Holjevac: ‘Ovo što radi Milanović slično je onome što je napravio Slobodan Milošević’

OPASNO JE TO

Jednu stvar treba razjasniti: ustavni suci nisu izazvali nikakvu ustavnu krizu produljivši sebi mandat na nekoliko sati, odnosno dok se ne izaberu novi. To je učinio SDP, očito na nagovor Zorana Milanovića, kojem je taj Ustavni sud odavno trn u oku. SDP je, nakon što su imena novih sudaca dogovorena, pet predloženih od oporbe i pet predloženih od vladajućih, odbio glasati o njima u Saboru u petak bez suvislog obrazloženja, rekavši kako ne žele da isti dan bude glasanje o opozivu Plenkovića i glasanje o novim ustavnim sucima. Očito je da je to tek izgovor jer te dvije stvari ni na koji način nisu povezane. Oni su, naime, dobro znali da je petak zadnji rok za izbor novih ustavnih sudaca i da nakon toga, u ponoć, Ustavni sud ostaje bez kvoruma. Znali su kakve će biti posljedice njihove odluke da odgode glasanje: Hrvatska dolazi u ustavnu krizu na ovaj ili onaj način. Ako ne produlje sebi mandat, ustavna kriza nastupa sama po sebi jer je Ustavni sud prestao postojati. Ako produlje sebi mandat, bit će HDZ-ovska đubrad, kršitelji Ustava, i to će biti proglašeno neviđenim napadom na ustavni poredak. Ali koji i kakav ustavni poredak postoji ako ne postoji Ustavni sud?! Ne postoji! Ustav može svatko tumačiti kako mu drago, ali jedini ovlašteni tumač Ustava u RH je Ustavni sud! Bez Ustavnog suda nema tko priznati ili opovrgnuti regularnost izbora! Bez Ustavnog suda Milanović može samom sebi dodijeliti premijerski mandat i reći da je to prema Ustavu sasvim u redu! Može izgubiti izbore i proglasiti se pobjednikom i nema ga tko spriječiti u tome! Sve su to, jasno, teoretske mogućnosti – ali smije li Hrvatska riskirati da ostane bez Ustavnog suda?

Autor:Marcel Holjevac/7dnevno

Da suci nisu sebi produljili mandat do izbora novih, bi li SDP odmah idućeg dana pristao izglasati nove suce? Što ako ne bi? Doveli bi zemlju u dugotrajnu ustavnu krizu, što je Milanoviću po svemu sudeći i cilj. Ali on i SDP su na dobitku kako god, za njih je ovo win-win situacija, ili će suci biti prisiljeni kreativno tumačiti Ustav i rastegnuti svoje ovlasti do krajnjih granica, što će ih učiniti metom pritisaka da daju ostavke i narušiti im autoritet, ili će prepustiti Hrvatsku Milanovićevoj samovolji, jer je Ustavni sud jedini demokratski kontrolni mehanizam koji njega kontrolira.

Jasno je da je Ustavni sud meta Zorana Milanovića, koji već odavno nije tek bezazleno blebetalo i nervozni klaun, već se pretvorio u vrlo malignu pojavu opasnu za demokraciju. Sud mu se našao na meti kad su mu rekli da, prema Ustavu, ne može istovremeno biti predsjednik Republike i kandidat za premijera. Sitničav i osvetoljubiv karakter predsjednika s karakterom, međutim, nije jedini razlog. Ustavni sud, među ostalim:

– nadzire i potvrđuje ustavnost i zakonitost izbora;
– na prijedlog Vlade Republike Hrvatske donosi odluku kojom predsjednik Hrvatskog sabora preuzima dužnost privremenog predsjednika Republike;
– daje prethodno odobrenje za pritvor i za pokretanje kaznenog postupka protiv predsjednika Republike.

Jasno je da bez kvoruma Ustavni sud ne može ništa od toga, što znači da Milanoviću u slučaju neizglasavanja novih sudaca, uz prestanak mandata onih starih – nitko ne može ništa. A kad je o Milanovićevu rantu o kršenju Ustava riječ, jasno je da je njemu do slova Ustava koliko i do lanjskog snijega. Jedino do čega mu je stalo jest, kako stoje stvari, vlast. Produljenje mandata ustavnih sudaca nije, dakle, nikakav udar na ustavni poredak – nego upravo suprotno, iznuđen potez kako bi se zaštitio taj isti ustavni poredak od samovolje pojedinaca, naročito jednog. Udar bi bio jedino da su sebi produljili mandat i na period nakon izbora novih sudaca. Ovako, to je samo popunjavanje ustavnopravnog vakuuma nastalog subverzijom Zorana Milanovića i SDP-a.

Dugi marš na institucije

Milanovićevo političko djelovanje, uz nedjelovanje, najviše obilježava upravo dugi marš na demokratske institucije, naročito one koje stoje na putu njegovoj samovolji, pri čemu se sve više ponaša poput razmaženog derišta s tantrumima. Njegovi pokušaji da stavi vojsku u potpunosti pod svoj šinjel, iako Ustav jasno navodi podjelu nadležnosti, sami su po sebi opasni. Njegovi napadi na sve moguće institucije, preko Sabora, Vlade, i Ustavnog suda do DORH-a, odaju dojam čovjeka čije su namjere autokratske, antidemokratske i u konačnici opasne, naročito u svjetlu njegove, najblaže rečeno, benevolentnosti prema raznim diktatorima i poludiktatorima u bližem i daljem susjedstvu. Ovo što on radi sve više sliči nekoj hrvatskoj verziji “antibirokratske revolucije”, u kojoj je Milošević pomeo sve institucije Srbije i SFRJ i sve stavio pod svoju kontrolu. I to je trajalo dok ih Bill Clinton nije izbombardirao.

Demokracija su institucije, bile one idealne ili ne. Demokracija nikad nije jedan čovjek. Ni Tuđman, čije se obljetnice smrti ovih dana prisjećamo i kojem je nakon smrti ugled u javnosti samo rastao, iako nije bio naročito demokratičan i iako je imao ovlasti nemjerljivo veće od onih koje ima Milanović, nikad nije na takav način pokušavao gaziti institucije i otvoreno ih napadati. Gotovo da ne postoji institucija koju Milanović nije pokušao destabilizirati i koju i dalje ne pokušava destabilizirati. I na račun toga mu popularnost samo raste jer ljudi nemaju povjerenja u institucije, s pravom. No nemati povjerenja u institucije ne znači da trebate imati povjerenja u Milanovića i njemu slične, kao što ne vjerovati u službene laži ne znači da treba vjerovati u one neslužbene i u svaku glupost koju netko proširi društvenim mrežama.

Zato je odluka Ustavnog suda, kao i odluka Venecijanske komisije, koja je u sličnom slučaju u BiH ustvrdila da je u takvim slučajevima produljenje mandata postojećim ustavnim sucima možda upitna, ali jedina zdravorazumska mjera koju su mogli poduzeti kako ne bi došlo do toga da Ustavnog suda uopće nema, uz mogućnost da ga se nikad više i ne konstituira, što bi bio najgori mogući ishod. Mišljenja pravnih i ustavnih stručnjaka o tome uglavnom su irelevantna jer su oni u ovom slučaju podijeljeni po ideološkim linijama. Časna iznimka je Sanja Barić, koju nitko sigurno neće svrstati među HDZ-ovce ili desnicu, a koja je vrlo jasna – Sabor nema pravo birati ustavne suce, nego obavezu, a tu obavezu nije odradio na vrijeme i u zadanom roku. “To nije pljuska, to je apsolutno kršenje svih ideja ustavne vladavine i ustavne obaveze da se izaberu suci Ustavnog suda”, navela je. I to je bit cijele stvari.

Gubitnički mentalitet

A što je SDP-u bilo preče od toga da na vrijeme i u zakonskom roku izglasaju već dogovorene suce Ustavnog suca? Pa glasanje o opozivu Andreja Plenkovića. Pa je dio medija izvijestio kako su vladajući “s točno rubnih minimalno 76 ruku u Saboru odbili SDP-ov prijedlog opoziva premijera Andreja Plenkovića”. To nije točno. Jer se u parlamentu nije glasalo o povjerenju Andreju Plenkoviću, za što bi HDZ-u trebalo 76 ruku, nego o opozivu Andreja Plenkovića, za što je oporbi potrebno 76 ruku. HDZ-u ne treba ni jedan glas. Oni su mogli biti suzdržani, ne doći u Sabor, bilo što. Oporba je ta koja ima 76 glasova za opoziv, ili nema, točka.

Ali oporba se čak nije udostojila doći u punom sastavu na glasanje koje su sami tražili. Tako da su imali tek 64 glasa. Deset zastupnika nije glasalo! Za troje SDSS-ovaca razumijem da se “ne bi šteli mešati”, ali gdje je bilo preostalih sedam oporbenjaka? Ukupno je u saborskim klupama bilo 140 zastupnika. Zašto se nisu bar potrudili? Pa zato što su znali da im opoziv neće proći, da nemaju dovoljno ruku. Ne kažem da Plenković nakon svinjarije s Berošem nije trebao ponuditi ostavku – jest, to sam bio i napisao. I ne kažem da oporba nema pravo tražiti njegov opoziv, ima. Možda i neku vrstu moralne obaveze.

No je li to politički oportuno? Stara je mudrost, u ratu, politici i biznisu, da ne pokrećete bitku koju niste već unaprijed dobili. Odnosno, da sve morate pripremiti unaprijed, osigurati svoju pobjedu, pa tek onda pokrenuti akciju. Oporba je pokrenula zahtjev za opozivom Plenkovića, tko zna koji već put, potpuno svjesna da ne može skupiti 76 ruku. Da nisu ni blizu tome. Kad se to ponavlja svako malo kao obrazac, onda ostavlja dojam nemoći i gubitništva. A nitko ne voli gubitnike, taj luzerski imidž ne pomaže nimalo oporbi na izborima. Ako su željeli maknuti Plenkovića, u redu, to je posve legitimno, ali ako prije toga nisu prebrojili koliko za to imaju osiguranih ruku, ako nisu povukli za rukav nekog možda neodlučnog ili nepouzdanog koalicijskog partnera i nešto se s njim dogovorili, ako nisu imali baš nikakvih naznaka da bi im to moglo bar slučajno proći, onda je to samo predstava za javnost. Eto, HDZ krade, mi se bunimo jer to jedino možemo. Zapravo ne možemo ništa, ali kao nešto pokušavamo. Tučemo po protivničkom golu iz svog šesnaesterca, pa ako prođe.

Lijepo, i koja je korist od toga? Hajde, da to učine jedanput, dvaput, ali kad to gotovo ritualno rade svako malo, onda koristi od toga ima jedino Plenković, koji im nakon svakog takvog izgubljenog glasanja može pokazati srednji i izvrijeđati ih (što uredno i radi). Na kraju dana, on nije opozvan, na kraju dana, on je ispao pobjednik, oni su ispali papci i luzeri. I onda se čude što nikako da dođu na vlast i što Plenković odrađuje već treći uzastopni mandat. Između ostalog, i zbog toga. Gospodo, pa ako pouzdano znate da nemate dovoljno glasova, čemu onda inicirati glasanje? A to nije situacija samo u Saboru – više sam puta tijekom proteklih godina upozoravao da oporba priziva izbore u situacijama i trenucima u kojima izbore očito ne može dobiti. Koja je poanta toga, iz perspektive oporbe? Da HDZ dobije produljenje mandata? Pa valjda ćete izvanredne izbore inicirati onda kad mislite da ih možete dobiti, ne kad znate da ne možete, ako već ne želite čekati one redovne! To vam je čisto dobronamjeran savjet.

Izvor: 7dnevno