Franjo je nestao 1991:'Otišao je na položaj, nikad nije saznao da mu je supruga trudna...'

TUŽNA PRIČA OBITELJI

Četiri brata Majsan otišli su zajedno u rat. Dvojica su ubijeni, jedan je teško ranjen, a Franjo se i dalje vodi kao nestao....

Obitelj Majsan iz Baranje bila je brojna. Šest braće, dvije sestre, svi su živjeli na ekonomiji nedaleko od Grabovca, radili u Belju i živjeli skromnim seoskim životom. Kad su počela ratna previranja, za četvoricu najmlađe braće - Josipa, Ivana, Franju i Augusta nije bilo dileme - svi su se kao dragovoljci prijavili u obranu. Josip, Ivan i Franjo zarobljeni su u jednoj akciji. August je teško ranjen izbjegao smrt. Posmrtni ostaci Josipa i Ivana pronađeni su 1999. godine u Bilju, dok se Franjo još vodi kao nestao. Imao je tad 31 godinu, suprugu Spomenku, dvije kćeri Daliborku i Katarinu, a nije dobio priliku saznati da mu je supruga tad bila trudna i s trećom, Jasminom, piše 24sata.

- Ja sam imala pet godina kad je počeo rat u Baranji, seka Katarina dvije i pol. Mama je tek kasnije saznala da je trudna i to nije imala priliku reći tati jer je nestao. Bila su to za nas teška vremena - započinje priču o ocu Daliborka Muhar (40) iz Normanaca.

Franjo je radio u Belju, kao i većina Baranjaca tad, a supruga Spomenka bila je domaćica.

- Živjeli smo u kraju zvanom Mitrovac. Tu su bila i tri strica - Josip, Ivan i tatin brat blizanac August sa svojim obiteljima. Kako sam imala tek pet godina, jako se malo sjećam našega života prije rata. Imam mamina sjećanja o kojima nam je pričala. No imam u glavi sliku sebe i tate kako idemo u našu malu gostionicu na pivo. Draga mi je ta slika. Pričali su mi da sam bila tatina mezimica, da me je kupao, presvlačio, šetao se sa mnom. Nikad nisam mogla razumjeti to da je nestao. Često mi je u životu falio. Druga djeca su pričala o svojim očevima, a ja i sestre nikad nismo mogle reći 'moj tata'. Mama se borila kao lavica jer je dobila mirovinu i invalidninu tek 1998. godine. Do tada smo živjeli kao socijala, znali smo ići u Caritas i Crveni križ po hranu. Bilo je teško. Da je tata bio živ, sve bi bilo drugačije. On to ne bi dopustio - govori svoja sjećanja Daliborka.

Franjo je bio sportaš, bavio se skokovima u dalj i bio je jako dobar u tome. Svi koji ga znaju kažu da je bio pravi dobrica. Kad se počelo puškarati u Baranji, Franjo je obitelj odlučio poslati iz sela. Bila je evakuacija i autobusom su svi prevezeni u Ladimirevce. Tamo su ih prihvatile lokalne obitelji.

- Nakon nekoliko mjeseci tata je našao stan u Osijeku, kraj željezničkog kolodvora, i preselili smo se u njega. U tom smo stanu bili do 1998. godine. Tata je dolazio u stan između terena, no prestao je dolaziti 15. listopada 1991. godine. Nakon toga nismo ga ni čuli ni vidjeli. Vodi se kao nestala osoba od 16. listopada, kao i njegova braća - govori Franjina kći.

Četvorica braće u početku su bili dio postrojbe od 79 ljudi koji su branili Bilje. Suborac im je bio i Vladimir Eđed.

- Mi smo se početkom kolovoza priključili ZNG-u i dobili nešto uniformi i oružja. Nakon pada Bilja, 3. rujna, neki su odlučili prijeći u specijalnu policijsku jedinicu Orao, gdje su postali posebna izviđačko-diverzantska ekipa. Među njima su bili Josip, Ivan i Franjo. Bio je 14. listopad kad sam ih posljednji put vidio u Osijeku. Taj su dan odlazili na zadatak u Kopački rit, gdje su bili naši položaji. Nitko pouzdano ne zna što se tamo dogodilo. Oni su kao izviđačka skupina ulazili u neprijateljski teritorij. Čuli smo da su uhvaćeni u Kopačevu, dočekani u zasjedi, Ivan i Josip ubijeni, a Franjo ranjen i zarobljen. Dalje o njemu se ništa pouzdano ne zna, tek neke neprovjerene priče - rekao nam je Eđed, koji je pronašao i neke njihove ratne fotografije. O tome što se dogodilo njihovu suprugu i ocu nisu znali baš ništa, dok im 2000. godine na vrata nije došao detektiv iz policije koji im je rekao da istražuje taj slučaj.

- Rekao nam je da je neki Srbin koji živi u Srbiji nazvao našu policiju i rekao da on zna gdje se nalazi Franjo jer ga je on svojim rukama zakopao. Rekao je da želi doći u Hrvatsku i pokazati to mjesto, no tražio je od naše policije sigurnost da mu se neće ništa dogoditi. Taj čovjek nije rekao tko je ubio oca. Rekao je da zna da je tata bio u Baranji u logoru, da su ga tu svakodnevno tukli, gasili cigarete na njemu, maltretirali na sve načine, ali da ga je jedan četnik čuvao i povremeno izvodio da nešto kao radi vani, valjda da ga zaštiti od batina. Poznavao je tatu od prije. Ispričao je i da je jednoga dana tati bilo rečeno da ga puštaju, da je slobodan, da su mu otvorili kapiju, ali da on nije htio otići jer je znao da će pucati u njega čim krene. No natjerali su ga da trči i čim je potrčao, ubili su ga s leđa. Ostavili su ga ležati na tome mjestu. Njegovo je tijelo tamo ležalo dugo i takvog ga je tamo zatekao taj Srbin, koji ga je potom zakopao u Dardi u šumi. Rekao je da je prepoznao tatu po satu jer su njih dvojica radili zajedno i dobro ga je znao. Policajac nam nije ništa htio reći o tome tko je taj čovjek i gdje u Srbiji živi. Da je rekao, mi bismo otišli tamo i pitali ga sami jer se po tom pitanju dalje nije ništa događalo - govori Daliborka, koja ne zna je li policija pristala udovoljiti traženju tog Srbina i garantirati mu sigurnost pri dolasku u Hrvatsku.

- Saznali smo da se ta šuma u Dardi pretraživala godinama kasnije, ali ne znamo je li se kopalo - dodaje.

Franjina supruga Spomenka umrla je prije pet godina, a da nije dočekala pokopati muža. Najmlađa kći Jasmina i dalje nema nikakvu viziju oca koji je nije nikad držao u naručju. Ona i sestre i dalje se nadaju pronaći njegove kosti i pokopati ga s počastima koje zaslužuje.