POKAJNIKOVA PRIČA

Na današnji dan, 31. svibnja 1996. godine je pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu, Dražen Erdemović, bosanski Hrvat iz Tuzle, priznao da je sudjelovao u masovnim pogubljenjima Bošnjaka Srebrenici. To je bilo prvo priznanje krivice pred Haškim tribunalom koji ga je optužio nakon što je Erdemović, pritisnut snažnim osjećajem krivnje, 1996. godine novinarki američkog ABC-a ispričao sve što je radio i vidio.

Kao svjedok – pokajnik priznao je krivnju i prvostupanjskom presudom osuđen je na deset godina zatvora, no nakon žalbe kazna je smanjena na pet godina. Obzirom da je Erdemović kao dio streljačkog voda osobno likvidirao barem sto zarobljenih Bošnjaka, ova se kazna mnogima činila neprimjerena. No, njegovo duboko kajanje, ispovijest o okolnostima u kojima je to činio i na koncu činjenica da je njegovo priznanje bilo vrlo značajno za presudu Ratku Mladiću, dovele su do ovakve odluke koju su naknadno i ostali prihvatili.

Erdemović je priznao da je 16. srpnja 1995. godine, zajedno sa sedam pripadnika Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske (VRS), sudjelovao u strijeljanju između 1.000 i 1.200 bošnjačkih zarobljenika dovezenih iz Srebrenice sa dvadesetak autobusa, a zločin su počinili na Ekonomiji Branjevo kod Zvornika. 

Najprije bio u JNA, pa u HVO-u i zatim u VRS

Međutim, suce je zanimalo i kako se kao Hrvat našao u redovima Vojske Republike Srpske, a upravo te detalje najbolje je raščlanila Slavenka Drakulić u zbirci eseja pod nazivom Oni ne bi ni mrava zgazili. Autorica piše kako je Erdenović 1990. služio JNA u Beogradu, ali su ga poslali u Slavoniju da ratuje protiv Hrvatske:

“Kada se 1992. vratio u Tuzlu, mobiliziralo ga je Hrvatsko vijeće obrane i poslalo u Hercegovinu. Nakon godinu dana izašao je iz HVO-a i životario izbjegavajući rat. Oženio se i dobio bebu, a u Republiku Srpsku je došao sa ženom jer je uspio organizirati da dobiju dokumente, kako bi mogli pobjeći iz ove poludjele zemlje. Ali kada su stigli u Bijeljinu, čovjek s njihovim dokumentima naprosto se nije pojavio. Bili su bez novca i s malim djetetom. Dražen je trebao posao. Prije tri mjeseca čuo je od prijatelja da vojska Republike Srpske dobro plaća, da daju i stanove…”

Erdemoviću je VRS dodijelila i muslimansku kuću, i tako je umjesto u Švicarskoj – završio u Branjevu. Danas zbog straha od osvete suboraca živi na nepoznatoj lokaciji pod skrivenim identitetom i to zato što je otkrio mjesta gdje su zarobljenici ubijani i zakapani u masovne grobnice. U svome je svjedočenju bio vrlo detaljan, a Drakulić je i taj dio sažela u svojoj zbirci:

Od ubijanja je dobio žulj

“Toga jutra, kada su ih pokupili iz baze u Vlasenici, nije im rečeno kakav ih zadatak očekuje. Nakon kraće vožnje iskrcali su se u blizini neke farme. Upravo je pristizao prvi autobus. Dražen je vidio natpis ‘Centrotrans’ i nekoliko vojnika na prednjim sjedalima. Izašao je prvi muškarac. Dražen ga je zauvijek upamtio, jer je u tom trenutku shvatio što im je zadatak i zadrhtao. Draženu je to sve bilo odvratno i bojao se da će povratiti. ‘Drugovi, ja to ne želim raditi. Jeste li normalni? Znate li šta radite?’ Nakon toga uslijedila je neugodna tišina. Gojković ga je gledao netremice, ozbiljnog izraza lica.  ‘Erdemoviću, ako nećeš to da radiš, idi tamo i stani kraj zarobljenika pa ćemo strijeljati i tebe’, napokon je izustio.”

Erdemović je potom opisao masovno ubijanje koje je trajalo od 10-15 sati, a za sebe je izbrojao da je ubio oko stotinu ljudi. Zbog cjelodnevnog ubijanja je, ispričao je, dobio žulj na kažiprstu desne ruke. Dodao je i da je samo za 15 minuta ubijen cijeli jedan autobus Bošnjaka, a na stratište su pristizali deseci.