Hrvatska ostaje raj za srpske ratne zločince: Slavkova priča najbolji je dokaz

Da će hrvatski narod, kao u Thompsonovoj pjesmi, još dugo morati pamtiti i prepričavati ono što je bilo, naslućuje se i iz toga što je u organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja u Vukovaru i prije nekoliko dana provedena završna identifikacija 16 osoba nestalih i smrtno stradalih 1991. Među njima je devet hrvatskih branitelja i sedam civilnih žrtava, od kojih su tri žene.

Žrtve su dobi od 22 do 68 godina i sve su ekshumirane iz masovne grobnice pronađene u svibnju prošle godine na vukovarskom odlagalištu otpada u Petrovačkoj doli. Među identificiranim hrvatskim braniteljima pronađeni su Jozo Zeko Čolić (1969.), Ivan Došen (1958.), Tadija Došen (1950.), Đuro Erdelji (1963.), Zvonimir Lerotić (1960.), Ivan Mažar (1934.), Franjo Šegec (1948.) i Željko Žilić (1967.), svi pripadnici 204. vukovarske brigade Hrvatske vojske.

Među identificiranima su i civilne žrtve Mihajlo Čizmar (1953.), Janja Dujić (1923.), Adam Kiš (1926.), Vukosava Orlović (1924.), Tona Sekelez-Bobetić (1931.), Rajmund Supric (1927.), Ivan Škarica (1933.) i Slavko Batik.

Potresna sudbina

Svi su oni nestali ujesen 1991. tijekom zloglasne velikosrpske agresije na Vukovar, a posljednji su put viđeni na nekoliko lokacija – u hangarima Veleprometa i Negoslavcima, u koje su dovedeni iz vukovarske bolnice. Neki su odvedeni s Farme Jakobovac i Ristovićeva salaša te iz vlastitih domova na Sajmištu.

“Dvije su mi osobe poznate: Slavko Batik, Vukovarac kojeg vode pod prijetnjom oružjem i koji se danas vodi kao nestali. Vukovarac je i osoba s vojnim šljemom na glavi, a to je Slobodan Rajić Buba koji je bio uhićen i osuđen”, tvrdio je prije nekoliko godina u razgovoru za Večernji list predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i Centra za istraživanje ratnih zločina Danijel Rehak. Uz Batika i Rajića Bubu, koji na fotografiji nosi šljem, ondje su još trojica muškaraca koji su u Vukovar stigli kako bi sudjelovali u agresiji na grad. Među njima je i Saša Radak, koji je zbog zločina na Ovčari najprije osuđen na 20 godina, a potom na pet. Danas je slobodan.

Rajić je pak bio optužen da je s pripadnicima paravojnih postrojbi 16. studenoga 1991. s vukovarske Drvene pijace odveo Batika, kojemu se nakon toga gubi svaki trag. I on je bio osuđen na samo 2,6 godina, a u zatvorsku kaznu uračunalo mu se i vrijeme provedeno u pritvoru pa i on danas živi u Novom Sadu. Na fotografiji je prikazan i Spasoje Petković Štuka, jedan od krvnika s Ovčare za kojeg se vjeruje i da je ubojica francuskog dragovoljca i HOS-ovca Jean-Michaela Nicoliera. Zbog statusa koji je stekao pred srpskim pravosuđem, Štuki nikada nije niti će ikada biti suđeno.

Priču o njemu objavio je svojedobno srpski tjednik Intervju, koji je početkom devedesetih imao rubriku nazvanu “Heroji Vukovara”, a bila je popunjena svjedočanstvima pripadnika JNA, srpskih dragovoljaca i četnika koji su po Vukovaru klali, ubijali, silovali i pljačkali.
“Dok su se vodile borbe u Vukovaru, zarobili smo dvoje ljudi. Rekli su nam da su Jehovini svjedoci i da s ratom nemaju ništa. Molili su da ih ostavimo kod kuće. Pustili smo ih, ali se Štuka vratio, zaključao ih, a onda bacio dvije bombe kroz prozor.” Tako je o njegovoj ulozi govorio dobrovoljac Šešeljevih Radikala Miroslav Đanković, koji se također borio u Vukovaru, gdje su njegovi suborci na Sajmištu ubijali desetke staraca, žena i djece.

Nakon toga je uslijedila Ovčara, a Petković je u to vrijeme avanzirao do položaja kurira kapetana Miroslava Radića pa je u skladu s time sudjelovao u krvavom špaliru, mlateći metalnom šipkom ljude dovođene iz bolnice. Svojedobno je i Dnevno.hr pisao kako se na temelju iskaza svjedoka mogu rekonstruirati posljednji sati francuskog ratnika te je prenesen iskaz Dragutina Berghofera Belog, koji je preživio Ovčaru i svjedočio da je Francuza prvi dohvatio Kemal Đodić Kemo, koji ga je tukao palicom psujući mu ustašku majku.

Mučenje i ubijanje

Tovarnička Udruga “Dr. Ante Starčević” svojedobno je zatražila pokretanje postupka protiv Štuke, koji je u to doba svjedočio kao pokajnik u Beogradu, priznajući da je ubio nekoliko ranjenika, među kojima i Jean-Michela Nicoliera, ispred hangara na Ovčari, nakon čega je sudjelovao u strijeljanju više od 200 ranjenika iz vukovarske bolnice.

“Ustaše su bili veoma dobri momci. Nimalo naivni, kao što su neki pričali, ali ih je bilo i drogiranih. Kad ih uhvatiš, međutim, mnogi su plakali i molili. Ove zavoje što vidite po zglobovima, to nije rana. Otekli su im zglobovi dok sam ih tukao. Obične kukavice. A bilo ih je iz svih krajeva Hrvatske, iz Zagreba, Samobora, Našica, Vukovara, a najžešći su bili oni iz Hercegovine. Našli smo i jednog snajperista Francuza, nekakve crnce i Šiptare. Ipak, među njima je bilo razlike. MUP-ovci su se htjeli predati, oni su se i drugačije ponašali. Zenge, ti plaćenici, oni su tjerali do kraja”, govorio je Štuka svojedobno novinaru. Zabilježeno je da je u međuvremenu dobio i nadimak Monstrum.

Svim tim iskazima unatoč, nikada nije osuđen premda je Hrvatska protiv njega odmah nakon mirne reintegracije Podunavlja podigla optužnicu i za njim izdala Interpolovu tjeralicu. Našao se na prvoj optužnici za Ovčaru na beogradskom Sudu za ratne zločine. Kad je taj slučaj prepušten beogradskom sudu, naivna Hrvatska odustala je od svoje tjeralice, vjerujući da će biti osuđen u Beogradu. No, umjesto toga, od optuženika, Petković je postao svjedok pokajnik. Na fotografiji sa Slavkom, sa šubarom i četničkom kokardom, prikazan je i Dragan Milosavljević Panto iz Negotina, koji je također kao dragovoljac došao ratovati u Vukovar. Njega se također povezivalo s ratnim zločinom na Ovčari, a vjeruje se da je kasnije poginuo na nekom ratištu u Bosni i Hercegovini.

Slučajni pronalazak

Ovo je slučaj koji tko zna koji put dokazuje da se hrvatska država i pravosuđe ni nakon tri desetljeća nisu obračunali s agresorima i zločincima, oni još uživaju u slobodi, dok se kosti hrvatskih branitelja i civila pronalaze po vukovarskim deponijima. Zemni ostaci svih šesnaest žrtava pronađeni su praktički slučajno, ispod gomile otpada na lokalnom deponiju. Riječ je dakle o ljudima koji su mučki ubijeni i bačeni u jamu, a onda prekrivani tonama otpada. Oni koji se sjećaju vremena u kojem je Batik nestao kažu da je on bio civil koji je nakon okupacije grada izvučen iz podruma i zlostavljan. Potresnu fotografiju koja je postala jednim od simbola vukovarskog stradanja, da priča bude ironična, snimio je beogradski reporter, a Slavkova jedina krivnja bila je to što je hranu dijelio svima, pa i Hrvatima koji su s njim proživljavali posljednje dane u podrumu dok su Srbi granatirali Vukovar.

Svoj stav o njegovu slučaju ovih je davna javno iznio Nikola Kajkić, kriminalist koji godinama istražuje ratne zločine na Ovčari, a nedavno je istaknuo kandidaturu za vukovarsko-srijemskog župana. “Je li supruga Slavka Batika znala tko je odveo njezina muža, tko ga je ubio i gdje su ga bacili 1991.”, zapitao se Kajkić, koji je javno iznio sve pojedinosti o Batiku, prema njegovim saznanjima, Hrvatu iz Ivankova koji se nekoliko godina prije početka rata oženio Ružom Arsenić, srpske nacionalnosti, doselio se u Vukovar i zaposlio u ondašnjoj željezariji.

“Početkom rata, kao i do njegova odvođenja 10. – 14. 11. 1991. godine, bio je civil, to opisuju svjedoci između ostalog i na suđenju Slobodanu Rajiću Bubi, pripadniku TO-a Petrova gora, četničke postrojbe s područja okupiranog Vukovara, a i Rehak je to potvrdio. Nije sporno da je Slavko Batik civilna žrtva rata. Nije sporno ni to da je on jedan od zadnjih simbola žrtava Vukovara, čiju su sudbinu prije mučkog, četničkog odvođenja i ubojstva koje su počinili njegovi susjedi prikazale televizije, i to netom prije okupacije Vukovara 1991. Poslije su četnici bili oprezniji i manje su snimali svoje ‘herojstvo’ odvođenja, mučenja i ubijanja civila i branitelja u Vukovaru”, kaže Kajkić, koji smatra da je u ovom slučaju sporno to što je njegova tadašnja supruga Ruža sve vrijeme bila s njime u podrumu.

Dogovoreno svjedočenje

“Po njezinoj izjavi, koja nije vjerodostojna, on je 10. studenoga 1991. otišao potražiti smještaj u nepoznatom smjeru. To je u najmanju ruku čudna izjava koja vuče na laž. Nadalje govori da je Slavko tada bio neozlijeđen, i to je očito bila laž. Naime, na snimkama koje su nastale između 10. i 14. studenoga 1991. vidjet ćete Slavka Batika vidno ozlijeđenog, s vidljivim ranama od paljenja i slično. One su zasigurno stare i više dana i zasigurno mu je netko zbog njih morao pružiti i liječničku pomoć, i za to postoje svjedoci”, smatra Kajkić koji još jednom postavlja pitanje zašto supruga laže.

“Dobro je to pitanje kada sagledate da je sada već očito da je supruga Ruža Arsenić puno toga prešutjela na suđenju Slobodanu Rajiću Bubi, očito u dogovorenom svjedočenju, te ga očito zaštitila ili sakrila, jer je Rajić jedini u toj grupi bio Vukovarac i jedini je od tih pripadnika TO-a Petrova gora poznavao Slavka”, kaže Kajkić koji smatra da je samo on imao razloga izdvojiti Slavka, i zbog nečega samo njemu poznatog na koncu ga i ubiti. “Uza sve to, Ruža Arsenić, tadašnja Slavkova supruga, nakon njegova nestanka ostala je živjeti u SAO Krajini Gorana Hadžića. Čudno, zar ne? I sama je priznala da je u Vukovaru radila u CZ-u iako svjedoci kažu da je radila u TO-u Gorana Hadžića. Čudno, zar ne? Svjedoci kaži da je u telefonskim razgovorima sa svojom kumom Hrvaticom govorila:

‘Nemam ja što razgovarati s ustašama.’ Za rat i smrt svoga supruga krivila je Tuđmana i politiku HDZ-a, a ne susjede četnike koji su ga odveli”, navodi Kajkić, koji kaže ne samo da je Slavkova supruga skrivala istinu nego i da jedina od predstavnika pronađenih žrtava iz masovnih grobnica odbija reći što je bilo u ratu. “Za kraj, vrhunac je to što je Ruža Arsenić za vrijeme SAO Krajine vratila prezime Arsenić, a 1997./1998. ponovno je vratila Batik, te krivotvoreći i izmišljajući Slavkov ratni put prikazala ga kao pripadnika 204. vukovarske brigade. Sudskom odlukom proglasila je njegovu smrt 10. studenoga 1991. Kako to, kako je ona znala dan smrti? Preko Ureda za obranu ostvarila je obiteljsku mirovinu od 2000 do 2500 eura”, konstatira Kajkić.