Holjevac: ‘Anušić je rekao nešto što se nijedan političar ne usuđuje reći’

AUTOR: Marcel Holjevac/7dnevno

Rijetko se dogodi da političar kaže nešto jasno, istinito i smisleno, nešto što svi znaju, ali se nitko ne usuđuje reći. Politička kasta uglavnom gura svoj narativ lažući sebi i drugima, održavajući iluziju i gradeći Potemkinova sela. Ljudi razgovaraju po kafićima, novinari pišu po stranicama novina i portala, ali političari u pravilu paze što i kako govore, barem kad govore javno.
A onda iskoči Anušić, potpredsjednik Vlade, i u par rečenica razbije taj dugo njegovani narativ. Iskreno i otvoreno poruči svima kako stoje stvari. Nije da svi sve to ne znaju i inače, ali drugo je kad to kaže visokopozicionirani političar. Sad čak i kolumnist Jutarnjeg piše “Anušić je rekao istinu”. A meni je posebno drago što se osvrnuo i na teme koje sam često spominjao, poput one šuplje mantre o tome koliko se vrtića / škola / nečeg može sagraditi ako se ne kupuju avioni / tenkovi / nešto. Tko bi branio djecu u tim vrtićima? Komu trebaju vrtići ako vam je zemlja spaljena, komu trebaju škole ako po njima padaju granate?

“Dvadeset godina europska politika u potpunosti je promašena. To je ružičasta politika. To je liberalna politika, protiv koje ja nemam ništa, ali imam protiv njihova stava kada govorimo o obrani, o temeljima svake države i temeljima kršćanstva na kojima Europa počiva i koje je ta Europa polako napustila”, kaže Anušić. I nastavlja: “Napustila ih je odlazeći prema, kako ja zovem, ružičastoj politici u kojoj svi nose ružičaste naočale. Misle da su svi super, da su svi dobronamjerni, da su vi dobrodošli i da se ne moramo brinuti za budućnost, da ne moramo razvijati vojsku, kupovati oružje i raditi na sigurnosti. I kamo nas je to odvelo!? S druge strane gledale su nas politike s istoka i točno su znale što radimo. Ne radimo ništa. A oni su radili i spremali se za ovo”. Osvrnuo se i na to da Rusiji sankcije ne mogu ništa – na što su neki od nas također upozoravali, da EU dijeli novac za svakakve bedastoće radije nego za obranu granica, i da je spao na raznu beznačajnosti u međunarodnoj politici. I, naravno, na Milanovića, za kojeg smatra da “aktivno sudjeluje u onesposobljavanju naše vojske”. Osvrnuo se i na vrlo vjerojatnu mogućnost svjetskog rata, ali i na naoružavanje Srbije i Mađarske, upozorivši na očito: nitko se toliko ne naoružava, a da pritom niti ima novca niti mu itko prijeti, ako ne planira rat.

Tu treba zastati: više sam puta, prije puno godina, kad je još prevladavao narativ da su nam Srbi “drugari iz regiona” i blizak narod, pisao o tome kako Srbija nije ponovno napala Hrvatsku i pokušala ostvariti velikosrpske ciljeve jedino zato što ne može, ne zato što ne želi. Iza svake agresije na susjednu državu stoji duboka kolektivna, nacionalna frustracija neuspjehom: negativci poput Adolfa, Slobe ili Putina ne postaju to što jesu slučajno i ne dolaze na vlast slučajno. Takvih ima u svakom kvartu svakog grada na svijetu na desetke, no da bi prigrabili vlast, potrebno je plodno tlo. U slučaju Njemačke tridesetih, to je bila frustracija zbog izgubljenog Prvog svjetskog rata, ponižavajućih mirovnih uvjeta i neuspjeha Weimarske Republike. U slučaju Putina, to je bila propast SSSR-a i socijalizma te ponižavajući odnos Zapada općenito prema Rusiji nakon devedesetih. U slučaju Srbije, moralni i financijski bankrot Jugoslavije, njezina nesposobnost da osigura bilo kakve normalne uvjete života i rada svojim građanima, a sad se tomu pridružila i frustracija zbog izgubljenih ratova. Srbija se neće smiriti dok ne pokuša ponovno i samo čeka svoju priliku, čeka da joj se slože međunarodne okolnosti, a to želi dočekati naoružana. Glupo bi bilo da mi to (ponovno) dočekamo – razoružani.

Teflon don Plenković

No dok svijet troši stotine i tisuće milijardi dolara na borbu protiv globalnog zatopljenja, bila ona realna opasnost ili ne, pri čemu ta borba sve više sliči kultu sudnjeg dana gdje se od nas traži da se pokajemo za zrak koji dišemo i platimo porez na njega kako bismo spasili dušu i planetu, dotle nad tim istim svijetom visi posve realna i opipljiva opasnost nuklearnog rata. On nikad u povijesti nije bio bliži i gotovo ga se može osjetiti u zraku, a vođe našeg svijeta ponašaju se kao predstavnici White Star Linea na Titanicu, brinući se više o svemu drugom nego o santi leda prema kojoj plove maksimalnom brzinom, i još tjeraju kapetana da malo ubrza. I to je ono o čemu Anušić govori: mi se bavimo zaštitom ugroženih vrsta koje nitko ne ugrožava, smišljanjem idiotskih birokratskih procedura i propisa koji samo poskupljuju život i osiromašuju ljude, spašavamo svijet od hipotetskih katastrofičnih scenarija iz hipotetske budućnosti, ali ne vidimo opasnost koja nam je pred nosom, koja je očita i koja je sad i ovdje. Prema njoj se odnosimo ignorantski.

Pritom ne govorim samo o Rusiji – tu su i problemi masovnih ilegalnih imigracija, erozija civilizacijskih normi, masovni pokreti zasnovani na masovnoj histeriji. Ogromni napori i sredstva ulažu se u rješavanje nepostojećih ili marginalnih problema svake vrste uz ignoriranje stvarnih i velikih problema kojih ovaj i ovakav Zapad ima koš i još. No jasno je da Plenkoviću i establišmentu taj Anušićev govor na tribini “Sigurnosni i geopolitički izazovi svjetskog poretka” nije dobro sjeo. I to iz više razloga. “Bilo je neformalno i nije shvatio da su mediji tu pa je govorio malo slobodnije”, prokomentirao je Plenković Anušićev istup. Drugim riječima – inače vam lažemo, nije da ne znamo kako stvarno stoje stvari, ali za javnost imamo priču koja je zapravo bajka, ali ljepše zvuči.
Drugi je razlog također očit: svi u Anušiću vide Plenkovićeva potencijalnog nasljednika. Pozicija teflon-premijera, kojem se ni jedna afera njegovih podređenih nije uspjela zalijepiti, u ovom trenutku djeluje relativno sigurnom, ali svi se sjećamo kako je Plenković riječima kako “stranka ne može biti talac jednog čovjeka”, odlično tempiranim manevrom, preuzeo stranku od Karamarka. Anušićev govor možda nije taj trenutak, ali je svakako čin neposluha i djeluje kao svojevrsna priprema. Plenković je u miru Bruxellesa čekao svoj trenutak: Anušić nema taj luksuz, on je vrlo blizu aktualnom premijeru, no dogodi li se kakvo poskliznuće Andreja Plenkovića, Anušić je očiti kandidat.

Anušić je trenutno, uz nekoliko poluzaboravljenih stranačkih senatora poput Šeksa koji uglavnom djeluju iz pozadine, vjerojatno jedina osoba u vrhu stranke koja ne duguje svoj položaj Plenkoviću. Obojica sad demenatiraju da među njima postoji ikakav sukob – no povijest njihovih odnosa nije tako jednostavna. On je na mjestu ministra obrane prije godinu dana zamijenio ne baš sposobnog i ne baš jako pametnog Banožića, nakon što je on skrivio prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama. Plenković i Anušić, tada ključni igrač HDZ-a u Slavoniji, nikada nisu bili u naročito dobrim odnosima: Anušić je oštro kritizirao koaliciju sa SDSS-om, nakon požara u tvornici Drava International u Osijeku kao župan je žestoko prozvao državne institucije, poručio kako šef HEP-a Frane Barbarić mora otići zbog afere “Plin za cent”, ali i nelegalne kuće, na što mu je Plenković uzvratio kako dugo nije bio na sjednicama Predsjedništva HDZ-a pa “nije upoznat sa svim informacijama”.

SDP još čeka svog Anušića

Plenković je iskusan i pametan političar i zna da prijatelje treba držati blizu, a neprijatelje i suparnike još bliže. Njegov izbor Anušića nije bio slučajan: trebao mu je netko iz Slavonije tko bi zamijenio palog Banožića, tim više što se Slavonija tada počela okretati Domovinskom pokretu i drugim strankama, a i stranačka baza ondje nije baš zadovoljna Plenkovićevim pomalo lijevim HDZ-om. Usto, izbor još jednog klimoglavca i poslušnika dodatno bi mu narušio ne naročit imidž. Plenković je tako prije izbora htio održati dojam jedinstva i pluralizma unutar HDZ-a, ali i neutralizirati Anušića koji, smatrao je, s pozicije ministra u Vladi neće moći otvoreno kritizirati tu istu vladu u kojoj sjedi kao što je to mogao s pozicije župana kojeg su neposredno izabrali birači.
No izgleda da je Anušić ipak našao način da kritizira Vladu i Plenkovića a da to ne djeluje kao izravna kritika Vlade i Plenkovića. Plenković ga zbog toga ne može smijeniti jer bi mu se to itekako obilo o glavu, a Anušiću su dionice dramatično porasle. Usto, odvalio je šamar i Milanoviću, apostrofirajući Mađarsku kao potencijalnog neprijatelja Hrvatske i pretendenta na hrvatski teritorij, uz naravno Srbiju, a poznato je da Milanović vanjskopolitičke kontakte uglavnom održava s Orbanom i Dodikom.

Tako se Anušić, uz Turudića, koji je uletio ravno u udbaško leglo, i to na njegovo čelo, profilirao u najveći trn u oku (anti)hrvatske woke kamarile i ne treba sumnjati da će oni rado prigrliti i Plenkovića bude li potrebno jer u Anušiću vide potencijalnog novog Karamarka, čovjeka koji razotkriva njihovu stvarnu agendu i predstavlja opasnost za ono što se obično naziva “duboka država”. A ne mogu mu, zasad, iskonstruirati nikakvu aferu. S te strane, Anušić i Turudić dva su osvježenja u hrvatskoj politici, ljudi kojima je teško sporiti kako domoljublje tako i sposobnost realnog sagledavanja političke situacije u Hrvatskoj i svijetu, i, najvažnije, ljudi koje pasdarani političke korektnosti ne mogu tako lako zastrašiti.

Ljudi poput Anušića najviše smetaju onima kojima smeta svako ulaganje u sigurnost Hrvatske, naročito vojnu. Onima koji su dopustili razoružavanje Teritorijalne obrane 1990., uoči agresije Srbije. Onima koji bi kupovali CT uređaje umjesto tenkova, ali godinama su na vlasti u Zagrebu, Rijeci, i drugdje i ne kupuju nikakve CT uređaje. Kao što ljudi poput Turudića najviše smetaju onima koji žele da klasificirane informacije iz DORH-a dolaze u novine kad njima to odgovara, a kad im ne odgovara, da predmeti završe u Bajićevoj ladici na neodređeni rok. Anušić pokazuje da možda ipak ima nade za HDZ. Što je trenutno više nego što se može reći za SDP. Oni svog Anušića još čekaju.