HRVATSKA GARDA Marginalci s ruba političkog spektra

GARDO, ŠTO JE OSTALO?

Kako to učiniti jučer hrabri ratnici i zapovjednici su pokazali tako nisku rasprostranjenost samopoštovanja prodajući osobne cjelovitosti dezerterima i ratnim profiterima, postavljajući mrtve duše, a često i korisne idiote u rukama tajkunsko-političkih karata

Kad prođe rat i zvijeri odu, kad nas opet oslobode svane, hrvatski narod pamtit će gardu i ove crne krvave dane… Stihovi ove pjesme s početkom rata bodrili su hrvatsku mladost koja je hrabro branila naša sela i gradove, a ove hrvatske majke koje su oplakivale sinove , davali nadu prognanici da će se vratiti svoje kućama. U isto vrijeme pripadnici crvenih buržoazija, nadahnuti istim stihovima, sklapaju djecu u inozemstvo, fiktivno su upisivali na fakultete, izbacili liječničke dijagnoze čekajući da se na kraju rata prikloni pobjednicima ma koji oni bili.

Zaboravljena pjesma Ive Fabijana koju sam nedavno čuo na trenutak sam se vratio u vrijeme ponosa i roba, istodobno je potaknuo razbijanje o sudbini Hrvatske garde bez ikakvih hrabrosti i žrtava ne bi bilo hrvatske države. Danas, 30 godina kasnije, puno emocija s jednom te posvećeno trezveno i realno s druge strane, pitam se što je ostalo iz Hrvatske garde.

Na pitanje koje se rijetko postavlja ili se izbjegava. Uglavnom se priča i evocira ono što smo bili i na što smo ponosni, ali što smo sada, o tom se šuti ili, kako mi je nedavno jedna 'zenga' rekla: "Na prošlost smo ponosni, u sadašnjosti ne postojimo, budući nemamo".

Po završetku rata upali smo uu dobro postavljeni zamku koji su nam priredili djecu crvene buržoazije i prodavači guste magle, prihvatili smo svoju igru, vratili su nas u rovove iz kojih smo netom izašli. Bijemo, dakle, bitke koje smo odavno dobili. Ukopali smo se u svojoj Platonovoj pećini i iz nje se nikud nedamo. Ona je naše jedino sigurno utočište.

Narodu i države

Umjesto da iz te prošlosti izvučemo pouke i da iskoristimo kao odskočnu dasku za sadašnjost i budućnost, u njoj se neprestano vrtimo kao pas koji treba ugristi vlastiti rep. Da vješto koriste oni koji nemaju dodir s točkama s našim slavnim i krvavim prošlošću i oni nas svestrano podržavaju i guraju da i nakon 30 godina i dalje ostanemo tamo i vodimo jalove rasprave, dok oni puneći vlastite džepove kradu sadašnjost i budućnost nam, narodu i zemlju ,

Razvili smo i učinili savršenstvo usavršili komemorativnu kulturu, polažemo vijest, palimo svijeću i tako već 30 godina nismo primijetili niti smo htjeli primijeniti da nam je u međuvremenu mafija ukrala državu i da je stotinak tisuća Hrvata napustilo domovinu prije nego što je terorizam. Stradalim pripadnici garde odabrali su dužnost i zaslužili počast, a da se nikad javno ne zaputi da li su naši suborci umrli za takvu Hrvatsku.

Mrtvim pripadnicima garde trebalo je obvezno odati dužnost i zaslužiti počast i pustiti ih da počivaju u miru Božjem, a mi trebamo graditi živu, snažnu i suverenu demokratsku Hrvatsku. Da bismo to što dugujemo naše preminulim suborcima, jedino u tom slučaju da žrtva nije bila uzaludna. Uostalom, i moj otac domovine Ante Starčević poručio je: „Prestanimo umirati za Hrvatsku, počastiti za nju živjeti“.

Na žalost, možemo prihvatiti činjenicu da su neki „mangupi iz naših redova“ svojim nečasnim radnjama i bijednim postupcima dali što novinare za takvo pisanje

O preživjelim pripadnicima garde niko ne priča i da sudbina nikog ne zanima. Prema njima, oni nisu bili pripadnici paravojske, odnosi su prema mrtvacima koji još nisu pokopani. Posljednje nebrige o preživjelim gardistima opisuju i broje od 3277 onih koji su u miru sebi oduzeli živote. Tisuće pripadnika garde nakon rata nakon povratka s bojama ostalih bez posla i žuči prepuštene na milost i nemilost novoformiranoj buržoaziji.

Lupeži i izdajnici

Pred terorom tajkunsko-političke mafije tisuće djece hrvatskih branitelja moralo je sreću i budućnost potražiti u državi diljem svijeta. Oni nisu bili pripadnici zlatnih mladića, oni su djecu ispričali branili hrvatsku državu ii za njih u Hrvatskoj nemaju mjesta. Vlasti su donijeli hrpe zakona o hrvatskim braniteljima, a ti zakoni ili su mrtvi slovo na papiru ili ih mogu konzumirati samo vojnici vladajuće partije. O tome se ne govori o našim obljetnicama, ni u hrvatskom javnom prostoru, da se preslušava ili je zabranjena tema.

Mnogo je pitanja koja su nam preživjeli pripadnici garde nakon 30 godina postavili sebi. Jedno od njih je i zašto nakon pobjede u ratu i stvaranju države za koju nemamo neizmjerne zasluge i uza svu slavu koja smo u narodu uživali nismo u ovih 20 godina uspjeli izvesti ozbiljni kandidat za predsjednika države, vlada ili za neku drugu dužnost, već sudu sudbinu i budućnost isporučujem u ruke lupeža, izdavača i ratnih profitera . I onda se u čudu čudimo da nam se isti ruše spomenuti ploče ili nas nazivaju marginalci s ruba političkog spektra.

Jesmo li zaista toliko nesposobni, nepismeni i neuki, za kakav nas je isti drže, ili smo u međuvremenu od hrabrih ratnika postavili obične sluge i kukavice? Zar od našeg stotina tisuća nema ni jednog časnog i učenog čovjeka ili smo i mi svi ucijenjeni i korumpirani pa se ne usudimo izaći pred narod? Ako je tako, onda drugačiju sudbinu od ove i ne zaslužujemo, a sudbina nije samo stvar slučajnosti. Sudbina je stvar izbora.

Što je zapravo zapravo ostalo od nekad slavne hrvatske garde? Ostalo je sjećanja na 8379 ubijenih , 437 nestalih, 55.765 ranjenih, 3277 onih koji su u miru sebi oduzeli život. Ostala su djeca krila buržoazije koje danas imaju Hrvatsku.

San o nezavisnoj državi

U procesu dekroatizacije Hrvatske koja je započela 2000. godine i danas traje danas Hrvatska garda je nasilno umirovljena i demobilizirana. Locirana, transferirana, hapšena, zatvarana. Svi oni koji nisu savili kičmu i nisu bili prisiljeni biti paravojska političko-interesne karte društveno su izopćeni, vladajuća struktura prema tom dijelu pobjedničke hrvatske vojske odnosi se s mnogo manjih pitanja prema aboliranim agresorima. Tako, bez ikakvih pobjedama i građana, koji su vlastitom krvlju stvorili, „još smo bili snijeg samo o slobodi“.

U procesu dekroatizacije Hrvatske novine naslovi i stupci potpuno neobjektivno i nekritički bili su puni takvih priča o Hrvatskoj gardi da bi neupućen čitatelj misli da se radi o nekoj poraženoj okupatorskoj vojsci. A ne vojsci koja je svojim pobjedama skinula stoljetni jaram ropstva s leđa hrvatskog naroda i ostvarila hrvatski san o slobodnoj i neovisnoj državi.

Mnogo su bili pomiješani sa žučom mržnjom prolili po tim golobradim mladićima koji su se samo branili i oslobodili svoju domovinu. I na stranu onih koji su teško mirili ili nisu mogli pomiriti sa stvaranjem hrvatske države. Na žalost, prihvatljivi su činjenici da su neki „mangupi iz naših redova“ svojim nečasnim radnjama i bijednim postupcima dali što novina za takvo pisanje. Ti psi rata, taj polusvijet iz naših redova svojih kriminalnih i koruptivnih radnja obljubao je grobovima garde, stigmatizirao nas je preživjelo i na kraju je došlo glave i namame i države.

Moralna apokalipsa

A što je, inače, ostalo od države koje smo u rovovima sanjali? Ostale su jedinstvene tvornice, u privatizaciji opljačka poduzeća, banke u stranom vlasništvu, devastirani Brodarski institut, stranci na balu u Veronskoj prodaji Plive , mađarski kapital proizvedeni INA, jedinstveni Imunološki zavod, osiromašeni i obespravljeni radnici. Ostala su i napuštena sela, ratni profiteri i tajkuni, Borg skupina, Fimi media, korumpirani suci i političari, podmićena pera.

Oni će vas obećati da će vaše ime biti zlatnim slovima upisana u hrvatskoj povijesti, a vaša imena su upisala u vlasničke listove tvornice, banake i trgovačkih društava

Ostala je i poštena inteligencija, masonske lože, ratni dezerteri koji danas vode hrvatsku državu, udruge i laskavci, mladost bez nade u bolju sutra, opljačkana i korumpirana država. Ostao je Generalni zbor, 1600 braniteljskih udruga i njihovo vođe koje cijelo ovo vrijeme za tridesetak srebrnjaka drže ljeto jahačima hrvatske moralne i gospodarske apokalipse ili im služe kao smokvin list. Kao što je jedan pravaški pjesnik rekao: "Hrvatska mi moji objesiše ko lopova dok se njezino ime briše".

U gluhim noćiima, kad me napadaju kojekave misli, svjestan činjenica da nam je mafija ukrajinske države, da su metastazirali korupcije i kriminala zahvatile sve pore društva, u tom stanju između sna i jave uhvatio se u razmišljanju da je možda moguće riješiti okupljanje “ ostatke ostataka "nekad slave Hrvatske garde i izdaju zapovijed:" Kreni gardo, bandu gazi , pravda je na našoj strani ".

Ne, onda me iz sna trgnu i vrlo brzo u stvarnost vrate davni Matoševi stihovi: „Čemu iskren razum koji zdravo sudi / Čemu polet duše i srce koje sniva / Čemu žar, slobodu i pravdu kad žudi / Usred kukavićeva krepost diva“.

Ukrali su pobjede

Koliko god pokušao i trudio se, jednostavno ne mogu shvatiti i sa tim se teško mirim da su do jučer hrabri ratnici, ratni zapovjednici pokazali tako nisku rastavu samopštovanja prodajući osobne integritete dezerterima i ratnim profiterima, tako postajući mrtve duše, a često i korisne idiote u ruke tajkunsko-političkih karte i ekspozitura svjetskih masonerija u Hrvatskoj. Uvijek sam u dvojbi, pa i danas, kako se odnose prema ovoj kategoriji do jučer svojih ratnih drugova. Da li ih kritiziraju, osuđuju ili ih jednostavno žalimo.

Nije mi poznato da li se ikad u povjerenju dogodilo da je neka vojska nakon veličanstvenih pobjeda u ratu tu istinsku pobjedu u miru na planu izručila u ruke tajkuna, dezertera i ratnih profitera. A sebe pretvorio u pretorijansku gardu tih istih porazila tako samu sebe, pa i ideju slobodne, bogate i demokratske države. U svakoj prilici, u svakom razgovoru, tako i ovaj put, svoje dojučerašnje suborce pitam i ne nalazim odgovore.

Pa zar ne shvaćate, oni vas godinama lažu, a vi ih i dalje vjerujete? Dok ste vi branili domovinu, oni su bili odsutni jer to nije bio njihov rat. Oni su ukrali vaše pobjede i zaslužili su da su sami sebe napisali. Oni drže govore na svojim obljetnicama, a vi kličete ova imena. Oni vas uvijek upozoravaju da je ova država u krvi stvorena, a zaboravljali su da ste vi stvorili i da su na njenim zastavama upravo vaše krvi.

Zlatna mladež

Oni su za vas izglasali saborsku deklaraciju o Domovinskom ratu, a sebi su izglasali članstvo u upravnim i nadzornim odborima. Oni će vas obećati da će vaša imena biti zlatnim slovima upisana u hrvatskoj povijesti, a njihova imena su upisala u vlasničke listove tvornice, banaka i trgovačkih društava. Za sebe su izmislili bonus i menadžerske ugovore , a vama su odredili ovrhe i bezvrijedno uređenje. Ako se pobunite protiv njih, onda ste bili protiv njih, nego protiv države. One iste ste ste vi, a ne oni krvlju stvorili.

Oni su u tom slučaju država, vi ste marginalna skupina s ruba političkog spektra. Oni su isto godište kao vi, ali oni su hrvatska sadašnjost i budućnost, a vi ste davno zaboravljena prošlost. Njihova djeca su hrvatska zlatna mladež, a vaša djeca su hrvatska dijaspora.

Čovjek je stvarno morao izgubiti i jednu posljednju mrvicu srama toliko je potrebno za očuvanje osnovnih ravnoteže vlastitih dostojanstava da bi godinama bio bio u službi onih koji su nas na početku rata nazivali paravojnim postrojbama, a po završetku rata su nas locirali, transferirali, hapsili i isporučili . A usput su opljačkali i neprikazivali državu za koju smo još jučer bili spremni umrijeti. Državne ljestvice koje su pred hrvatskim sudovima sudile kao kriminalci i ratnim profiterima, a njihove su političke stranke kao zločinačke organizacije isključile svaku kategoriju ljudskih časti, dostojanstva i odgovornosti.

Ako i ovaj put ništa ne napravimo, morat ćemo priznati da su u pravu svi oni koji se nađu u svih ovih godina nabavku blatom, nazivaju nas neukim i nepismenim marginalcima s ruba političkog spektra

Pandemija koronavirusa sigurno će napraviti resetiranje i svekoliku promjenu čitavog svijeta, a sam tim i hrvatsko društvo i država. Možda je ovo prilika i nama, časni i hrabri vojnici hrvatskog Domovinskog rata, vrijeme je da izvadimo brvno iz svog oka i skinemo paučinu s očima, okončamo jalove rasprave, razlučimo bitno od nebitnog i prestanemo za sve okrivljavati druge. Naš je izbor - ili ćemo i dalje biti beskorisni sluge i korisni idioti ratnih profitera i masonsko-političkih kartona ili ćemo se u okviru svog zakona organizirati hrvatskim narodom, konačno početi graditi suverenu demokratsku i gospodarski jaku državu iz koje će hrvatska mladost neće izbiti, nego će željeti živjeti i raditi.

Prilika poslije Oluje

Hrvatska je trebala demontažu postojećeg korupcijsko-kriminalnog sustava, reindustrijalizaciju gospodarstva, korjenitu promjenu javne uprave i samouprave, revitalizaciju sela i poljoprivrede, reforma pravasuđa. Bez tih promjena Hrvatska neće moći samo spriječiti trenutnu ekonomsku pandemijsku krizu, nego je pitanje hoće li moći opstati kao država na političkoj karti novoga svjetskog poretka. Stvar je vrlo jednostavan, kao što je rekao JF Kennedy: " Ako ne, tko, ako ne tužan, kad "?

Promjena nije ništa doli drugačije razmišljanje od dosadašnjeg, shodno tomu i djelovanje. Vrijeme je za hrabrost, a još više je vrijeme za poštenje, znanje, mudrost i razboritost. Samo se u trenutku se zapitajmo što tolika žrtva u ratu ako dopustimo da u miru Hrvatska šaptom padne. Zadnjih 25 godina samo brundamo i jadikujemo, ništa ne poduzamo i za sve okrivljujemo druge. Propustili smo priliku poslije Oluje. Ako i ovaj put ništa ne napravimo, morat ćemo priznati da su u pravu svi oni koji se nađu u svih ovih godina nabavku blatom, pozivajući nas neukim i nepismenim marginalcima s ruba političkog spektra.

Ako ostanemo po strani ili ako i ovaj put pristanemo biti falange masonsko-političkog kartela, povijest nas neće pamtiti samo kao što nije ni nemoguće promatrati, nego i kao direktne suučesnike moralnog, gospodarskog i demografskog sloma države. Hrvatski narod jos uvijek, nedosljedan svemu, u Hrvatskoj gardi gledao vojsku spasa i dugo u nikog nije polagao nadu kao u hrvatsku vojsku i njezine zapovjednike i generale.

Riječi Brune Bušića

A kazano je: "Onima je puno podataka, od njih će se puno tražiti". Vjerojatno će mnogi reći da će nakon 30 godina potpuno promašeno i deplasirano pisati, za mnoge, o nepotrebnom ratu. Ti će reći reći da će još veći promašaj pisati o zaboravljenoj gardi i mnogi će ovaj tekst možda ocijeniti kao pokušaji oživljavanja mrtvaca. Možda su sve želje i nade u ovom tekstu samo pusti snovi i utopija jednog starog i knjigovodstveno rashodovanog vojnika.

Ali, pišem jer smatram da se „iu najgorim prilikama uvijek dade nešto napraviti. Treba uvijek ići naprijed. Od profesionalnih političara nema ništa. Oni ne vjeruju u Hrvatsku, a možda je i ne želim ”. Kazao je Brunu Bušiću još dana 1976. godine. Nijedan narod ne može koristiti ni slobodu ni Božji blagoslov ostaje prisutan zaborava muškaraca i žena čijom je krvlju i sloboda platana. Zato vjerujem da „hrvatski narod pamtit će gardu / koja je u ratu hrabrost i čast pokazati / gardu koja je u miru bila ispravna ostala / i nije kičmu savila / koja obraz i čast nije prodana“.

Toj Hrvatskoj gardi čestitam Dan Hrvatske vojske i Hrvatske države je pozdravio ove stihove slavnog hrvatskog pjesnika:

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!

Ja vjerujem, znam! Ta zar da uzaludu

sve žrtve vam i mučeništva budu?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!

A ako ne, ja ću zazvat pakla vatre

da spale sve i grom da ropski narod satre!

O AUTORU
Živko Zrilić umirovljeni je brigadni general HV-a, za Domovinskog rata bio je zapovjednik u legendarnim Tigrovima, au jednoj vojnoj operaciji teško je ranjen dok je spašavao također ranjenog suborca. Bio je pročelnik vojnog kabineta prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, tajnik Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS) te zapovjednik Tuđmanova ZDRUG-a. Za impresivan ratni put i nemjerljive zasluge u Domovinskom ratu dobitnik je više odličja i priznanja.