Obitelj ratnog zapovjednika bosanskih Srba Ratka Mladića, koji je nakon uhićenja 2011. i deset godina suđenja 2021. osuđen na doživotnu robiju, ne prestaje s dramatičnim apelima da se zločinca pusti iz UN-ove pritvorske jedinice u Scheveningenu, predgrađu Haaga, gdje se nalazi od osude. Obitelj je više puta bezuspješno pokušavala ishoditi njegovo prijevremeno puštanje na slobodu “iz humanitarnih razloga”. Mladić je tako još 2022. hospitaliziran, i to nakon što je prebolio covid.

AUTOR: Mislav Francetić/7dnevno/Dnevno.hr

Sin Darko Mladić za nekoliko je medija u Srbiji i BiH tada rekao da njegov 83-godišnji otac boluje od “upale pluća, nakupljanja tekućine u plućima i zatajenja srca”. Oglasio se ponovno i 2024. Bivši zapovjednik Glavnog stožera Vojske Republike Srpske i osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić tada je pao i ozlijedio glavu u haškoj pritvorskoj bolnici zbog gubitka svijesti.

U bolnici se nalazi od travnja zbog nemogućnosti kretanja, što je uzrokovalo dodatne komplikacije, rekao je njegov sin Darko Mladić, ponovno tražeći milost za svoga oca koji je tada, ustvrdio je, bio vezan za krevet. Tražili su da, ako već ne može na slobodu, ostatak kazne odsluži u Srbiji, gdje bi imao “kvalitetniju zdravstvenu njegu”.

Otvorene rane

Čini se da se Mladiću stanje naglo poboljšalo početkom studenoga ove godine, kada je tražio privremeni dopust kako bi mogao nazočiti pokopu člana šire obitelji, no sud ga je i tada odbio. Sutkinja Graciela Gatti Santana dodala je da je pri donošenju odluke uzela u obzir činjenicu da je Mladić osuđen na doživotni zatvor za vrlo teška kaznena djela, da je odslužio tek mali dio kazne te da je prije uhićenja i izručenja Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u svibnju 2011., izbjegavao pravdu gotovo 16 godina.

Sin Darko Mladić sada se ponovno oglasio o lošem stanju svoga oca. Prema riječima njegova sina, Mladićeva je situacija iznimno teška te obitelj strahuje od najgoreg ishoda. Naveo je i da ima otvorene rane od ležanja, odnosno dekubituse. U međuvremenu, pravni tim razmatra daljnje korake, dok su raniji zahtjevi za liječenje izvan haškog pritvora redovito odbijani, unatoč tomu što su i tamošnji liječnici, kako tvrdi obitelj, procijenili da mu preostaje tek nekoliko mjeseci života. Ruski medicinski stručnjaci, na čije se izjave 2016. pozivala Mladićeva obrana za vrijeme suđenja, kažu da je on u prošlosti imao nekoliko lakših moždanih udara koji su prouzročili propadanje živčanog sustava, no unatoč tomu što mu godinama daju “još nekoliko mjeseci života”, Mladić je i danas živ, a obitelj pokušava od suda ishoditi njegovu humanu i dostojanstvenu smrt.

No, iako humanost i dostojanstvenu smrt traži, svojim je žrtvama Mladić nije dao. Sud je u lipnju 2021. potvrdio doživotnu zatvorsku kaznu Ratku Mladiću za genocid, za zločine protiv čovječnosti i za ratne zločine počinjene tijekom sukoba među zajednicama u Bosni od 1992. do 1995. godine. Proglašen je krivim za genocid zbog svoje uloge u masakru u Srebrenici, kada su snage bosanskih Srba u srpnju 1995. ubile oko osam tisuća muslimanskih muškaraca i tinejdžera, odnosno čak 694 djece. 

Bez milosti

Ubijanja su bila masovna, a strani promatrači svjedočili su da su čuli i po dvadeset do četrdeset hitaca u satu. Muškarci, mladići i djeca ubijani su bez milosti, mlade djevojke do krvi su grupno silovane, a sve pod palicom čovjeka koji je na krvi sagradio Republiku Srpsku, prije nego što su ga udružene snage HVO-a i HV-a te armije pod vodstvom predsjednika BiH Alije Izetbegovića napokon potisnule.

Prije toga Mladić je zločinima gradio svoju vojnu karijeru i na kninskom području, a za zločine nad Hrvatima Županijski sud u Zadru osudio ga je na dvadeset godina zatvora. Imao je i veliku ulogu u teroriziranju Sarajeva, grada u kojem su snajperi – kako se nedavno otkrilo, iz čiste zabave – pucali po odraslima i djeci bez milosti, a grad je preživio najveću opsadu u povijesti od Drugoga svjetskog rata te postao jedan od svjetskih sinonima za ratne zločine na području bivše Jugoslavije.

Sud se zasad dosljedno drži svoje odluke da će Mladić umrijeti iza rešetaka, što je uostalom i kazna koja mu je izrečena, a koju bi sud de facto ukinuo kada bi ga pustio na slobodu “iz humanitarnih razloga”. No, čini se i da Haag ne želi ponoviti strašnu pogrešku koju je učinio kada su na slobodu pustili još jednog srbijanskog ratnog zločinca, “četničkog vojvodu” Vojislava Šešelja. Jedan od najgorih propagandista velikosrpske ideologije, odgovoran za masakre nad vojvođanskim Hrvatima, osuđen je na deset godina zatvora, ali je 2014. pušten na slobodu jer je “umirao” od teškog karcinoma. Šešelj je istaknuti širitelj kroatofobije te je raspirivanju mržnje prema Hrvatima posvetio, između ostalog, velik dio knjige “Ideologija srpskog nacionalizma” iz 2002., kao i cijelo “kapitalno” djelo na više od tisuću stranica “Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije”, objavljeno 2007. 

Desetljeće terora

U Haag je dragovoljno otišao 2003., a sud ga je prvotno, 2007., oslobodio. Žalbeno vijeće donijelo je odluku da je Šešelj ipak kriv za zločine protiv čovječnosti po točkama 1, 10 i 11 iz optužnice, koje uključuju progone, protjerivanje i prisilno premještanje vojvođanskih Hrvata u selu Hrtkovcima 1992. godine, čime je preinačena oslobađajuća presuda iz 2016. godine. Šešelj je na presudu odgovorio: “Ponosan sam na svoje ratne zločine, spreman sam ih ponoviti više puta!” Uslijedilo je desetljeće njegova terora.

Iako “umire od teškog karcinoma”, Šešelj već gotovo dvanaest godina izaziva ekscese poput gaženja i paljenja hrvatske zastave, zbog čega je i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković prekinuo dvodnevni posjet Srbiji 2018. Ostao je na čelu Srpske radikalne stranke koja je dio autokratske vladajuće većine srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, te je tako “teško bolestan” svakodnevno u medijima, gdje poziva na nasilje, potiče mržnju prema Hrvatima, a javno je govorio i kako je upravo njegova “Radikalna obaveštajna služba” prikupljala informacije o hrvatskim građanima koji su se zatekli u Srbiji tijekom prvih dana prosvjeda.

Fotografije njihovih osobnih iskaznica, očito prikupljenih u Batrovcima, na srpskoj strani graničnog prijelaza Bajakovo, zatim su objavljivane u režimskim medijima, dovodeći u opasnost hrvatske goste i turiste u Srbiji. Čini se da je sud iz Šešeljeva skandaloznog, sramotnog i nedopustivog ponašanja nakon što je poslan kući “na liječenje”, ipak naučio lekciju. Pitanje je samo dvostrukih kriterija. Naime, zašto na slobodu nije pušten Jadranko Prlić, jedan od šestorice Hrvata osuđenih za zločine u Herceg-Bosni, koji je u pismu izrazio kajanje i zamolio uvjetni otpust, a zdravstveno stanje također mu nije sjajno? Ista sutkinja i njegov je zahtjev odbila, iako je jasno da se on iza zatvorskih zidina ponašao uzorno, za razliku od Vojislava Šešelja koji je iz ćelije nastavio širiti svoje bolesne ideje, a iza rešetaka je i napisao knjigu o “veštačkoj hrvatskoj naciji”.

Prvotni šok

Treba se pritom podsjetiti koliko je Hrvatska imala prepreka i problema na svom putu da uđe u EU. Dok je Slovenija ušla 2004., mi smo čekali još gotovo cijelo desetljeće, pridruživši se napokon europskoj obitelji s prvim danom srpnja 2013. Jedna od ključnih prepreka zbog kojih nas EU nije htio pustiti pod svoje okrilje bili su hrvatski generali, točnije oni protiv kojih su se trebali voditi postupci za ratne zločine. Iako je Hrvatska činila sve što je mogla da pronađe generala Antu Gotovinu, to što on još nije bio uhićen bio je razlog da nas se usporava na europskom putu. General Gotovina naposljetku je uhićen te je u Haagu, nakon prvotnog šoka i osuđujuće optužbe, ipak uspio dokazati svoju nevinost. Vratio se u Hrvatsku ne kao ratni huškač ili mrzitelj Srba, nego kao pomirljiv i skroman čovjek, poslavši desecima tisuća ljudi koji su ga veličanstveno i ponosno dočekali na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu poruku “okrenimo se budućnosti”.

Istovremeno, uz takvog, samozvanog četničkog vojvodu Šešelja Srbija nastavlja svoj europski put, iako je jasno da pod ovakvom vlašću u EU neće jer ne zadovoljava ni osnovne kriterije, a ne surađuje sa Zapadom ni u pogledu sankcija Rusiji.

Vratimo se za kraj Mladiću. Njegovim puštanjem na bilo kakvu vrstu slobode, ili ukazujući mu bilo kakvu milost, sud bi ponovio “pogrešku Šešelj”, ali i otvorio desetljećima nezacijeljene rane ucviljenih majki Srebrenice i Sarajeva. Uostalom, tko može jamčiti da i Ratko Mladić ne bi naglo ozdravio čim bi omirisao srpski zrak? Stoga je najpravednije postupiti onako kako nalaže kazna, a ona kaže da Ratko Mladić do kraja života mora biti iza haških rešetaka.