HDP ‘Dr. Rudolf Horvat’ Mesiću: ‘Na temu Jasenovca je sam sebe optužio za laž’

01.08.2021. 07:28:00

“Desetljeća prolaze, no u nelustriranoj bivšoj komunističkoj državi u kojoj psihološki Berlinski zid još uvijek čvrsto stoji mentalitet se teško mijenja. „Političke diverzante“ koji potpisuju nekakve deklaracije zamijenili su, po saznanjima Stjepana Mesića, „politička strašila koja plaća hrvatska vlada da istražuju djelovanje Jasenovca i poslije Drugog svjetskog rata“. Naravno, prepoznali smo se u tom opisu jer smo upravo mi, članovi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“, usamljeni jahači Mesićeve apokalipse, ta strašila koja istražuju nemilu mu temu koja otkriva zločinstva države čije je „političke diverzante“ htio proganjati“ i čiji je posljednji predsjednik Predsjedništva upravo on bio. Naša imena nije izričito spomenuo, ali to nismo ni očekivali jer, kako smo već ranije upozoravali, „neprijatelja“ valja dehumanizirati, oduzeti mu ime i identitet, pretvoriti ga u „strašilo“ i time ga poništiti kao ljudsko biće. (…) Na YouTubeu je dostupna video snimka na kojoj se jasno vidi upravo spomenuti Mesić te podjednako jasno čuju njegove riječi kojima svojim sugovornicima tumači da je „Jasenovac radio poslije rata još dvije godine“. (…) Nezgodno je kad sam Stjepan Mesić optuži tog istog Stjepana Mesića da je notorni lažljivac, no to je nešto što on sam sa sobom treba raščistiti.” – poručili su iz Hrvatske družbe povjesničara ‘Dr. Rudolf Horvat’ Stjepanu Mesiću nakon njegovog govora na proslavi “ustanka u Srbu” prije nekoliko dana.

Mesićev govor možete pogledati u nastavku, a mi zatim u cijelosti prenosimo reagiranje Hrvatske družbe povjesničara ‘Dr. Rudolf Horvat’.

“Dana 27. srpnja ove godine hrvatskoj se javnosti iz mjesta Srb obratio bivši predsjednik Predsjedništva tzv. SFRJ Stjepan Mesić koji je, na prvi pogled ničim izazvan, udario na osnovne postulate znanosti. Ničim izazvan ili nečim izazvan je nešto o čemu je neophodna poduža znanstvena analiza, a upravo su znanstvene analize i radovi ono čime se nelustrirani bivši komunist Stjepan Mesić nikada nije bavio. Povijest ga pamti kao osobu koja je Deklaraciju o položaju i imenu hrvatskog jezika nazvao „političkom diverzijom“ usmjerenom protiv njegove domovine te pozvao na kazneni progon potpisnike iste.

Malo se toga promijenilo između 1967. i 2021. Desetljeća prolaze, no u nelustriranoj bivšoj komunističkoj državi u kojoj psihološki Berlinski zid još uvijek čvrsto stoji mentalitet se teško mijenja. „Političke diverzante“ koji potpisuju nekakve deklaracije zamijenili su, po saznanjima Stjepana Mesića, „politička strašila koja plaća hrvatska vlada da istražuju djelovanje Jasenovca i poslije Drugog svjetskog rata“. Naravno, prepoznali smo se u tom opisu jer smo upravo mi, članovi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“, usamljeni jahači Mesićeve apokalipse, ta strašila koja istražuju nemilu mu temu koja otkriva zločinstva države čije je „političke diverzante“ htio proganjati“ i čiji je posljednji predsjednik Predsjedništva upravo on bio. Naša imena nije izričito spomenuo, ali to nismo ni očekivali jer, kako smo već ranije upozoravali, „neprijatelja“ valja dehumanizirati, oduzeti mu ime i identitet, pretvoriti ga u „strašilo“ i time ga poništiti kao ljudsko biće. No, krenimo redom bespućima Mesićevih neozbiljnosti.

U daljnjem emotivnom izlaganju Mesić navodi da je tema kojom se bavimo „jedna notorna glupost i jedna notorna laž“. Stoga ćemo ovdje podsjetiti na nekoliko sitnih detalja ključnih za razumijevanje Mesićeve klevete. Na YouTubeu je dostupna video snimka na kojoj se jasno vidi upravo spomenuti Mesić te podjednako jasno čuju njegove riječi kojima svojim sugovornicima tumači da je „Jasenovac radio poslije rata još dvije godine“. Stjepan Mesić nije znanstvenik niti ima ikakve znanstvene kvalifikacije i objavljene znanstvene radove. Nepoznato je da je ikada sudjelovao u bilo kakvim ekshumacijama u Jasenovcu. Stoga je nejasan njegov sasvim uvjerljiv izraz lica dok uvjerava sugovornika o dvije godine rada poslijeratnog logora Jasenovac. No, još je nejasnije što se promijenilo u posljednjih 25-30 godina otkako je spomenuta snimka nastala jer, kako reče Stjepan Mesić u Srbu, poslijeratni logor Jasenovac je „notorna laž“. Nezgodno je kad sam Stjepan Mesić optuži tog istog Stjepana Mesića da je notorni lažljivac, no to je nešto što on sam sa sobom treba raščistiti. U ovom trenutku zanima nas ono što Stjepan Mesić treba raščistiti s nama, a to je javna i ponizna isprika. Nazivati „političkim strašilima“ i lažovima znanstvenike iza kojih stoje njihove kvalifikacije, znanstveni rezultati i recenzirani znanstveni radovi je tek za nijansu blaže od pozivanja na kazneni progon lingvističkih „diverzanata“ iz 1967. Podsjetit ćemo ovdje da je naš izvorni znanstveni rad „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“ objavljen 2014. u Radovima Zavoda za

povijesne znanosti HAZU u Zadru te je prošao strogi recenzentski postupak. Recenzirali su ga jedan član HAZU i jedan doktor povijesnih znanosti, dakle stručnjaci, a ne političari poput Stjepana Mesića. U normalnim demokratskim društvima tako i treba biti jer u takvim društvima nezamislivo je da političari potpisuju dogme kojima se ograničavaju znanstvena istraživanja, nezamislivo je da znanstvenike nazivaju strašilima i nezamislivo je da koriste javni prostor za demonstraciju političke moći s ciljem ušutkavanja neistomišljenika. Da, tako je to u demokratskim društvima, ali ne i u društvima koje je posjećivao Stjepan Mesić nakon završetka svog predsjedničkog mandata, poput na primjer onog u Sjevernoj Koreji. Tamo su na vlasti neki drugi i drugačiji koji čak propisuju i kakve frizure ljudi smiju imati.

U daljnjem nastupu u Srbu Mesić ponavlja tezu Slavka Goldsteina o grupi njemačkih zarobljenika koji su u Jasenovac dovedeni na radove. Ne vrijedi ovdje trošiti previše riječi jer tezu Slavka Goldsteina koja se temelji na konfuznim ispovijedima dvojice službenika bivšeg režima razmontirali smo u više navrata kako za vrijeme Slavkovog života tako i kasnije. Niti on niti njegovi sljedbenici do ovoga trenutka nisu uspjeli dokazati da su arhivski dokumenti (a takvih je obilje) koji se čuvaju u hrvatskim arhivima – „notorna laž“. Štoviše, oni to čak nisu ni pokušali jer čemu se zamarati znanstvenim radom i argumentiranim dijalogom kad na raspolaganju imaš javni prostor i pozicije moći zahvaljujući kojima neistomišljenika jednostavno možeš dehumanizirati i tako ga eliminirati. Naš prethodno spomenuti znanstveni rad iz 2014. u međuvremenu smo znatno nadopunili te ga prije nekoliko mjeseci uobličili u knjigu pod naslovom „Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori, Geostrateška točka velikosrpske politike i propagandni pokretač njezina širenja prema zapadu“. Na nož su je dočekali tipovi poput Mesića koji knjigu nisu niti pročitali, no zašto bi je i čitali kad se u kristalnoj kugli vidi sve. No, kao veliki „antifašisti“ upravo bi je oni trebali čitati i milovati pogledom na noćnom stoliću kraj kreveta. Nisu li četnici navodno bili njihovi neprijatelji? Mislimo naravno na razdoblje nakon tzv. ustanka „naroda“ u Srbu kad su „ustanici“ ustali tako da su masakrirali hodočasnike, svećenika, čitave obitelji pa i djecu, a sve to potpomognuti talijanskim fašistima. Bratstvo među „ustanicima“ je puklo pa su tako oni o kojima zbori naša knjiga po službenoj jugoslavenskoj verziji eliminirali Mesićevog narodnog heroja Marka Oreškovića Krntiju. Ne bi li nam stoga „antifašisti“ trebali biti zahvalni kad razotkrivamo zlo te ideologije koja je dovela do ratova početkom 1990-ih, do pokolja na Ovčari, Škabrinji, Srebrenici i drugdje? Nisu li „antifašisti“ naprednjaci koji skrbe za ljudska prava? Ili ljudska prava ipak nisu za sve ljude nego postoje samo za „naše“? Na sva ova pitanja odgovor bi trebao dati Stjepan Mesić prvo kao čovjek, a zatim, želi li se uključiti u znanstvenu raspravu, otići do arhiva, grijati stolicu i gubiti vid nad dokumentima o poslijeratnom logoru Jasenovac koje nisu napisali članovi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“, odnosno kako Mesić reče – strašila, nego njegovi nekadašnji drugovi i režim kojemu je služio. Zahvaljujući tom političkom iskustvu pečate na dokumentima će lako znati prepoznati i potvrditi autentičnost istih. Pitamo se zbog čega Mesić ne prione ovakvom korisnom radu jer, na kraju krajeva, od 2016. svoj ured financiran od strane poreznih obveznika ionako više nema, no zato ima dovoljno slobodnog vremena za neke nove aktivnosti. Ovdje preporučena aktivnost u arhivima pomogla bi mu i omogućila bolju pripremu za neki budući govor u Srbu. Tako bi, na primjer, raspolagao preciznim informacijama kad govori o spaljenim selima i odvoženju materijala iz logora Jasenovac. Da je Mesić išta pročitao (bilo iz arhivskih dokumenata ili naše knjige), tada bi doznao štošta o zabrani odvoženja materijala iz logora Jasenovac i veoma preciznim uputama za raspodjelu tog materijala od strane njegovih bivših drugova. Štoviše, doznao bi i o mitu, korupciji i orgijama, sve redom svakodnevnim aktivnostima jugoslavenskih stražara u Jasenovcu tijekom 1960-ih godina. Bio je to jedan svekoliki raspašoj na mjestu pijeteta koje je tada bilo sve osim toga. Pripisat ćemo to hippie pokretu. Krivo je more! „I to je sve“, zaključuje Stjepan Mesić taj dio govora. To je ta povijest koja nije znanost nego politička sluškinja i ropkinja, povijest koja se propisuje, a ne propituje. Povijest a la Sjeverna Koreja!

Nadalje se u svom govoru Stjepan Mesić osvrće na omiljenu političku temu financija pa tako kaže: „Ali, danas hrvatska vlast plaća isto tako još gore politička strašila koja tvrde nešto što je jednostavno laž“. Jedina laž upravo je ona Mesićeva jer Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ nema niti jednog zaposlenika, a svi njezini članovi su volonteri. Svoj istraživački rad financiramo samostalno uz pomoć prijatelja i obitelji, pa smo na takav način financirali i svoju knjigu. Jedina izdanja naše udruge koja je sufinanciralo Ministarstvo hrvatskih branitelja su bile knjige o Vrgorcu, Makarskoj i neretvanstvom području te ona o Lici, a radi se ukupno o 50 000 kn za obje knjige čiji su troškovi tiska, pripreme za tisak i promocija bili znatno viši od spomenutog iznosa pa smo ih stoga najvećim dijelom također samostalno financirali. O svemu ovome postoje dokazi, kako u godišnjim izvješćima koje naša udruga dostavlja nadležnim službama, ali i u dokumentaciji Ministarstva. Za rad na istraživanju poslijeratnog logora Jasenovac i tiska naše knjige nije izdvojena ni lipa proračunskog novca. Velika je stoga razlika između nas i brojnih antifašističkih organizacija koje primaju izdašne iznose od strane te iste hrvatske vlasti koju Mesić u svom govoru proziva. Pokušavajući objasniti nekakvu mržnju koja po Mesiću nije iskonska nego „proizvedena“ (jer znanstveni rad je po Mesiću „mržnja“), Stjepan je uspio „mrzitelje“ izjednačiti sa „zaljubljenicima u hrvatski budžet“. Zastali smo ovdje na trenutak ne bismo li provjerili tko su stvarni zaljubljenici u hrvatski proračun pa nam je tako u oči upala činjenica da je u šest godina postojanja ureda bivšeg predsjednika republike upravo Stjepan Mesić uspio potrošiti oko 5 milijuna kuna. Mediji su se stoga zapitali što je Hrvatska dobila zauzvrat osim preko 60 putovanja diljem zemaljske kugle. Važno je ovo pitanje jer javnost ima moralno pravo znati na koji način su Mesićeva putovanja pomogla hrvatskim građanima. Za promociju države? Za uspostavu novih gospodarskih kontakata? Za dovođenje investitora i otvaranje novih radnih mjesta? Važno je ovo pitanje i zato jer Mesić u svom daljnjem izlaganju kaže: „Nađite te larmadžije koji se pojavljuju, nađite tko radi od njih jedan pravi ljudski posao. To je sve zaljubljenost u hrvatski budžet. Prema tome, odatle treba krenuti.“ Slažemo se s Mesićem. Od financija uvijek treba krenuti jer onaj koji se kruhom naroda hrani (a to je u ovom slučaju bio Stjepan Mesić kao dugogodišnji politički dužnosnik), taj ima narodu račune polagati. No, umjesto polaganja računa i informiranja javnosti o konkretnim rezultatima njegovog ureda, Mesić je uoči zatvaranja tog ureda jaukao da je riječ „o obračunu sa mnom, o grubom pokušaju da mi se jednostavno zatvore usta“. Vidi li itko da su Stjepanu Mesiću zatvorena usta? Ustvari, njegov govor u Srbu čini se kao pokušaj zatvaranja naših usta. Na samom kraju, mi, strašila, larmadžije i neradnici, pitamo Stjepana Mesića koji je to „pravi ljudski posao“. Stipo Pilić, jedan od koautora knjige, dugogodišnji je nastavnik povijesti i geografije u osnovnoj školi. Je li odgoj novih naraštaja „pravi ljudski posao“? Nakon dugogodišnje nezaposlenosti i povremenih poslova na kratkotrajne ugovore, koautorica knjige Blanka Matković otišla je trbuhom za kruhom u pečalbu dok je Stjepan Mesić uživao u svom uredu na teret hrvatskih poreznih obveznika, među kojima

su bili Stipo Pilić te njegova i Blankina obitelj. Tijekom rada na spomenutoj knjizi Blanka je radila je brojne poslove počevši od čišćenja i konobarenja pa nadalje. Je li njezin posao asistenta u nastavi za studente s invaliditetom „pravi ljudski posao“? Ili su takvi poslovi nedostojni visokopozicioniranih tipova koji na raspolaganju imaju urede, vozače, tjelohranitelje, vile i vreću kuna? Uostalom, pitamo se ovo: ako su naši poslovi „neljudski“, što to govori o djeci koju je kroz nastavni rad odgojio Stipo Pilić i studentima s invaliditetom kojima je asistirala Blanka Matković? Jesu li i oni manji ljudi od Stjepana Mesića? Možda bi nam bolje bilo da smo poput pravih zaljubljenika u proračunski novac zaposlenje potražili u Mesićevom uredu i time radili „pravi ljudski posao“ koji bi ispunio naša srca i intelektualno nas uzdigao iz mulja u kojemu se valjaju obični smrtnici.

HDP „Dr. Rudolf Horvat“

Izvor: Narod

Izvorni autor: mt/Foto: snimka zaslona; fotomontaža: narod.hr

Autor: