Gvardijan iz Rovinja o padu Vukovara: Bio sam u bolnici s ranjenicima, a onda me pozvao Šljivančanin

31.08.2019. 12:00:00

Fra Smiljan Berišić, gvardijan samostana Sv. Franje u Rovinju, nevjerojatan je lik: osebujan, živopisan, zanimljiv, intrigantan, polemičan i blago, ali pristojno svadljiv, strašno obrazovan i načitan, životnog iskustva bogatog kao glavna arapska obitelj u zemlji punoj nafte. “Malo sam i lud”, kaže,uvodi nas u priču o njemu novinar Glasa Istre.

Nasmijan, s neskrivenom cigaretom u desnoj ruci, proveo nas je samostanom koji je završio i u našim novinama.

U srpskim koncentracijskim logorima zajedno s brojnim Vukovarcima bili su i vukovarski franjevci: fra Branimir Stjepan Kosec, fra Slavko Antunović, fra Ivan Mikić i fra Ante Perković. Fra Martina Ostrognaja su zbog starosti pustili, dok je fra Smiljan Berišić na čudesan način s bolesnicima u autobusu došao u Hrvatsku 21. studenoga 1991. godine.

Fra Branimir, fra Ivan i fra Ante pušteni su iz logorskog zatočeništva 9. prosinca 1991., dok je fra Slavko te godine Božić dočekao u logoru, a pušten je tek 16. siječnja 1992. godine.

Tadašnji provincijal fra Mirko Mataušić je 2. rujna 1991. godine dopratio je tada  studenta Smiljana Berišića,  Vukovarca, da posjeti svoju obitelj i braću franjevce. Kako se ukazala potreba pomaganja u vukovarskoj bolnici fra Smiljan je ostaje u njoj sve do okupacije grada.

Fra Smiljan je Janjevac rođen u Prištini prije 53 godine, u dvorištu samostana iznajmljuje parking, a da to možda i ne bi smio raditi. U razgovoru vođenom tim povodom shvatili smo, i on i mi, da ima puno više zanimljivih pitanja i još više njegovih zanimljivih odgovora od spornog parkirališta.

Fra Smiljan, koji je u Rovinju pune dvije godine, od 1971. godine živio je u Vukovaru gdje je otac iz Prištine poveo cijelu obitelj sa šestero djece.

– Vukovar je do samog rata bio grad pun tolerancije. Nikada nismo gledali tko je odakle: Hrvat, Srbin, Čeh, Mađar. Ne razumijem zašto ga je netko htio razoriti. Mi smo se u tom gradu prihvaćali na ljudskoj osnovi, nije nam bilo važno tko ide u koju crkvu i zajedno smo igrali košarku. Vjerovao sam do kraja da će razum prevladati. Ali nije. I onda smo imali situaciju da se dva brata iz miješane obitelji bore na suprotnim stranama – našoj i njihovoj. Smatram da se to zlo nije smjelo dogoditi. A dogodilo se i njihova strana još nije priznala da to što su učinili nisu trebali učiniti. Njihova službena politika i dan danas vodi se s platforme Velike Srbije. Kao Vukovarac i osoba koja je doživjela rat i sve ono poslije rata, ne znam kako se u njih može imati povjerenje, kaže fra Smiljan.

Dok razgovaramo prolazimo samostanom, vodi nas do jednog prozora i pokazuje, kako voli reći, pogled od milijun dolara: vidi se Sveta Eufemija, Sveti Franjo, franjevački vrt i more. Sretan je zbog toga, plavetnilo mora i zeleno dvorište na tog čovjeka koji je prošao nevjerojatne stvari djeluju blagotvorno. Stalno je nasmijan, iako će ispasti da su teme razgovora koji smo vodili dosta teške, piše Glas Istre.

– Fra Smiljan, nije vam loše ovdje u samostanu.

– Prije svega, ovo je jedan od najljepših i najvećih samostana koje franjevci uopće imaju u Hrvatskoj. Međutim, nigdje se valjda nije toliko osjetio duh bezboštva i bezvjerstva kao što je to slučaj ovdje. Fratri su od 1943. godine ovdje jedva preživljavali. I zbog utjecaja fašizma i poslije komunizma. Tu je bilo dosta problema. Te 1943. u Rovinju su djelovala 32 katolička svećenika i bilo je više od 50 crkava. Trenutno su aktivne dvije velike crkve i tri male, te nekoliko njih povremeno.

– Koliko je svećenika danas u Rovinju?

– Četvorica.

– Zašto spominjete 1943. godinu, otkad su, kažete, fratri jedva preživljavali?

– Tada je pala Italija, talijansko stanovništvo dalo se u zbjeg i došlo je do velikih demografskih promjena stanovništva. Od tog trenutka, a posebno od 1947., kada je cijela Istra pala pod Jugoslaviju, sve se počelo mijenjati. Od tog vremena u Rovinj se pod utjecajem Komunističke partije naseljava puno Srba.

– To vam smeta?

– Ne, navodim to samo kao činjenicu.

– Pa i ne mora baš tako zvučati.

– Meni Srbi ne smetaju, ni najmanje. Moj otac je 20 godina radio u Beogradu. I ja imam puno prijatelja Srba.

– Što je otac tamo radio?

– Kao i svi Janjevci, bio je trgovac. Imao je svoj štand.

– Kakvo je vaše mišljenje o zadnjim napadima na Srbe u Hrvatskoj? Pretpostavljam da svako nasilje osuđujete. Iako, treba naglasiti da su neki napadi postali navodni napadi, da su te navodne žrtve imale dosje…SDSS je sve to spremno dočekao, kao potvrdu svojih teza da Hrvatska klizi u ustašizam. Po meni, unatoč nesumnjivim napadima u dalmatinskoj zagori, za što počinitelje treba najoštrije kazniti, takve su teze krajnje pretjerane i neprimjerene.

– Ja bih vam ovako odgovorio: ono što se dogodilo 90-ih, nije se smjelo dogoditi. Nažalost, dogodilo se. Svi moramo snositi posljedice svojih djela i čina. Nekada to nije nešto što smo htjeli i željeli, ali se dogodilo ili se događa. Vi ne možete ljudima koji su izgubili roditelje, žene i muževe, kćeri i sinove, svoju djecu, zamjeriti da nekada prema nekome imaju negativne osjećaje.

– No, za nasilje opravdanja nema. Neke se okolnosti mogu shvatiti čak i kao olakotne, ali za nasilje opravdanja nema.

– Slažem se. Ni prema kojem čovjeku i ni iz kojih razloga ne bi smjeli nastupati agresivno i nasilno. Nikad. Nasilje ne opravdavam ni kao čovjek, ni kao franjevac i svećenik. No, mogu razumjeti da je nešto potaknulo čovjeka da dođe u situaciju da više ne zna kako odgovoriti. Znate, ja sam vidio nasilje, suočio sam se s njime u najgrubljem smislu i obliku. 

– Gdje, kada?

– U Vukovaru 1991. godine. Bio sam u vukovarskoj bolnici kao medicinski tehničar. Završio sam u tom gradu srednju medicinsku školu i kao završeni student teologije sve vrijeme opsade bio sam u Vukovaru.

– Kako ste uopće preživjeli, što ste radili?

– Pad sam doživio kao medicinski tehničar u vukovarskoj bolnici. Iz Vukovara sam uspio izaći par dana nakon pada, 21. studenog. Imao sam sreće. Četnici i svi ostali kad su ušli u bolnicu nas četiri koji smo bili preostali iz medicine nisu dirali. Sve druge su zatvorili ili odveli.

– Gdje ste dočekali pad Vukovara?

– Upravo u bolnici s ranjenicima. S dvije časne sestre i jednom medicinskom sestrom zadnjih 52 ranjenika, i ja sam bio u toj grupi, izvedeni smo iz Vukovara tri dana nakon okupacije. Tadašnja JNA nam je dala neke kamione i autobuse i prevezli su nas do Brčkog gdje je bila razmjena. Vukovar je pao 18. studenog, a mi smo razmijenjeni 21. studenog.

– Jeste tamo vidjeli oficira JNA Veselina Šljivančanina?

– Da vidio! Ja sam s njime tamo i razgovarao. Kao što sad s vama razgovaram. Neki strani reporteri su htjeli saznati što se zbiva po bolnici, a ja sam ih, znajući nekoliko svjetskih jezika, po njoj proveo. Bilo je užasno. Jedan od zapovjednika JNA je primijetio što radim i upućen sam Šljivančaninu. Rekao mi je neka radim svoj posao. Previjao sam naše teške ranjenike do razmjene.

– Kako tumačite da ste se izvukli?

– Splet okolnosti. Dosta je toga utjecalo na moje spašavanje. Vjerojatno je JNA znala tko sam ja, budući da sam tražen i preko francuskog konzula u Zagrebu. Kao medicinski tehničar nisam im bio važan i nisam predstavljao opasnost.

– Iz vaše perspektive, kako je izgledao pad Vukovara i ti zadnji dani i sati kad je bilo jasno da je gotovo?

– Nažalost, pad Vukovara se dogodio. To što su pobili ljude i ranjenike poslije predaje, na pravdi Boga to je kukavički, nemoralno i nešto što je nevjerojatno da se događa u 20. stoljeću i civiliziranom svijetu.

– Jeste se nagledali patnje?

– Jesam, nagledao sam se užasnih prostrijelnih rana, ljudi bez ruku i nogu… Sjećam se momka koji je umro s 23 godine, jer je izgubio i ruku i nogu. Granata ga je pogodila, ekstremitete mu nisu mogli spasiti i odrezani su. Mali Andabak je umro, iako mu je stanje nakon amputacija bilo potpuno stabilno. Umro je od tuge nakon tri dana. Nije htio živjeti bez odsječene ruke i noge. Bio sam prisutan kad je umro. Prethodno sam, u nekoliko navrata, razgovarao s njim.

– Osjećate li mržnju prema onima koji su ubijali naše ljude i posebno ranjenike?

– Ne, mržnju ne osjećam. Mržnja je nešto najgore što se čovjeku može dogoditi. Čovjek koji živi u mržnji – živi u zlu i nanosi štetu i sebi i svima oko sebe. Samo onaj koji živi u ljubavi prema čovjeku i Bogu pa i prema sebi – istinski živi.

– Vratimo se još malo Šljivančaninu.

– Držao nam je, sjećam se, čas moralno-političkog vaspitanja!

– Apsurdno u toj situaciji.

– Apsolutno. Pričao nam je o Jugoslaviji i njenom značaju, bratstvu i jedinstvu. Nama medicinskim djelatnicima u Vukovarskoj bolnici, dok su odvodili i ubijali naše ranjenike, on je pričao o Jugoslaviji! Nije bio neugodan, nego hvalisav. Ja sam, inače, previjao ranjenike koje je obrađivala doktorica Mirjana Semenić, a bili su pacijenti doktora Aleksijevića, Crnogorca koji je bio divan čovjek. On je u vukovarskoj bolnici spasio stotine ljudi. 

Izvor: Maxportal

Izvorni autor: Glas istre

Autor: