….Zrinko Tutić i Doris Dragović koji svojom umjetnošću danas mame mnoge suze u obiteljima diljem Hrvatske, šalju nam poruku: plačite u ljubavi, a ne mržnji, rađajte sretnu djecu, kucajte svi zajedno u jednom velikom hrvatskom srcu, koje je uvijek najsnažnije kucalo kada nam je bilo najteže. Šalju nam poruku da svi damo svoje srce Hrvatskoj i da se pitamo što domovini možemo dati, prije nego što od domovine bilo što tražimo…..

Piše: Kazimir Mikašek-Kazo

Naciju, čini mi se, mogu ujediniti jedino fantastični rezultati naših sportaša i teške tragedije kao što je ova zadnja u Banovini. Od euforične sreće do suza, putanja je kojom putuju emocije i strasti gotovo svakog prosječnog Hrvata, kao da je između toga praznina u koju se nitko ne usudi utonuti. Na sreći i suzama kreiraju se hrvatske politike, na emocijama se stvara opći dojam, političari profitiraju ili gube, stabilizira se ili se dekonsolidira država, a u svemu najbolje plivaju mediji željni senzacija i novca kojemu se u pravilu nikada ne zna podrijetlo.

U trenutku kada sjajna domoljubna pjesma Zrinka Tutića, u još sjajnijoj interpretaciji Doris Dragović, pod naslovom Dajem ti srce, dotiče dušu svakoga tko dušu ima, mami suze i podsjeća nas što su Zrinko Tutić i Rajko Dujmić kao bardovi hrvatske zabavne glazbe željeli kazati antologijskom pjesmom Moja domovina, događaju se obrnuti procesi koji snažno žele pokidati to hrvatsko srce, jer ponovo kuca kao jedno u silnoj empatiji prema stradalnicima potresa koji su u bijeloj novogodišnjoj noći kada se slavi ostali bez slavlja, na surovoj hladnoći bez krova nad glavom.

Crne ptičurine koje slobodno mogu nazvati lešinarima, političkim profiterima ili psima rata, zaziru od zajedništva, jer zajedništvo koje danas kuca kao jedno veliko hrvatsko srce muti njihove mutne planove, a ti planovi se svode samo na jedno. Ne smijemo dozvoliti vladajućima, ne smijemo dozvoliti Andreju Plenkoviću i Tomi Medvedu uspjeh u pomoći stradalima na porušenoj Banovini, ne smijemo Alemki Markotić dozvoliti uspjeh u borbi protiv COVID-a 19, jer ako to dopustimo nećemo ih moći srušiti.

Oni doslovno mrze svakoga tko ih tjera s plijena ranjenog tijela, oni ranjenom ne pomažu nego ga lakomo proždiru. Spremni su na sve, spremni su s kalašnjikovom u ruci pucati po Banskim dvorima, spremni su na novu pucnjavu iz svih mogućih kalibara, zazivaju revoluciju, rušenje Hrvatske, a svi osim njih su četnici, komunisti, Jugoslaveni, udbaši, velikosrbi. Samo su oni veliki Hrvati i katolici, samo su oni domoljubi, nacionalisti i suverenisti. Oni koji žele infarkt velikom hrvatskom srcu koje danas kuca ritmom zajedništva zapravo ne nude ništa osim razdora, osim nihilizma i anarhizma u kojemu samo oni znaju najbolje plivati.

BBB i Torcida zakopali su ratne sjekire, popušili su lulu mira na tragičnim ruševinama Banije i poslali snažnu poruku da je Hrvatska jedno veliko srce. Poslali su poruku da za sve postoji vrijeme, vrijeme za mir i vrijeme za ratove, vrijeme za ljubav i vrijeme za mržnju, vrijeme za izazivanje infarkta i vrijeme za zajedništvo u zdravom hrvatskom srca.

Nema sumnje da će Torcida i BBB opet ratovati na nogometnim igralištima. To im je zapisano u genima kao pretpostavka za vlastitu postojanost, ali su među prvima postali svjesni da Hrvatskoj nema budućnosti, da Zagrebu i Banovini nema budućnosti bez elementarnog zajedništva u teškim nesrećama i stradanjima koje se događaju. Takav oblik zajedništva morao bi se manifestirati i u miru, u našoj hrvatskoj svakodnevici, jer bez toga nas neće biti ni kao nacije ni kao države.

Zrinko Tutić i Doris Dragović koji svojom umjetnošću danas mame mnoge suze u obiteljima diljem Hrvatske, šalju nam poruku: plačite u ljubavi, a ne u mržnji, rađajte sretnu djecu, kucajte svi zajedno u jednom velikom hrvatskom srcu, koje je uvijek najsnažnije kucalo kada nam je bilo najteže. Šalju nam poruku da svi damo svoje srce Hrvatskoj i da se pitamo što domovini možemo dati, prije nego što od domovine bilo što tražimo. Ta predivna pjesma je lijek za sve dijagnosticirane hrvatske bolesti i u tom ritmu neka pjesma kuca, u središtu svakog hrvatskog srca.

Kazimir Mikašek-Kazo