HEROINA HOS-A I HRVATSKOG GARDIJSKOG ZDRUGA Dubravka Širić (17. kolovoz 1972. - 18. kolovoz 1995.)

Dubravka Širić danas bi proslavila svoj 53. rođendan. Da je živa. Dubravka, Duda, Seka, Buba, Akake ili Duba kako su je zvali poneki članovi obitelji i prijatelji zaslužila je da se o njoj više zna.

U borbi za hrvatsku nezavisnost izginuli su mnogi, a velik broj ih je otišao neposredno nakon rata kao posljedica narušenog psihičkog I fizičkog zdravlja. Velik broj priča poznat je hrvatskoj javnosti, no stotine drugih još su neispričane, a svaka od njih zaslužuje da se po njoj snimi film. Amerikanci bi to učinili.

I dok se ponovno aktualizira kakva je bila uloga HOS-a u Domovinskom ratu, kada idući put čujete tu kraticu sjetite se Dubravke Širić. Vesele, nasmijane, lijepe i hrabre djevojke, koja se nije bojala za svoj život i koja je prošla gotovo sva hrvatska ratišta, da bi pri samom zalasku rata spoznala kako je to sve ipak previše bilo za nju, nježnu i osjećajnu.

Kako je jednom rekao bivši ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić suočen s prigovorima o incidentima na ratištu, u rat ne idu baletani. I nekadašnji prvi čovjek HOS-a Ante Prkačin kazao je svojedobno kako je kraj sebe morao imati žestoke momke, koje je formirala ulica i koji se nisu bojali borbe.

Mladost ne pita za strah

Dubravka nije bila ništa od toga. Upravo suprotno, ali njezino srce i hrabrost posramilo bi mnoge koji su se oglušili na zov Domovine.

U rat se uključila rano. Već u jesen 1991. bez imalo oklijevanja. Ostavila je zagrebačke školske klupe i prijavila se u dragovoljačke postrojbe, jedine gdje je mogla bez oružja i bez vojnog iskustva najbrže doći na ratište.

Kako su se već neki njezini prijatelji prijavili u HOS tako je i ona to učinila. Međutim, neki od njih uputili su se na pakračko bojište gdje su imali prva vatrena krštenja.

Dubravka Širić, rođena je 17. kolovoza 1972. godine u Slavonskoj Požegi. Otac Srećko, zaposlen kao inženjer kao civilna osoba u JNA i majka Nada (rođena Janjić, 1955.) nakon nekoliko godina su se razišli. Na Dubravku je, međutim, to ostavilo trag. Cijelo djetinjstvo provela je između Zagreba i Požege, sela Kuzmica, gdje su joj bili baka i djed Julka i Ivan, dok je u Zagrebu zbog obiteljskih nesuglasica i narušenog zdravlja jedno vrijeme provela i u Centru za odgoj i obrazovanje.

Nakon osnovne upisala je Trgovačku školu da bi se nakon nekoliko godina prebacila u Centar za upravu i pravosuđe.

Rat ju je zatekao u četvrtom razredu, tako da nije maturirala u Zagrebu. Zov ratišta otrgnuo ju je iz školskih klupa. Uputila se s malobrojnom postrojbom HOS-a u Pakračku poljanu. Tamo se s Krešom Prosinečkim pridružila pričuvnoj postrojbi Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno samostalnom bataljunu Pakračke poljane.

Tamo se zadržala do kraja 1991. nakon čega odlazi u Janja Lipu, odnosno prema Novskoj gdje se nalaze i drugi pripadnici HOS-a.

Na prvoj liniji

Od 24. lipnja 1993. godine bila je djelatna vojna osoba, pripadnica 8. lakojurišne brigade Vojne policije sa sjedištem u Puli, a od 1. rujna 1994. u sastavu je 1. hrvatskog gardijskog zdruga, elitne borbene gardijske postrojbe. Sudjelovala je u borbama u Pakračkoj poljani, na Južnom i Novljanskom bojištu. Prošla je i brojna ratišta u Bosni i Hercegovini (Livno, Kupres, Glamoč, Šator, Dinara…) i sve bitne hrvatske vojne operacije Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez.

Časnička namjesnica

Posmrtno joj je dodijeljen čin časničke namjesnice. Odlikovana je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Spomenicom domovinskog rata, medaljama Bljesak, Ljeto '95 i Oluja te Medaljom za iznimne pothvate.

Sudjelovala je u svim vojnim operacijama u BiH – Skok 2, Maestral i Južni potez.

Posljedica proživljenih ratnih strahota bila je njezina prerana smrt 18. kolovoza 1995. u Vojarni “Vitez Damir Martić" u Rakitju. Iskoristila je, navodno, metak kojeg je čuvala za izvanredne situacije u slučaju zarobljavanja.

Pokopana je uz vojne počasti 22. kolovoza 1995. na zagrebačkom groblju Mirogoj, uz zvuke pjesme ‘Kondorov let’.

Ministarstvo obrane nije provodilo posebnu istragu.

Položila razliku predmeta i završila srednju školu u Hercegovini

Paralelno s ratnim aktivnostima u Livnu je dodatno položila razliku predmeta u Ekonomskoj školi i maturirala je. Potkraj rata upisala je izvanredni studij informatike, uz plaćanje, u Sloveniji, no nije ga uspjela završiti.

Kao i mnogi dragovoljci teško je dokazivala svoj ratni put. Ipak, Ministarstvo obrane joj je u ožujku 2002. izdalo potvrdu o pripadnosti Bataljunu Pakračke poljane koji se nalazi kao pričuvna jedinica pri 1. A brigadi Zbora narodne grade od 1. veljače 1992. godine.

Teška iskustva Pakračke poljane

Njezini roditelji, prvenstveno majka, kao korisnici obiteljske vojne mirovine nisu uspjeli dokazati boravak na ratištu 1991. godine.

Jedan od zapovjednika MUP-ovih pričuvnih postrojbi u Pakračkoj poljani Zvonimir Trusić nije se mogao sjetiti Dubravke Širić. U razgovoru za portal Direktno Zvonimir Zakošek, umirovljeni bojnik i također '91. jedan od zapovjednika logistike postrojbe u Pakračkoj poljani u jesen 1991. potvrdio nam je kako se rado sjeća Dubravke.

“Radila je kod mene u zapovjedništvu. Pisala je vojni dnevnik postrojbe. Došla je potkraj listopada. Bila je izuzetno inteligentna, ali narušenog zdravlja. Teško djetinjstvo i obiteljski problemi te traumatičan odnos s ocem ostavio je traga na nju. Ipak, bila je izuzetno vezana za mlađu sestru, tj. polusestru Ana-Mariju i radovala se rijetkim odlascima u Zagreb”, kazao nam je Zakošek.

Sjeća se kako nije na ratištu voljela puno jesti. Zbog zdravstvenih problema jednom ju je odveo i u Zagreb u bolnicu.

No nije se dugo zadržala. Sama se vratila na ratište. Domovina joj je bila na prvom mjestu.

Ne sjeća se da je kod njega nosila oznake HOS-a, ali nam je potvrdio kako je nakon njegova odlaska iz Pakraca potkraj 1991. kada se "više nije mogao slagati s zapovjednim lancem, ubrzo otišla i Dubavka u Janja Lipu gdje je bilo više HOS-ovaca”.

Kako je Dubravka završila u Pakracu? Osim što je poznavala neke koji su se prijavili u postrojbe Tomislava Merčepa, činjenica je da je manja skupina HOS-ovaca u Starčevićevom domu se prijavila za odlazak u Novsku, a ubrzo su se neki od njih uputili i u Pakrac. Dubravka je bila među njima. Tamo je vladalo šarenilo oznaka. Neki su nosili oznake ZNG-a, neki MUP-a, a neki HOS-a.

Zakošek, koji se i sam poslije našao u pravosudnoj trakavici oko ratnih zločina u Pakračkoj poljani, i izašao nedužan kaže nam kako je Dubravka bila izvan toga. Nije sudjelovala, kaže, u ničemu što je kasnije bilo predmetom istrage.

Neki drugi pripadnici postrojbe, koji su željeli ostati anonimni, potvrđuju kako je Dubravka često fotografirala sve, no te fotografije kada bi došla u Zagreb nije pokazivala nikome. Htjela ih je poštedjeti ratnih strahota.

Voljela je šumu, mir i glazbu

Kad je bila u Zagrebu voljela se osamiti. Odlazila je na Sljeme, kod Grafičara… Mir je tražila u šumi.

Bila je srdačna i otvorena prema svima, ali do određene granice. Svoje brige, probleme i strahove čuvala je za sebe. Teško se otvarala. Iza smijeha nerijetko se skrivala tuga.

Svirala je klavir i prije rata plesala folklor

Nije pušila, a alkoholno piće popilo bi samo u iznimnim prilikama. Voljela se zabavljati. Svirala je klavir, plesala u folkloru i voljela glazbu.

Jednom je zatekla mlađu sestru kako puši i odmah ju prijavila majci. Zajedno sa sestrom odlazila je na koncerte. Uživala je na dočeku pape Ivana Pavla II. U Zagrebu, a još prije rata neposredna kakva je bila kada bi u središtu Zagreba ugledala folkoraše sama bi im se na opće čuđenje priključila.

Voljela je pse

Voljela je iznimno životinje. I na ratištu je prigrlila psa i nije se odvajala od svoje Dine, ni u Zagrebu niti u BiH, na ratištu.

Dubravka Širić skupljala je sitnice koje su za nju imale emotivno značenje. Pokušala je povratiti i prekinuta srednjoškolska prijateljstva, što govori kako je često bila usamljena. Više, manje neuspješno. Na jednome od suvenira zapisano je ‘zadovoljstvo treba tražiti u sreći, a male stvari sreću čine’. Dubravka je, opisuju ju oni koji su imali čast poznavati je, bila takva, neposredna, iskrena, romantična i ludo hrabra.

Prirodno lijepa i duhovita postajala bi središte svakog razgovora. Crnokosa, tamnih očiju privlačila je poglede. No u svoju intimu pripuštala je tek rijetke, a još je manji broj onih s kojima je dijelila svoja maštanja i strahove.

'Male stvare čine sreću'

Darko Jurekić, prijatelj iz djetinjstva, ističe kako je zbog teških životnih okolnosti sazrela i odrasla puno ranije od svojih vršnjaka.

Kolega iz Upravne škole Ivan Ivezić prisjeća se kako je tada bila mirna, povučena i samozatajna.

Ni druge kolege, koje smo uspjeli kontaktirati, nisu iznenađeni što je otišla kao dragovoljac u rat. I još neki iz tog društva su otišli u HOS, a neki su se čak i vratili, kažu, iako se ne pojavljuju oko toga u medijima. Neki su samo prestali dolaziti u školu ‘91. a profesori su im pisali izostanke ne znajući da su oni na ratištu.

Prijateljica iz srednje škole ostala je šokirana kada je nakon Oluje vidjela osmrtnicu u novinama.

“Tako tužno. Otići na samom kraju kada je trebao biti novi početak”, kaže.

S 1. HGZ-om i komandosima prošla sva ratišta u BiH

Nakon Pakračke poljane i boravka na brojnim bosansko-hercegovačkim ratištima, katkad i bez oznaka Hrvatske vojske, u ožujku 1993. priključila se 8. lakojurišnoj brigadi Vojne policije sa sjedištem u Puli. Kada je u rujnu 1994. formiran 1. Hrvatski gardijski zdrug kao elitna vojna postrojba Hrvatske vojske i dio 8. lakojurišne brigade Vojne policije postao je njegov sastavni dio.

Zdrug je bila jedinica osmišljena kao specijalna vojna postrojba za obavljanje najsloženijih borbenih zadaća u svim uvjetima. Djelovali su kao postrojba za specijalne namjene na svim bojištima. Iako im to nije bilo službeno ime, zvali su ih DOGS-i (Diverzantski odredi Glavnog stožera).

Dubravka Širić sa Zdrugom je prošla sve vojne operacije u BiH. Završila je dio diverzantske obuke koju je provodio sada umirovljeni brigadir Rodolfo Barrio Saavedra, poznat pod nadimkom Argentinac.

Strani dragovoljac iz 1991. i prvi instruktor za obuku komandosa u Hrvatskoj vojsci. U to vrijeme postao je i veliki prijatelj generala Ante Gotovine.

Nije tražila priznanja

Njegov moto bio je kako "pripadnik specijalnih postrojbi mora biti uzor. Timski rad, skromnost, navika izvršavanja zadaća u tajnosti, bez potrebe za javnim priznanjem, požrtvovnost, odanost zadaći i sposobnost podnošenja iscrpljenosti prouzročene borbenim djelovanjima kvalitete su koje se traže od kandidata za specijalne postrojbe".

Sve to, a osobito skromnost, izvrsnost, požrtvovnost, odanost i manjak želje za javnim prezentiranjem vidio je kod Dubravke. Postala mu je jedan od najbližih suradnika, pogotovo što je njeno ranije iskustvo koristilo za rad u analitici, pripremi akcija i obavještajnom radu.

Rad u zapovjedništvima od Pakraca do drugih ratišta donio joj je novo iskustvo.

Svi iz Hrvatskog gardijskog zdruga s kojima smo kontaktirali sjećaju je se kao iznimno drage osobe, vesele i simpatične, spremne svakome pomoći.

Bila je ozbiljnija od ostalih

Narednik Ratko Dovičin Rale iz saniteta 1. satnije (tzv. Samouraja”) prisjeća se Dubravke, kao i svi, samo po lijepome.

“Bila je super, izuzetno dobra, duhovita i inteligentna. Najmanje 10 godina mentalno zrelija od nas, koji smo još bili vrlo mladi i neozbiljni. Tada mi je bilo čudno, a poslije se pokazalo jako bitnim njezin savjet da sva ratišta i ranjavanja dokumentiramo. Znala je da će nam trebati nakon rata. Humorom je skrivala probleme. Bila je jako emotivna”, prisjeća se.

"Duba je bila istinski prijatelj. Svi smo je voljeli. Radila je neke stvari i bolje od nas muških. U svemu je bila ravnopravna. Izuzetno je bila hrabra", ističe umirovljeni satnik Milenko Bilić, koji ju je upoznao u 8. lakojurišnoj brigadi vojne policije. Potom su istovremeno prešli u 1. Hrvatski gardijski zdrug, u izvidnike.

Sve najljepše o njoj govori i narednik Dušan Habijan.

"Bila je s nama u izvidnicima u Zdrugu. Nije se htjela razlikovati od nas muških".

Nije se pravila važna. Svega jednom, priznaje nam jedan od prijatelja, iskoristila je iskaznicu MUP-a i odoru. Još tamo na početku rata kada su trajale mobilizacije. Unatoč svemu izvukla je oca iz pritvora jer se nije dva puta odazvao mobilizaciji.

Za vrijeme rijetkih posjeta Zagrebu mlađoj polusestri Ana-Mariji pokušavala je prenijeti svoje životno iskustvo. Čuvala ju je, gotovo kao da joj je majka. Trudila se biti joj uzor.

S ratišta je donosila obitelji hrpe vojne hrane, u crnim vrećama silne konzerve i kekse… Osjećala je da se na taj način brine za njih, tumače nam.

Dubravka nije trebala ići na prve linije i u sve akcije, ali zajedno s drugim izviđačima Zdruga nerijetko je išla.

Stradanje na Šator planini

U jednoj od takvih akcija u lipnju 1995. u Skoku2 s nepune 22 godine na Šator planini (BiH) u borbama za Talijanov vrh, inače bitan za promatranje položaja u Livanjskom polju, tijekom jedne od pripremnih akcija za operaciju Oluja stradao je i hrvatski australac Ante Malić.

"Srbi su nekako locirali zvuk motorole, koja se nakratko uključila, i minobacačkom granatama zasuli njihov položaj. Malić je poginuo usred rečenice promatrajući teren dalekozorom, a kamenje i geleri zasuli su preostale. U posljednji tren nas je Argentinac povukao, mene i Dubravku, koja je dobila površinske ozljede", prisjeća se pripadnik 1. HGZ nadnarednik Denis Tešanović, njezin bliski prijatelj.

Nakon toga dobila je kratkotrajnu poštedu. Idućih mjeseci boravila je na ratištu i uspjevala "ukrasti" koji dan odmora s obitelji u Betini na Murteru.

Njezina majka Nada dobro se sjeća veselja kada bi Dubravka uspjela “ukrasti” koji dan i okupati se. Ponekad je bila u društvu Argentinca, ali u Zagrebu je isto često, a naročito ako bi otišla u posjet ocu, kada bi skupila hrabrosti, išla u društvu barem nekog prijatelja iz Zdruga.

Tako je bilo i zadnji put kada ju je vidjela. Zajedno su na Veliku Gospu u Betini oprale vojni terenac Nissan, nisu se pošteno ni pozdravile, jer je dogovor bio da se uskoro vraća s ratišta u Zagreb.

Samo je potrubila i otišla. To je bio posljednji put da ju je vidjela, ističe majka i pita se što bi bilo da je bilo drugačije.

"Svima je ostala u sjećanju mlada, lijepa, otkačena, vesela, a ja zamišljam kakva bi bila sada s 50 i više godina. Ostaju nam samo uspomene njezine mladosti do 23. godine", sa suzama u očima priča majka Nada i nakon 30 godina od tragičnog stradanja.

Veliki planovi za budućnostDubravka je bila iznimno lijepa. Duhovita i hrabra. Nije se moglo dugo ljutiti na nju. Osmijehom bi razoružala svakoga, ali pogled je skrivao tugu. Rijetki su to znali, priznaje nam jedan od njenih prijatelja.

Maštala je o svom domu. Nije štedjela novac, voljela je potrošiti na druge i počastiti svakoga. Na taj način je nadoknađivala ono što je u mladosti propustila. Očekivala je nakon rata da će od vojske dobiti stan. Imala je velike planove. Željela je obitelj, radovala se kako će jednom biti “divlja teta” svojim nećacima.

Ponekad je maštala i o odlasku u Australiju. Tamo je živio njezin bratić s kojim je bila izuzetno bliska. Kako nam otkriva jedan od prijatelja s ratišta, znala je dugo pričati o slastičarnici koju će zajedno s njim u Australiji otvoriti.

Njezin bratić Kris Hercigonja, koji živi u Melbourneu, izuzetno je ponosan na svoju sestričnu, ili Seku kako ju je zvao. Za njega je ona istinski domoljub i heroina. "Bila je izuzetno hrabra", kaže. Zajedno su se u djetinstvu i tinejžerskim danima zabavljali. Oboje su plesali folklor u ansamblu Ivan Goran Kovačić, a on je bio i u ansamblu Lado.

Voljela je, svi kažu, darivati druge. Jednom je natjerala kolegu da ju vozi u Italiju po posebno posuđe za majčin rođendan zbog čega su imali problema s carinicima. No želju je ispunila, unatoč troškovima.

U kolovozu 1995. bila je izuzetno ponosna. Kupila je najmoderniju glazbenu liniju kakvu je dugo željela.

Svima ju je pokazivala. Voljela je glazbu svih vrsta, ovisno o raspoloženju. Slušala je Riblju čorbu, Whitney Houston, Škoru,…