Poslijednjih dana pročitali smo bezbroj tekstova vezanih uz temu pobačaja, a bili smo i svijedoci organizacije prosvijeda u više hrvatskih gradova pod nazivom "Dosta! Uništavanja javnog zdravstva i zanemarivanja zdravlja žena!" u znak solidarnosti s Mirelom Čavajdom i svim ženama kojima su u Hrvatskoj uskraćeni zakonski zajamčen prekid trudnoće i drugi oblici zdravstvene skrbi.
Uz navedeno, u Saboru je grupa oporbenih saborskih zastupnika sa lijevog i liberalnog sprektra političkog djelovanja u proceduru uputila prijedlog novog Zakona o pobačaju, o kojem je provedena rasprava, ali na glasovanju nije dobio potreban broj glasova.
Putujući bespućima društvenih mreža naišao sam na bezbroj zanimljivih objava i komentara na temu pobačaja, priziva savjesti..., a objava gospođe Ivanke Kotlar posebno me se dojmio.
Njen status prenosim u cijelosti:
"RANE DEVEDESETE
... rat je bjesnio, na grad nam je svakodnevno padalo na stotine i tisuće granata... muževi na bojišnici, mi u skloništima, bez struje i vode, danima, mjesecima... A ja trudna!
Jedan ginekolog prilikom brzinskog pregleda zavjerenički mi je kazao tihim glasom - "rat je, nitko vam neće zamjeriti ako pobacite .."
Nisam ga mogla ni pogledati koliko me prenerazio. Samo sam rekla sestri na prijemu da više neću dolaziti i da ću potražiti drugog ginekologa.
Tako je i bilo.
Predragi gospodin doktor, a prije svega Čovjek, 'ubacio' me među svoje pacijentice, iako u to vrijeme nije baš bilo ginekologa na biranje.
Prolazili su mjeseci.
Jednog zlokobno mirnog dana pala je granata blizu mene. Od šoka sam se zgrčila i nisam se mogla uspraviti.
A onda je krenulo. Zasulo nas. Zaslijepilo.
I dalje sam se držala za jednu ogradu blizu moje kuće i pokazivala ljudima koji su trčeći vikali treba li mi zvati hitnu, da prođu i da mi neće ništa biti.
Ali šok je učinio svoje i nakon što su me odveli na hitnu, dijagnosticiran mi je 'prijeteći pobačaj'.
Tamo je bio i 'onaj' doktor.
Bilo mu je neugodno.
Zamolila sam ga da priđe jer se nisam mogla ustati od bolova.
Prišao je.
Gledao me šutke.
Možda sam umislila, ali mogla bih se zakleti da sam mu vidila oči pune suza.
Rekla sam mu samo - 'tada sam bila ljuta na Vas, više nisam, ali molim Vas ne govorite ono više niti jednoj trudnici!'
Kimnuo je šutke i stisnuo mi ruku.
Nakon toga slijedio je period kad sam se morala 'što manje uzrujavati', 'što više mirovati' (moš mislit!) i uzimati terapiju.
Rodila sam je jedne vruće noći u skloništu.
Položili su nas na 'ležaj' od 4 bloka spojena daskama, prekriven vojničkom dekom..
Mene i moju bebu.
Te noći je izgledalo da će srušiti grad.
Projektili su padali po poluotoku, bolnici, dječjem odjelu, RODILIŠTU ...
Nisu ga srušili.
Majke su rađale i nisu željele 'da im bude lakše ako pobace jer im to ionako nitko neće zamjeriti ...'
Evo, danas je i ona majka.
Divna mlada majka.
I jednako kao i ja ranih devedesetih, odabrala je 'stranu'.
A ta je - ŽIVOT!
Zato molim one koji skupljaju 'pomoć' majci Mireli neka me zaobiđu jer ZAISTA ne govorimo istim jezikom, niti smo po tom pitanju iti malo slični.
Ne, ne osuđujem nikoga.
Jednostavno - NE RAZUMIJEM ja to ...
Kako bi rekla moja mlađa kćer - "svaka duša bira svoj put".
