‘Govorili su nam da nije živ, da je dobio metak u čelo’: Dječak s poznate snimke opisao kako je dočekao oca iz logora

Hrvatska je obilježila još jednu godišnjicu velike razmjene logoraša kojom je u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine oko 700 hrvatskih branitelja i civila konačno dočekalo slobodu.

Jedan od onih koji su nestrpljivo u Osijeku čekali autobuse sa svojim sinovima, braćom i supruzima bio je tada osmogodišnji Kristian Ačkar iz Zagreba. Svjetlokosi dječak s naočalama koji nije promakao kamerama, čekao je svog oca Iliju:

‘Sine, tata mora ići u rat’

“Sjećam se da dugo nisam bio svjestan ratnih užasa, jer kada je moj otac obukao uniformu, ja još nisam niti išao u školu. Da je situacija ozbiljna, osjetio sam tek kada me jednog dana stavio u krilo i rekao: ‘sine, tata mora ići u rat’, a prvi konkretan strah osjetio sam kada je u Zagrebu zasvirala sirena koja je označila uzbunu.”

Majka Nada ga je, pamti Kristian, pronašla na ulici i zgrabila tako snažno da su mu se u bijegu prema podrumu izule cipele. Bio je to, kaže nam, njegov prvi realan strah jer je mislio kako ‘četnici sada dolaze’.

Trenutak u kojem je saznao da mu je otac zatočen, Kristian ne pamti, no sjeća se da je krenuo u prvi razred baš u vrijeme kada je njegov otac otišao za Vukovar i to kao pripadnik HOS postrojbe na najtežu bojišnicu:

‘Znali su nam reći da nije živ, da je dobio metak u čelo’

“Sve je išlo malo po malo, kako su se nizale informacije koje su na kapaljku dolazile do nas, tako smo sve više shvaćali da moj otac koji se priključio obrani Vukovara nije najbolje prošao. Mislim da smo moja majka i ja shvatili da je živ tek kada je došlo kratko pismo iz Crvenog križa, a onda su nakon nekog vremena počele razmjene. Bio je to težak period za moju majku koja tada nije točno znala u kojem je logoru, je li na spisku i hoće li se uopće pojaviti, pa smo tako išli na sve razmjene. Brojni ljudi uključujući mene i majku dolazili su sa natpisima i slikama svojih članova obitelji zatočenih po logorima i na taj način pokušavali doći do informacija od onih koji su razmijenjeni. Bilo je mučnih trenutaka jer na jednoj od razmjena, a mislim da je ta bila u ožujku, moja je mama na pitanje je li netko vidio njenog supruga dobivala različite odgovore poput ‘a, on je gotov’ ili ‘taj je dobio metak u čelo’. Neki ljudi kao da nisu bili svjesni kakav šok kod nas izazivaju tim odgovorima.”

Foto: Privatna arhiva

“Kad sam ga vidio, instinktivno sam počeo plakati”

No, sve to izgubilo je na važnosti kada su počeli pristizati autobusi. Kristianova majka Nada je vidjela Iliju kroz prozor, pa je istovremeno počela trčati i plakati:

Foto: Privatna arhiva

“Bila je to neopisiva navala emocija kod moje majke. Trčala me i vukla za ruku, ne obraćajući pažnju na policajce koji su je pokušali zaustaviti. I onda, kada je tata izašao – dogodio se taj trenutak. Teško mi je opisati taj osjećaj… Godinu dana nisam bio s njim u kontaktu i onda se pojavio u tako jadnom, mršavom izdanju. Ipak, plakao sam od sreće kada sam ga vidio. Očigledno da je podsvijest nadjačala moju zbunjenost i da sam se tek tada usudio priznati sebi koliko sam se bojao za njega. Iako potpuno nemoćan i izmučen, smogao je snage da me primi u naručje i zavrti.”

Foto: Privatna arhiva

Kristian je danas obiteljski čovjek, suprug i otac dvoje male djece. U njima, kaže, polako i u skladu sa njihovom dobi budi svijest o važnosti onoga što se dogodilo. Žele da vole i cijene svoju zemlju jer je njihov djed živi svjedok da do slobode nije bilo lako doći.

Razmjena u Nemetinu po principu “svi za sve” koja je planirana za 14. kolovoza u Kristianu i njegovoj majci budila nadu:

“Govorili smo si, ako je ‘svi za sve’ – onda će valjda svi biti razmijenjeni. Svejedno, bili smo u neizvjesnosti kada smo automobilom krenuli prema Osijeku. Vožnja je bila duga i naporna, vozili smo se kroz slavonska sela a to je u meni izazvalo mučnine i povraćanje, pa sam tako do Osijeka došao potpuno iscrpljen. Međutim, kada smo došli na glavni osječki trg, bio sam oduševljen! Organizatori dočeka su se zaista potrudili da oslobođene branitelje ali i nas koji ih čekamo –  dočeka prava gozba. Brojni štandovi sa sokovima, voćem i kolačima su meni kao djetetu osobito ostali u pamćenju.”

Za kraj, naš sugovornik s nama dijeli scenu s razmjene koja mu vremenom sve teže pada:

“Dok smo mi euforično slavili sretan kraj, uz nas su bile stotine nesretnih ljudi koji nisu imali tu sreću da se njihovi očevi i sinovi vrate. Hodali su sa natpisima i slikama, no njihovi se članovi obitelji nisu vratili. Sad shvaćam da se vjerojatno nikada nisu ni vratili, da su poginuli. Ta mi činjenica i danas teško pada…”.