RATNA FOTOGRAFIJA KOJA RAZOTKRIVA LICEMJERJE - Bjelogrlić na četničkim položajima, hrvatski novac na platnu – tko ovdje koga obmanjuje?

Rasprava koja je eksplodirala na društvenim mrežama nije tek još jedan „internet-sukob“. Ona je ogledalo dubokog problema: kako je moguće da se ratna fotografija snimljena na četničkim položajima iznad Sarajeva prešućuje, relativizira – a istodobno se film u kojem glumi Dragan Bjelogrlić sufinancira hrvatskim javnim novcem?

Nakon objave fotografija iz veljače 1995. godine s Pala, s linija koje su tada sijale smrt po Sarajevu, javnost je ostala zatečena. Ne zato što je šokantno – nego zato što više ništa nije iznenađujuće. I to je najgora istina.

Bjelogrlić je danas glavno lice popularnog hrvatsko-srpskog filma Svadba, koji se prikazuje u kinima uz potporu Hrvatski audiovizualni centar. Javnim novcem. Novcem poreznih obveznika. Novcem države koja je preživjela agresiju.

I tada kreće lavina komentara. Na "Reddit" u nema uljepšavanja:

„Što je tu šokantno? To je čak i očekivano. Zar bi jedan Hrvat domoljub snimio onakav film?“

„I to je financirao HAVC!?“

„Dizao je moral krvnicima Hrvvata – sad je jasnije zašto se ovo forsira u medijima.“

Ovo nisu rubni glasovi. Ovo je krik javnosti koja je umorna od dvostrukih mjerila.

Rasprava se brzo prelijeva na politiku. Podsjetnik je neumoljiv: zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević zabranio je nastup Marko Perković Thompsonu. Jedni kažu – zbog „vrijednosti“. Drugi pitaju – čijih?
Jer ako se pod krinkom „antifašizma“ cenzurira jedno, zašto se tolerira, financira i promovira drugo?

Komentari idu dalje, oštrije, bez rukavica:

„Sad će zabranitelji iz Možemo zabraniti prikazivanje filma. Ili ipak neće – jer su dosljedni sebi?“
„Lepo peva na ekavici, bratstvo i jedinstvo… i to financira HAVC.“
„Slika je dovoljna. Ostale informacije su nebitne.“

I doista – slika je dovoljna. Fotografija ne laže. Ne može se izbrisati naknadnim PR-om, festivalskim crvenim tepisima ili frazama o „regionalnoj suradnji“.

Ovdje nije riječ o umjetnosti. Nije riječ o slobodi izražavanja. Riječ je o moralu, odgovornosti i istini.
Ako se javni novac dijeli bez ikakvog kriterija povijesne odgovornosti – onda to više nije kultura, nego institucionalno pranje savjesti.

Pitanje je jednostavno i brutalno:
Tko odlučuje što je prihvatljivo? I zašto uvijek na štetu istine o ratu?

Jer dok se jedni ušutkavaju, drugi se – s ratnih položaja – pretvaraju u kulturne ikone.