Hrvat se mjesecima skrivao u selu punom Arkanovaca: S tavana je gledao nevjerojatne scene
Priča Ante Strinića iz Antina, sela između Vinkovaca i Osijeka koje je u vrijeme Domovinskog rata bilo okruženo selima nastanjenim pretežno srpskim stanovništvom, hrvatskoj javnosti slabo je poznata, iako njezini nevjerojatni detalji podsjećaju na napeti filmski scenarij.
O njegovoj nevjerojatnoj ratnoj sudbini može se doznati u knjizi Davora Runtića Junaci Domovinskog rata, a o svemu što je doživio iz prve ruke se čuje i vidi u podcastu “Gdje si bio ’91.” u kojem ga je ugostio povjesničar Borna Marinić.
Naime, kada je Antin, 30. rujna 1991. godine okupiran, Ante je s većinom mještana otišao u progonstvo, no ubrzo se vratio u obližnje Tordince kako bi pomogao u obrani tog sela. Nažalist, 25. listopada okupirano je i to selo, a u povlačenju Ante ne uspijeva preplivati Vuku te ostaje na okupiranom teritoriju.
Mjesecima se skrivao na tavanu
Nakon što se danima skrivao u obližnjoj šumi hraneći se divljim jabukama i kruškama, Ante se odlučio vratiti u okupirani Antin gdje je ranije ostao dio njegove obitelji među kojima i majka i otac. Na tavanu svoje kuće napravio je sklonište iz kojeg je u tajnosti promatrao srpske susjede kako dolaze iz okolnih sela, te pljačkaju napuštene kuće i kradu stoku od Hrvata koji su ostali u selu.
Najveći problem, piše Domovinski rat, bio mu je nedostatak kruha i vode. U pokušaju da popravi pumpu za vodu zatekla ga je njegova majka i od tada se Ante po selu skrivao uz pomoć roditelja koji su mu nosili hranu i vodu. Nakon okupacije Vukovara u selo je počelo pristizati sve više vojske, među kojima i Arkan i njegova Srpska dobrovoljačka garda. Bilo sve teže čuvati se u tajnosti, a pretresi su postali sve učestaliji. Preostalih 80-ak mještana dva puta dnevno išli su na prozivke radi kontrole, no Ante se i dalje sakrivao pa je tako jednom prigodom vidio jednog susjeda kako skida njegova vrata i prozore i odvozi stojadinom vinkovačkih tablica.
Vremenom, Ante se opustio pa ga je tako u veljači 1992. prilikom pretrčavanja između njegove i roditeljske kuće uočio susjed Milan Mikić, Srbin iz Antina. Vjerujući njegovom obećanju da ga neće odati, Ante je Milana čak pozvao na piće. No, ubrzo nakon toga – kuću Antinih roditelja okružila je neprijateljska vojska, te ga nakon par mjeseci skrivanja zarobila…
Otkrio ga susjed Milan
Bio je to početak višemjesečnog zarobljeništva. Antu su najprije odveli u susjednu Markušicu gdje počinju ispitivanja i torture, a potom u Dalj gdje je zatvoren u jednu privatnu kuću prenamijenjenu u te svrhe. S njim i ostalim zatočenim Hrvatima bio je i Miloš Vignjević koji je zatvoren zbog ubijanja hrvatskih civila i upravo on se najviše iživljavao nad Hrvatima s kojima je bio zatvoren.
Tako je Antu jednom prilikom toliko pretukao da su ga morali odvesti u vukovarsku bolnicu, gdje je dr. Trbojević ocijenio da
ga se zbog težine ozljeda treba odmah otpremiti u Samobor. Unatoč tome, upravitelj daljskog zatvora vraća ga natrag u Dalj i stavlja u samicu kako bi ga zaštitio od Vignjevića koji ga je ranije pretukao.
Srbin Nikola svjedočio za njega
“Jedno ročište pamtim po smrti Dražena Petrovića 7. lipnja 1993. To mi je najtužniji dan u zatvoru. Bavio sam se sportom i sam, volio sam Dražena. No, bilo je i velikih zadovoljstava. Slušali smo prijenos Olimpijade kad su naši ušli u košarkaško finale i kada je Edo Pezzi utakmicu prenosio sa suzama.”
Konačno, na jednom od ročišta pojavio se po prvi put svjedok Antine obrane, Nikola Ilić, Srbin iz Antinske Mlake. On je posvjedočio da je Ante prema Srbima uvijek bio korektan te da ga nikada nije vidio u uniformi ili s oružjem. Nakon tog iskaza Ante je oslobođen, no odbio se vratiti kući u okupirani Antin. Uspio je iz Baranje otići u Mađarsku gdje mu hrvatsko veleposlanstvo izdaje domovincu s kojom se nakon mjeseci i mjeseci zarobljeništva u prosincu 1993. godine vratio u slobodni dio Hrvatske.
