Postoji trenutak u životu svakog naroda kada političke riječi prestaju biti obećanja, a postaju razotkrivanja. Više ne govore o sutra, nego o tome koliko smo se udaljili od jučer – i koliko se bojimo vlastitog identiteta. Hrvatska se danas nalazi upravo pred takvim razotkrivajućim ogledalom: niz izjava, programa i koalicijskih poruka, a iza njih ista praznina – odsutnost jasne svijesti o tome što hrvatska država jest i kome pripada.

U tim porukama Hrvatska se rijetko spominje kao dom, a sve češće kao problem. Kao nedovršena konstrukcija koju treba „preoblikovati“, „preodgojiti“ ili osloboditi od vlastitog povijesnog tereta. Kao kuća čiji su temelji navodno zastarjeli, a zidovi previše glasni jer još nose tragove onih koji su je gradili u ratu i stradanju.

Jedni bi Hrvatsku rado sveli na puki administrativni okvir, u kojem je domoljublje tek birokratski pojam, lišen emocionalne i povijesne dubine. Drugi, pod krinkom „građanskog“ govora, nude identitet bez pamćenja, državu bez kontinuiteta i narod koji se mora neprestano opravdavati što voli svoje simbole, svoju povijest i svoju žrtvu. U takvom diskursu Domovinski rat postaje nelagodna tema, nacionalni simboli smetnja, a svaka pjesma ili riječ koja podsjeća na povijesnu strast proglašava se prijetnjom ili incidentom.

No Hrvatska nije nastala u seminar-sali političke korektnosti, nego u rovovima, prognaničkim kolonama i u tugama mnogih majki i očeva. Nije se rodila iz koalicijskog sporazuma, nego iz zavjeta – onog tihog, ali čvrstog: da ćemo imati svoju domovinu, svoju kuću, ma koliko skromna bila, i da ćemo u njoj govoriti svojim glasom.

Zato je paradoksalno da se danas, tri desetljeća nakon stvaranja države, domoljublje mora braniti od onih koji se zaklinju u Ustav, ali ga tumače selektivno; koji se pozivaju na europske vrijednosti, ali ih koriste kao sredstvo pritiska protiv vlastitog naroda; koji govore o demokraciji, ali s nepovjerenjem gledaju na volju većine kada ona ne odgovara njihovom svjetonazoru.

U tim porukama osjeća se strah – ne od ekstremizma, kako se voli reći, nego od naroda koji pamti. Od naroda koji još zna razlikovati domoljublje od ideologije, a ljubav prema domovini od mržnje. Taj narod nije savršen, ali je stvaran. I upravo zato smeta.

Hrvatskoj danas ne trebaju novi tutori – ni domaći ni uvozni. Ne treba joj politička elita koja će joj objašnjavati da joj je vlastita povijest teret, a identitet prepreka napretku. Trebaju joj odgovornost, jasnoća i hrabrost – ona ista hrabrost koja je nekoć bila dovoljna da se stane pred tenk s puškom i imenom svoga sela u srcu.

Jer država koja se odrekne vlastitog narativa, uskoro će izgubiti i pravo da ga brani. A narod koji dopusti da mu drugi određuju što smije voljeti, uskoro više neće znati ni zašto postoji.

Hrvatska nije eksperiment niti projekt u nastajanju. Ona je dovršena u žrtvi, ali još uvijek nedovršena u odgovornosti. I dok god se političke poruke budu natjecale u tome tko će je više „popravljati“, a manje razumjeti, ostat ćemo zemlja snažnih korijena i nesigurnog samopouzdanja.

Vrijeme je da se prestanemo ispričavati zbog vlastitog postojanja. I da se, bez galame i bez mržnje, ali čvrsto i mirno, ponovno sjetimo tko smo.

Jer domovina nije metafora. Ona je odgovornost i obveza!

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**