan je uz Dan neovisnosti Republike Hrvatske. Službeni je organizator UHDDR Osječko-baranjske županije, a memorijal je pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović.

Narod.hr: Kako je sve počelo?

Franjo Ambrinac: “Priča kreće od rata, u ratu smo upali u situaciju da smo se dragovoljno javljali u vojsku koja nije postojala, ratovali smo protiv Jugoslavije, moćnog neprijatelja. Maloljetni sam dragovoljac, s 15 godina krenuo sam braniti domovinu. Ratni sam put prošao od Vinkovaca prema Vukovaru. Ljudi nisu znali ništa, oni koji su imali obuku u JNA, ponešto su znali, ali što se tiče pješačkog naoružanja znanje je bilo nikakvo. U hodu smo učili, ali nismo to naučili na pravi način. Nakon rata sam se vratio u školu. Ostala mi je slika kako se neznanje skupo plaća. Možeš biti hrabar i čestit, ali znanje puno znači.

U Vinkovce je oružje tijekom rata slabo stizalo, trebale su doći neke austrijske puške, ali nikad nisu stigle. Nakon rata, završenog školovanja i zaposlenja, kupio sam si pušku kakva je trebala nama stići u Vinkovce. Poprilično je koštala i krenuo sam vježbati na streljani. Prvo natjecanje takvog tipa, snajperista, bilo je 2009. u Rijeci zahvaljujući Rajku Samueli-Kačiću, poručniku u mirovini, iz Hrvatskog časničkog zbora Grada Rijeke. Na tom sam natjecanju osvojio treće mjesto. Prvu obuku za snajperiste Hrvatska je dobila u Šepurinama, koju je pokrenuo general Ante Gotovina. Nakon što sam donio tu medalju u Osijek počeli smo razmišljati o pokretanju natjecanja, ali da ne bude samo natjecanje u streljaštvu već da ima simboliku kao Sinjska alka. Organizacija je krenula s udrugom dragovoljaca u Osijeku. Gotovo sam već sve imao u glavi od imena do načina. Ime GROM simbolizira vojno-redarstvenu akciju kojom se nakon ‘Bljeska’ i ‘Oluje’ trebao osloboditi istočni dio Hrvatske, osloboditi Vukovar. Vojska je jako željela tu akciju koje nije bilo, ali je ostala silna čežnja za obračun s JNA.”

“Prvi dio svečanosti natjecateljskog je karaktera. U njemu, nakon svečanog postrojavanja, himne i pozdrava svake prisutne postrojbe, snage odmjeravaju najbolji vojni, policijski i civilni strijelci u disciplinama snajperska puška te malokalibarska i jurišna puška pogađajući ciljeve na udaljenostima od 100 metara i 300 metara. Simbolika natjecateljskog dijela je okupiti na jedno mjesto najvještije hrvatske snajperiste, razmijeniti iskustva između hrvatskih dragovoljaca i aktivnih pripadnika hrvatske vojske i policije, te demonstrirati vještinu presudnu u stvaranju i obrani svake slobodne zemlje“, ističe Ambrinac.

“Drugi dio svečanosti predstavlja krunu čitavog događaja. Nakon završetka natjecanja, u večernjim satima, svi sudionici skupa s uzvanicima prelaze u posebno uređen prostor gdje započinje program dodjele nagrade za životno djelo ‘Ivica Repušić’. Tijekom ovog programa upriličen je svečani domjenak te projekcija filma posvećena dobitniku nagrade. Nagradu redovito uručuje sin poginulog heroja po kome nagrada nosi ime. Dodjeli nagrade redovito prisustvuju istaknuti predstavnici javnog i kulturnog života, a povezanost i zajedništvo koje se u tim trenutcima osjeća često izaziva divljenje”, opisuje Ambrinac.

Narod.hr: Zašto ste se odlučili za snajpersku disciplinu?

Franjo Ambrinac: “Snajperist spada u vojnu vještinu, a streljaštvo u klasičan sport. U klasičnom streljaštvu ne postoji disciplina s puškom koja ima optiku, dok je za snajperista jedna od osnovne opreme je optika. Ovim smo se počeli baviti ne kao klasičnim sportom, već kao vojnici da ostanemo u formi i da se usavršavamo, a jako je važno iskustvo.

Vojska je još u ratu bila podcijenjena. Bilo nas je premalo, vojnička vještina je bila ponižena. Kroz natjecanje smo htjeli vratiti dostojanstvo hrvatskom vojniku i ukazati na njegov značaj.

Logotip ove svečanosti simbolizira oznaku specijalnosti koju hrvatski vojnici dobivaju nakon položene snajperske obuke.

Vještina je napredovala, natječući se ljudi su napredovali. Namjera je također bila da se na jednom mjestu sastanu ljudi koji su stvarali državu i mladi vojnici, da se iskustvo dalje prenosi.”

Narod.hr: Koliko natjecatelja sudjeluje?

Franjo Ambrinac: “Sudjeluje 200 natjecatelja i ne tehnički ne može više. To je oko 330 nastupa, jer nastupaju u više disciplina. Četiri su discipline, a jedna je napravljena i za strance koji su pokazali veliko zanimanje. Tako smo napravili još jednu disciplinu u kojoj mogu nastupati stranci, ali i domaći natjecatelji.

Glavne su tri discipline nacionalne. Nagrada nema, osim pehara i medalja. U disciplini snajperska puška, 300 m, prijelazni pehar osvaja najbolji hrvatski snajperist. To je nagrada za koju se svi tuku.

MORH i MUP prijašnjih godina službeno ova natjecanja nisu zanimala, ali smo s vremenom, kako su privatno dolazili na natjecanje pripadnici najelitnije postrojbe Hrvatske vojske – Bojne za specijalna djelovanja iz Delnica, počelo polako mijenjati. Najprije se uključilo Ministarstvo branitelja, zatim MORH, a od ove godine i MUP.

To je najjače natjecanje u streljaštvu u Hrvatskoj, u prvom redu kao vojnička disciplina.”

Narod.hr: Tko su najbolji hrvatski snajperisti?

Franjo Ambrinac: “Najbolji hrvatski snajperisti po dva puta bili su pripadnici Bojne za specijalna djelovanja i dva puta pripadnici Specijalne policije. U međuvremenu su najbolji bili bivši vojnici ili civili avanturisti”.

Narod.hr: Koje nagrade snajperisti mogu osvojiti?

Franjo Ambrinac: “Prijelazni pehar ‘Najbolji hrvatski snajperist’ izrađen je u obliku vukovarskog tornja, simbolizira Vukovar, a ime pojedinačnog pobjednika u disciplini ‘Snajperska puška’ svake se godine trajno urezuje na njegovu poleđinu.

Nagrada za životno djelo ‘Ivica Repušić’ simbolizira priznanje za ukupan životni doprinos u stvaranju hrvatske neovisnosti. Nagrada je utemeljena 2011. godine, a nosi ime po poginulom pripadniku specijalne jedince policije ‘Orao’.

Svake se godine dodjeljuje osobama s prostora domovinske i iseljene Hrvatske koje su imale poseban doprinos u stvaranju hrvatske neovisnosti, a nedovoljno su poznate široj javnosti.

Prvi je bio Osječanin koji je za vrijeme embarga na oružje razvijao strojnicu, ljudi su zaista radili čuda. Druge je godine bio dečko koji je poginuo u proboju za Vukovar 13. listopada. Treće godine bio je Zvonko Bušić, iste godine kada je tragično preminuo. Četvrte godine bila je Višnja Starešina, pa Nikica Burić, posljednji zapovjednik Sajmišta u Vukovaru. Zatim Samostalni zrakoplovni vod, oni koji su bacali improviziranje bombe, prepravljene bojlere na neprijateljske položaje. Dalje, Protuzračna obrana Slavonski Brod, dečki koji su srušili šest MIG-ova 21 u dvije i pol minute braneći most za Posavinu. Prošle godine bio je Slobodan Lang kao simbol Bijelog puta i narod Srednje Bosne za očuvanje nacionalnog tkiva na tom prostoru. Ove su godine logoraši”.

Narod.hr: Koliko je teško pogoditi metu?

Franjo Ambrinac: “Na natjecanju smo ograničeni ovom streljanom, pa je meta na 300 m, inače se u Hrvatskoj natjecanja održavaju i do 800 m. Desetka na meti promjera je kovanice od 5 kuna. Dobri strijelci na državnom natjecanju u streljaštvu teško pogode tu kovanicu na 100 m.

Puca se dva puta po 10 hitaca. Nitko do prošle godine nije pogodio svih 10, prvi je put lani pao rekord.

Uspješnost snajperista, naravno uz njegovo iskustvo i psihofizičko stanje, prvenstveno ovisi o pušci, optici i metku, nijedno od toga se ne može kupiti gotovo u trgovini, već se mora dorađivati, kao što se friziraju automobili. Metak koji ste napravili u jednim vremenskim uvjetima pogađat će savršeno, u drugima neće, ovisi o dobu dana, o isparavanjima iz zemlje, vjetru. Jako puno faktora utječe, pa ćete jako teško ponoviti isti uspjeh. Uz sve to, vrlo je skupo baviti se ovim sportom.

Ovim Memorijalom željeli smo u prvom redu napraviti nešto tako vrijedno i svečano kakvo bismo mi priželjkivali da država priredi nama braniteljima. Na našoj svečanosti vidi se umijeće naših ratnika, vojske, policije, a ljudi slave i ponosni su što su živi“, zaključuje za Narod.hr Franjo Ambrinac.