Vladajući se u posljednje vrijeme često hvale kako je Hrvatska, nakon desetljeća iseljavanja uglavnom mladog i visokoobrazovanog stanovništva, postala useljenička zemlja. Pritom se ne misli samo na velik broj stranih radnika, kojih je samo u prvih šest mjeseci ove godine došlo 112.389, niti na sve veći interes dijaspore, odnosno ljudi hrvatskih korijena u inozemstvu, za povratkom u domovinu svojih predaka.

Prije svega, tu se misli na sve veći broj onih koji su iselili iz Hrvatske otkako je ona 2013. godine ušla u Europsku uniju, a sad se vraćaju kući. Iako su oni raseljeni u brojnim europskim zemljama, od bliske nam Austrije, preko skandinavskih zemalja do Irske, najviše ih je i dalje u Njemačkoj, barem što se tiče Starog kontinenta.

Tu se zemlju često naziva “obećanom” za Hrvate zbog stotina tisuća ljudi koji su desetljećima odlazili s ovih prostora živjeti i raditi i vraćali se “punih džepova”. No, problemi u donedavno najjačoj ekonomiji Europe vide se i po broju državljana drugih zemalja koji se u njoj nastanjuju. Iako se općenito bilježi pad broja imigranata, posebno je zanimljiva situacija s Hrvatima.

Foto: Unsplash, Ilustracija

Pojačano iseljavanje

Naime, lani je po prvi put od ulaska u EU, više hrvatskih državljana iselilo iz Njemačke nego što se u nju doselilo. Brojke Njemačkog statističkog ureda (Destatis) govore kako je lani u Njemačku došlo 20.604 hrvatskih državljana, što je ujedno i najmanji broj otkako je Hrvatska u EU, dok je istodobno otišlo 24.241 hrvatski državljanin.

Krajem prošle godine je u Njemačkoj živjelo 434.035 hrvatskih državljana. Za usporedbu, 2016. godine u Njemačkoj ih je bilo prijavljeno 332.605. No, pad broja Hrvata u “obećanoj zemlji” primijećen je još 2019. godine te je nastavljen do danas.

Razlozi su brojni. Neki ljudi se jednostavno nisu snašli, pa su shvatili da im se bolje vratiti i pokušati ponovno stati na noge u Hrvatskoj. Nekima su jednostavno nedostajali dom i običaju koje ovdje njegujemo. No, puno se više ljudi odlučilo vratiti u Hrvatsku iz ekonomskih razloga.

“U pet sati poslijepodne nazovem svoje u Splitu – tamo sunce, a u Berlinu već mrak. Pokazalo se i da su ljudi dosta distancirani, hladni, nigdje osmijeha… Pod pauzom nijednom nisam s kolegama bio na kavi. Ako nekamo i odeš na kavu, koju sam, pritom, plaćao četiri, pet eura, oko tebe sjede ljudi za laptopima i rade. Nema druženja i razgovora kao kod nas. Sve me je to pomalo deprimiralo, a na kraju uvidiš da to ni financijski nema previše smisla. Planirao sam, inače, uzeti stan, ali za jednosobni treba 1200 – 1300 eura, što znači da ni s punom plaćom ne bi bio financijski u boljem položaju…”, požalio se nedavno arhitekt Vedran Kustura koji je iskusio život u Njemačkoj.

Standard u stagnaciji

Njemačko gospodarstvo prošle je godine skliznulo u recesiju, a realni bruto domaći proizvod pao je za 0,2 posto u odnosu na prethodnu godinu. Nakon koronakrize i gospodarskog pada 2020. godine, očekivao se oporavak u narednim godinama. Međutim, zbog rata u Ukrajini, rasta cijena energenata i rekordne inflacije, gospodarska obnova bila je sporija 2022., a čak je došlo do recesije 2023. godine, piše Statista.

Pritom je najteže stanje u proizvodnim i uslužnim djelatnostima. Brojne tvornice podnijele su zahtjeve za stečajem, a trgovine i lanci restorana zatvaraju svoje poslovnice i otpuštaju ili preraspodjeljuju radnike. Samo ove godine zahtjev za stečajem podnijelo je više od 160 tvrtki. Uz to, brojni renomirani brendovi sele svoju proizvodnju u zemlje u kojima je cijena rada niža, zbog čega se zatvaraju stotine radnih mjesta. Prema prognozi savezne vlade, bruto domaći proizvod (BDP) bi ove godine trebao porasti samo 0,3 posto u odnosu na prošlu. To bi značilo da je Njemačka u stagnaciji.

Po pitanju plaća, njemački standard se zadržao, naročito u usporedbi s Hrvatskom. Prema podacima Eurostata, lani je prosječna godišnja neto plaća u Njemačkoj bila tri puta veća nego u Hrvatskoj. Prosječni je Nijemac, ili gastarbajter, lani zaradio 38.086 eura (3.173,83), dok je prosječni radnik u Hrvatskoj uprihodio svega 12.330 eura (1.027,50 eura). Uspoređujući to s drugim zemljama, Njemačka je među prvih 10 zemalja Europe s najvećim plaćama te za 10.000 eura iznad europskog prosjeka, dok je Hrvatska na začelju, s time da su plaće lošije samo u Rumunjskoj, Bugarskoj i Turskoj. Prema podacima DZS-a, prosječna plaća u Hrvatskoj u travnju je iznosila 1323 eura. 

Strahovi Nijemaca i gastarbajtera

Rezultati lanjske ankete “Strahovi Nijemaca” su pokazali da su rastući životni troškovi najveća briga stanovnika Njemačke, čega se boji 65 posto anketiranih. Na drugom i na trećem mjestu ljestvice su zabrinutosti zbog poskupljenja, a čak 60 posto građana strahuje da neće moći platiti stan.

Da je to sve veći problem u Njemačkoj, otkrio je i Boris Matijašević na svome YouTube kanalu Ausländer – Život u Njemačkoj. Samo za smještaj u stanu od 75 kvadrata on plaća 1400 eura mjesečno. Ima sreće što mu je u stanarinu uključena i cijena grijanja, koja je inače između 300 i 500 eura.

“Plus struja 100 eura, plus internet 40 eura, plus smeće 15 eura, plus ako hoćeš parkirno mjesto 50 eura mjesečno”, nabrojio je on, dodavši troškove automobila, hrane, slobodnog vremena. Sve skupa ga mjesečno ispadne oko 3800 eura.

No, nedavno istraživanje Quality of Life u organizaciji Sveučilišta Oxford uzelo je u obzir prosječan broj radnih sati tjedno, duljinu godišnjeg odmora, postotak stanovnika koji imaju neometan san tijekom noći, duljinu životnog vijeka i osjećaj sreće kod ispitanika u svakoj zemlji koja je obuhvaćena istraživanjem. Njemačka po ovim kriterijima nije niti među prvih deset zemalja. 

Ispunjenje ciljeva

Ipak, takvo istraživanje, ali ni suhi ekonomski pokazatelji ne mogu dati pravi odgovor na pitanje zašto su se Hrvati iseljavaju iz Njemačke. Jasno je da svatko ima svoje motive, no njih treba sažeti i otkriti. To je nedavno učinila Monika Balija s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, razgovaravši s devet povratnika iz Njemačke. Oni su ondje živjeli između dvije i šest godina, a sukladno njihovim odgovorima i razmišljanjima o životu u inozemstvu, Balija ih je podijelila u nekoliko skupina.

Neki su se Hrvati vratili kući nakon što su ispunili svoje ciljeve zbog kojih su i odselili. Pritom su važnu ulogu imali ekonomski, odnosno financijski resurski stečeni u inozemstvu. Pojedini iseljenici su imali u planu vratiti se u Hrvatsku, nakon što bi ostvarili svoju strategiju povećanja prihoda u kućanstvu. Sa solidnim zalihama ušteđevine, vratili bi se u kući i započeli novi život. 

“Pa ja ni inicijalno nisam otišao s namjerom da u Njemačkoj ostanem trajno ili neki duži period. Cilj je bio otići tamo, zaraditi što više, slati novce ženi i djeci koji su ostali u Hrvatskoj i vratiti se s čim više ušteđevine. Takav je bio zajednički dogovor. I otvoriti doma svoj biznis. Taman je za moju struku bila malo povoljnija situacija pa sam se vratio”, rekao je jedan od ispitanika istraživanja.

Drugi razlog povratka Hrvata iz inozemstva je već opisana povezanost s hrvatskim društvom, ali i nezadovoljstvom životnim i društvenim navikama domocilnog stanovništva u Njemačkoj. Dio naših građana smatra da se ne bi mogao uklopiti u društvo, što se naročito odnosi na djecu, a dio njih je jednostavno bio osamljen. “Mi smo navikli na homogeno društvo, toplije ljude, nismo se tamo baš uklopili u to društvo. Nismo ni u okolici, gdje smo živjeli, imali nekog od prijatelja i obitelji pa nas je sve vuklo dolje”, priznao je jedan ispitanik.