H. Hitrec: Dan nezavisnosti, hrvatski jezik i zavidni susjedi...

11.10.2021. 20:33:00

Listopad 2021. ide dalje

Prošla baba s kolačima, to jest prošlo je bablje ljeto premda su ljudi mislili da će poradi zagrijavanja planeta hodati u sandalama kao talibani barem do Božića. Ostali su kratkih rukava i smrznuli se, iz ljetnih haljina u skijašku odoru, puhali orkanski vjetrovi, beskućnici tražili skrovišta, a takvih je malo (prihvatilišta). I HitrecDalmacija se neznatno zatresla, što od potresa, što od hladnoće. Možda je riječ o izoliranom incidentu preskakanja rujna izravno u studeni, posezona još traje, doba je kongresnoga turizma koji sve branše obožavaju, malo prisjednu da čuju uvodna predavanja, a onda se razlete uokolo kao dječica.

Nezgodno je to da je u prošlom tjednu slavljen spomendan Hrvatskoga sabora, kako se sada zove 8. listopada. Zajedljivi ljudi odjednom su se prisjetili da ni jedan od dva povijesna datuma hrvatske nezavisnosti nije državni blagdan. Ma je li, da ne povjeruješ, kažu. Nije državni blagdan ni 25. lipnja kada smo donijeli Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne RH, a nije ni 8. listopada kada je u stvari potvrđena spomenuta Deklaracija i to Odlukom o raskidu državnopravnih sveza s ostalima iz krepane SFRJ. Uoči toga jesenskoga dana održana je skromna proslava u kojoj je sa svojim zrakoplovstvom sudjelovao i Beograd, podosta neuvježbano jer je nekoliko raketa slučajno palo na Banske dvore.

Hrvatska država, znači, nema svoj Dan nezavisnosti pa čak ni neovisnosti u kalendaru državnih blagdana. Oba rečena datuma svedena su na drugorazredne spomendane. Ima Hrvatska Dan državnosti, ali državnost je pojam, a ne datum, državnost nikada nismo ni izgubili u cijeloj hrvatskoj povijesti, premda nije bez vraga da su i kralj Zvonimir i nesretni Eugen Kvaternik navrli baš na osmi dan listopada.

Ako sam dobro pratio, iz državnoga je vrha samo aktualni predsjednik s malim ovlastima razumio da tu nešto nije u zastavaredu, pa se obratio javnosti podosta dobrim govorom i podsjetio što u stvari znači 8. listopada, a u jednoj se rečenici osvrnuo i na zavidne susjede. No i on je dao preveliko značenje 8. listopadu, jer je 25. lipnja pravi i jedini Dan nezavisnosti, o čemu sam mnogo puta pisao. Možda bismo ga mogli nazvati Croexit iz bre-exita.

Hrvatska je javnost već i tako izbezumljena covidom da se više i ne bavi državnim blagdanima, osim ako tako lijepo padnu da se mogu spajati sa subotom i nedjeljom pa odu negdje, tko zna kamo, i vrate se na posao u srijedu. Odlaze ljudi u prirodu, a priroda dolazi u gradove. Zgodne malene i nešto veće životinje prate događaje, čitaju u šumi odbačene novine, a uskoro će svladati i računala, vide da je ljudi u Hrvatskoj sve manje pa njih nema tko otjerati ili nedajbože ustrijeliti i tako su na velikom skupu održanom prije nekoliko godina proglasile Hrvatsku najpoželjnijom destinacijom, a sebe nomadima, i sada imamo dabrova, čagljeva iliti šakala, divljih svinja i medvjeda čudo jedno. U popis stanovništva još nisu ušli. Nisu stoka, nego životinje s integritetom, malo divlje, ali slobodne.

I dok socijaldemokrati, pa i komunisti, lijepo napreduju u nekim zemljama eurozone, u Hrvatskoj se SDP podijelio na samuraje i ronine, s tim da ronini imaju većinu u saborskim oporbenim naslonjačima. Vrlo zanimljiva situacija. U DP Penavacjelini, cijela je stranka obavila harakiri po svim tradicijskim regulama. Po riječima izbačenih SDP je ostao samo partija u najgorem smislu riječi, što će reći komunistička partija koja će sjedište prebaciti iz Zagreba u Graz. Vrlo graciozni pokop stranke. A glede Graza gdje su na izborima pobijedili komunisti humanisti, kako je u prvi mah rečeno, tek iz razgovora sa šarmantnom Katom Peović doznali smo da gracerska politička kompanija djeluje zajedno s Radničkom frontom u suzbijanju “manipulacija s Bleiburgom”. Humanisti, nego što.

S druge strane, eto Penave na čelu Domovinskoga pokreta. Ne zna doduše pjevati kao Škoro, ali je čovjek pravi ovodobni mirnodopski vukovarski ratnik koji se poziva na osjećaj hrvatstva, što danas u Hrvatskoj nije na cijeni, pa će imati velikih teškoća na političkoj sceni. Jedini pravi put za pravu desnicu je ujedinjenje ili smrt, odnosno sjedinjenje Suverenista i Domovinaca. Ako budu pametni i ne postave kadrovsko pitanje čelnoga čovjeka, na čemu su slični pokušaji uvijek krahirali jer se na desnici uvijek pojavljivalo toliko rođenih vođa da su stranke odumirale. Kako bilo, kada su osjećaji u pitanju, dobro je da Vukovarac vodi Domovinski pokret. Politička akrobatika može biti u Zagrebu, osjećaj treba biti i jest u Vukovaru.

Niko ne sme da bije hrvatski jezik

Nije to izgovorio Vučić na kranjskom skupu, kada mu je Plenković spočitnuo negiranje hrvatskoga jezika u srbijanskim udžbenicima. Rekao je četnik da je stvar potekla iz Akademije i Zavoda za vaspitanje, on tu nema prste. I na tome je ostalo. Janša se nije miješao, Slovenija je dobro prošla, uz bugarski jezik jedino je slovenski postojeći južnoslavenski. I srpski, dabome.

Tako je premijer obavio svoju dužnost, a sve će ostati isto. Kao i s nestalim hrvatskim braniteljima i civilima. Nestali oni, nestao hrvatski jezik. Svi su nestali u Srbiji. Nego, nisam vidio da su se osim premijera (sa zadrškom) i ministra Hrvatski jezikvanjskih poslova koji je snažno lupio šakicom po stoliću, oglasili i drugi koji su trebali, recimo Ministarstvo kulture barem sitnim glasićem. Ipak, u korist glasića treba za kroniku zabilježiti da je u istom tjednu hrvatski bunjevački ikavski govor proglašen nematerijalnom baštinom, o čemu u tisku nisam vidio ništa, pa ne znam je li proglašen ili je tek riječ o prijedlogu. Trenutak je dobar jer Hrvate Bunjevce Srbijanci žele asimilirati, za sada prevođenjem dijela Bunjevaca u nehrvate kojima je jezik navodno bunjevački, a ne hrvatski. S napomenom da hrvatski bunjevački govor ima uporišta u mnogim krajevima Hrvatske i Bosne.

S jezikom uvijek nešto novo, ili bolje rečeno – staro. Sredinom prošloga tjedna predstavljena je u knjižnici Fakulteta hrvatskih studija knjiga o kojoj sam već pisao u nekoliko navrata, dotično “Vukovci i hrvatski jezični standard” s podnaslovom Hrvatski u srpskohrvatskom tijesku. Pa sam se i ja našao među predstavljačima u Borongaju, u ugodnijem i uređenijem kutku negdašnje jugoslovenske kasarne, kamo su me sedamdesetih pozivali na nekakve vježbe, kao rezervista, je li, i to nedjeljom, sve dok preko veze nisam nabavio tako opaku dijagnozu da su od mene dignuli ruke. Idi bre da se lečiš. Ah, kako su se iznenadili početkom devedesetih. Znači ondje gdje je službeni JNA jezik bio srpski, sada je Fakultet hrvatskih studija. Ipak neki napredak.

Rečeno predstavljanje priredila je Udruga studenata Fakulteta hrvatskih studija “Studia croatica” zvana, govorio je urednik knjige Mario Grčević (pročitao i izlaganje Dubravke Sesar), novi dekan Ivo Džinić, Sanda Ham, Ankica Šunjić i autorica Nataša Bašić, svi doktori (znanosti) osim mene bolničara. Budući da je predstavljanje palo baš usred nove afere negiranja hrvatskoga jezika u pitomoj državi Srbiji, naravno da sam se na to osvrnuo u uvodnom dijelu govora:

“Sretnijim narodima knjiga poput ove koju predstavljam nije potrebna. Hrvatima je dragocjena jer do u detalje razlaže priču koja bi se mogla nazvati beskrajnom sagom, pripovijest o nezajažljivom, podivljalom istočnom susjedu iz pakla koji terorizira hrvatsku kulturu, hrvatski narod, svojata hrvatski teritorij i prisvaja hrvatsku književnost, a prije svega i vukovciiznad svega koristi sličnost dvaju jezika, trudeći se dokazati da je riječ o jednom, dakako srpskom jeziku koji Hrvati u svojoj nacionalnoj zaluđenosti nazivaju hrvatskim. Pri tomu se klatež služi krivotvorinama i diletantskim dosjetkama, u dvjema jugoslavijama državnim terorom i nasiljem u školskom, upravnom i javnom prostoru. Da se posao nastavlja, svjedoči i aktualni srbijanski paraznanstveni nauk objelodanjen ovih dana, da hrvatski jezik ne postoji. I tačka (op. shvatite to kao ironiju). Dosta im je, očito, zamaranja s nekim šifriranim nazivima kao srpskohrvatski, nadalje srpski ili hrvatski ili obratno, sada su odlučili otvoriti karte i negirati svako postojanje hrvatskoga jezika, znači i hrvatskoga naroda.

Ovaj je suvremeni uvod bio potreban da oni koji nisu na jednom mjestu, u jednoj knjizi kao što je ova Nataše Bašić, svladali jezičnu, jezikoslovnu i političku povijest odnosa Hrvata i Srba, ne budu iznenađeni imperijalnom beogradskom politikom današnjih dana, koja neodoljivo podsjeća na svršetak osamdesetih prošloga stoljeća, kada se stara normalna srbijanska i srpska jezična agresija vrlo brzo prometnula u oružanu agresiju. Objema smo se oduprli i na kraju pobijedili, hrvatski je jezik u Ustavu samostalne Republike Hrvatske i jedan od službenih jezika Europske unije, ali zmije u pravilnim razmacima ispužu na svjetlost. Ne daju nam mira, kako reče Radoslav Katičić.

Nisu to samo ostatci ostataka zlokobnih previranja i nasilja iz doba hrvatske neslobode, nego sve više programirani i ponekad od državnih vlasti (u Hrvatskoj) podupiranih sitnijih i krupnijih uboda u biće hrvatskoga jezika, poglavito u hrvatski standardni jezik, s pokušajima da se standard dovede u pitanje premda je neupitan, ili da se norma i normiranje prepusti jezikoslovnim patuljcima, a izbije iz ruku jezikoslovnih divova.

Naizgled, riječ je ipak o komfornijoj situaciji u jezikoslovnim prijeporima, ali nemojmo se zavaravati. Učimo iz povijesti, a tu je povijest autorica minuciozno opisala, ne ispuštajući ni jedan događaj i ni jednu osobu s jedne ili druge strane, vukovske i protuvukovske, odnosno protuhrvatske i hrvatske. Među osobama našli su se naravno i književnici koje autorica često spominje. A oni su se u razdobljima snažnih nasrtaja ponašali kojekako, kao i hrvatski Eugen Kumicicjezikoslovci, svrstavali, dijelili, bludili i vraćali se matici. U jeku smušenosti svršetkom 19. stoljeća javlja se jasan glas Eugena Kumičića, čiji govor Nataša citira i naziva ga glasovitim. Kumičić grmi protiv onih koji su neutemeljeno potaknuli pravopisne reforme i zaključuje: “Kad je koji narod podčinjen ne oružjem nego prijevarom, izdajom vlastitih sinova, to se odmah pozna.” A u tim vlastitim sinovima, Hrvatima koji su i prije i poslije Kumičićeva istupa djelovali u korist neprijatelja hrvatskoga naroda i jezika, što svjesno, što zavedeni – u njima je sjeme tragedije koja je dugo trajala, a, kao što vidimo, nije prestala, pa imamo i opet sablasne teorije o zajedničkom jeziku i knjige koje država sufinancira, imamo vukovce i među književnicima na što se autorica također osvrnula. Kao što je osvijetlila ponašanje književnika kada se Hrvatska dvadesetak godina nakon Kumičićeva govora našla u monarhističkoj Jugoslaviji, a mnogi našli vrli i doista veliki pjesnici, nešto manje prozaici, počeli pisati srpskim jezikom – sve dok nisu odjeknuli pucnjevi u beogradskoj Skupštini. Neki su se tada okrenuli hrvatskoj čakavskoj i posebno kajkavskoj književnoj tradiciji (koji je smjer naznačio još Matoš), žaleći za tom živom baštinom. Zlatna formula ča-kaj-što , kako bi rekao Drago Štambuk, pokazala se sjajnim skrovištem i štitom od isključive štokavštine koja je potpuno iracionalno odnosno strateški racionalno poistovjećena sa srpskim jezikom.”

I tako dalje, da ne budem dosadan. Govorio sam i o slamanju šuvarovskog pokreta za izbacivanje hrvatskoga književnog jezika iz tadanjeg Ustava SR Hrvatske, dostojnom i ponosnom djelovanju Društva hrvatskih književnika (Matica hrvatska bila je još zabranjena) a i o buri koju je izazvala polemika odvažnoga Josipa Pavičića sa Stipom (Šuvarom).

Knjiga Vukovci i hrvatski standardni jezik posvećena je dr. Ivanu Šreteru, masakriranom 1991., osuđenom Šreterosamdesetih na sudu i u tadanjem tisku, gdje je Goran Babić zazivao njegovu smrt, što se i dogodilo. A gdje leže njegovi zemni ostatci, mogao bi tko iz današnje hrvatske Vlade doznati od svojih sudrugova iz SDSS-a.

Tako se za hrvatski jezik umiralo, a vukovci su i dalje među nama pod šifrom “zajedničara”. Možda se sjećate vragolije u svezi s Wikipedijom, kada je objavljen dokument “Slučaj hrvatske Wikipedije: enciklopedija znanja ili enciklopedija za naciju”. Wikimedia se ogradila starom mantrom da “stavovi autora ne odražavaju službenu politiku ili stav Zaklade”, ali je dokument ugledao svjetlost dana, bez potpisa autora koji se kukavički skrio i do danas se skriva. U njegovu se tekstu govori i o ”poticanju zajednica da razgovaraju o mogućnosti ponovnog spajanja bosanskih, hrvatskih i srpskih jezičnih projekata kako bi se ponovno uskladili...”. Baš tako piše žiložder. Negdje pri svršetku prozirnoga pamfleta u korist “zajedničara”, sinji kukavac apostrofirao je Hrvatsko kulturno vijeće valjda kao glavnu prepreku, pišući da je HKV utjecajna ultrakonzervativna, nacionalistička udruga i dometnuo još neke kvalifikacije kojih se ne bi postidjela ni ideološka komisija u vrijeme najdubljeg komunizma, pa ni Goran Babić. Lijepo je ipak čuti da je HKV utjecajan, a ima i načina da sazna i objavi ime anonimusa.

Nema novca za vječnu vatru

Htio sam pisati o televizijskoj nizanki NDH, ali kada sam vidio naslov sljedeće epizode, to jest NDH – ustaška država, odustadoh. Sve je jasno i u stilu autora. Za sada samo ovo: NDH nije bila ustaška država. Ustaški je bio režim u vrijeme te kratkotrajne, ratne državne tvorevine. A država i režim nisu jedno te isto niti su ikada bili.

Radije ću pisati o Zagrebu, ne o novoj garnituri koja se zaplela kao pile u kučine i nikako da od komunalija koje joj Medvedgradidu na živce dođe do ideoloških tema, premda ih je s Adventom već malo načela. Pisati mi je o Medvedgradu koji je, Bogu budi hvala, još jednom obnovljen i blista na brijegu iznad neobnovljenoga Zagreba. Nego, vrlo začuđen ili ne čitam da nije bilo novca za prekrasno djelo Kuzme Kovačića i vječnu vatru koja je u nekom trenutku trenutno ugašena. Izlike da je u pitanju gorivo ili slično, da nije bilo novca i tako dalje, samo su izmotavanja. Ako je već toliko potrošeno, a jest, valjda se moglo naći i za taj jedinstveni Oltar domovine. Ovako će posjetitelji pitati: Što je ono dolje? A vodiči odgovarati: Ah, to su neke kocke, valjda su ih građevinci zaboravili odnijeti.

Hrvoje Hitrec/HKV

Izvor: Hrvoje Hitrec/HKV/Foto:HKV

Izvorni autor: Hrvoje Hitrec/HKV

Autor: