Hrvatski 'Rambo': MJ Novosel u Vijetnamu spasio tisuće ljudi

03.11.2019. 10:46:00

Prije pola stoljeća potomak naših iseljenika u SAD postao je živa legenda Vojske SAD-a, a ordene nije zasluživao ubijajući, nego spašavajući živote. U Vijetnamu ih je spasio na tisuće

Prije točno pola stoljeća taj potomak hrvatskih iseljenika u SAD napravio je u bitci nevjerojatno djelo kojim je zaradio Medalju časti i ušao u povijest Vojske SAD-a kao živa legenda. Što je ostao još desetljećima poslije. Pritom, treba znati i to, sve svoje ordene i sve svoje godine u vojsci po ratovima, on nije ubio niti jednu jedinu osobu, nego je spašavao ljudske živote.

Michael J. Novosel spasio je kao pilot helikoptera 5589 ranjenih vojnika u Vijetnamu, trećem ratu u nizu u kojem je aktivno sudjelovao. U mirovinu je otišao 1984. kao posljednji aktivni borbeni pilot iz Drugog svjetskog rata, a njegove zbirke odlikovanja ne bi se posramio ni mitski John Rambo.

Biografija mu nalikuje na nepregledan niz čudesnih rekorda, a svoju medalju časti dobio je za akciju u kojoj se kao pilot sanitetskog helikoptera zaletio zamalo na Vietkongov bunker kako bi otamo izvukao izrešetana vojnika, pri čemu je i sam dobio rafal. Usto, bio je naše gore list, štono bi se reklo, potomak doseljenika u SAD iz malog mjesta Ribnik kod Ozlja. Rodio se 1922. u Pennsylvaniji, u industrijskom gradiću Etna. Djetinjstvo s tatom Michaelom i mamom Kate bilo je opterećeno gospodarskom krizom nakon sloma 1929. Nakon srednje škole nije uspijevao naći stalan posao čak ni za minimalac od 24 centa po satu, što ga je usmjerilo ravno u vojnu karijeru, jer je 1941. predsjednik Franklin D. Roosevelt ubrzano gradio vojsku kako bi spreman dočekao trenutak kad se fašizam bude izravno okomio i na SAD. U veljači 1941., samo 10 mjeseci prije napada Japana na Pearl Harbor, prijavio se u ratno zrakoplovstvo. Ali umjesto da postane pilot, o čemu je sanjao, vojska ga je poslala na specijalizaciju za administrativne poslove, i to za višeg službenika za plaće. Bio je to deprimirajući i šugav početak vojne karijere za materijal od kojega će s vremenom postati nositelj medalje časti. Ipak, tijekom obuke detaljno je naučio mnoštvo vojnih zakona i pravilnika i našao način da se prijavi u kadetski program u zrakoplovstvu.

Foto: public domain

Našao je način za udovoljiti svim pravilima, osim jednom - minimalna propisana visina kandidata bila je 163 cm, a on je, onako nizak i nabijen, bio visok 161. Prijatelji su ga nagovorili da se ipak prijavi, da će mu oni pomoći da "naraste". Našli su podatke o tome da je ljudsko tijelo najviše ujutro, odmah nakon lagane šetnje. Danima su ga šopali vitaminima, a jutro uoči mjerenja, obukli su ga još u krevetu, dok je ležao, kako ni trenutka ne bi stajao na nogama i tako izgubio koji milimetar. I upalilo je. U stvari, barem donekle. Na liječničkom pregledu su mu izmjerili 162 cm i 7 mm i nije bilo načina da medicinskog tehničara privoli da malo zažmiri na ta tri prokleta milimetra. U autobiografiji "Dustoff: The Memoir of an Army Aviator" opisao je kako je tekao razgovor s vojnim liječnikom koji je pregledavao njegove medicinske nalaze. "Koliko si star sinko?", pitao ga je liječnik. "18", odgovorio je Michael. Liječnik mu je potom rekao ono što je i sam znao, da je to nešto malo ispod pravilnicima propisane minimalne visine. Ali, kad je Novoselu vidio na licu da mu se svijet srušio, džentlmenski mu je predložio: "Imaš tek 18 godina. Obećavaš li mi da ćeš narasti još tri milimetra?" "Yes, sir!", ispalio je Novosel kao iz topa.

Uslijedili su tjedni treninga i kad je već mislio da ga nikad neće poslati u letačku školu, jedne nedjelje radio je objavio da je Pearl Harbor bombardiran. Već sljedeći dan uputili su ga u zrakoplovnu bazu u Teksasu i tako je počelo. Pilotska krila dobio je godinu poslije, a još jednu godinu proveo je na obuci za tajne zračne misije. No ni 1943. Drugi svjetski rat još ga nije pozvao na megdan. Bio je metodičan, pouzdan, svjestan rizika letenja, pa su ga rasporedili da s činom poručnika obučava pilote još mlađe od njega. I tako sve do prosinca 1944. Bunio se. Postajalo mu je jasno da u ovom ratu neće postati legendarni zračni as. A tek da je znao da će na pravu priliku za iskazivanje čekati još gotovo 20 godina... Nadređeni su ga uvjeravali da treba biti počašćen jer instruktori postaju samo najbolji piloti. Kako je rat zašao u fazu u kojoj su Saveznici temeljito bombardirali fašističku Italiju, nacističku Njemačku i imperijalni Japan, naglo se pojavila potreba za posadama teških bombardera. Dali su mu da obučava mitraljesce za bombardere, a on se ubrzo prijavio kao dobrovoljac za posadu supertvrđave B-29. Kao mladac od niti 23 godine, njime je pilotirao u sastavu skupine koja je posljednja tri mjeseca rata uništavala japanske gradove, industriju i bacala namirnice ratnim zarobljenicima u logorima.

"U dva navrata letio sam kroz uragane, što je bilo čak i opasnije od tih bitaka. U tim trenucima neprijatelj više nije bio snažan. Nisu imali nafte, hrane, gladovali su, to više nije bio ni pravi neprijatelj", umanjivao je poslije svoju ulogu. Ni riječju nije spomenuo da je svojom zračnom grdosijom ceremonijalno letio iznad bojnog broda USS Missouri dok su na njemu predstavnici Japana potpisivali kapitulaciju. A taj povijesni trenutak već jest bio nešto. Novosel je 1949. postao Michael J. Novosel stariji, nakon što je dobio sina, M. J. Novosela mlađeg. Već 1950. tatu Novosela pozvali su u Korejski rat, sad s činom bojnika. Ali ni tamo se nije nagledao borbe, pa se poslije Koreje sasvim oprostio od ratnog zrakoplovstva i posvetio obiteljskom životu pilota putničkih aviona. To bi bilo to u njegovu životu da 1963. John F. Kennedy nije ubijen u atentatu. "Prvi odlučujući trenutak je bio sasvim iracionalan. Uhvatio sam se za tu njegovu frazu ‘ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe, nego što možeš ti učiniti za nju’. A onda sam i na vijestima iz Vijetnama vidio helikoptere s mitraljezima i topovima", prisjećao se.

Počeo se raspitivati, da bi naišao na objašnjavanja da im kao potpukovnik nije baš potreban, što je bio pristojniji način za reći mu da im je s 42 godine prestar. "Mislim da me je to malo i naljutilo. Jer sam znao da vojsci jako nedostaju piloti. I zato sam se prijavio kao dobrovoljac", objašnjavao je poslije. U memoarima je poslije priznao da mu dobrovoljni odlazak u rat u Vijetnamu doista nije bila najpametnija stvar u životu. Njegov kolega, djelatni bojnik, s kojim se izmjenjivao na letu za Vijetnam, otvoreno mu je rekao da je "luđak što se vlastitom odlukom vraća u rat". Rasporedili su ga u 283. medicinski odred u zračnoj bazi Tan Son Nhut. Uopće nije očekivao ono što je zatekao Vijetnamu. Bilo je to sasvim drukčije od 1945.

"Shvatio sam da tamo više nisam kako bih nanosio žrtve neprijatelju, nego kako bih pomagao našim ranjenima i izvlačio ih iz bitaka. Ranjene sam viđao svaki dan, slušao njihove jauke, živio uz njihovu agoniju. Bio je šok kad sam prvi put vidio otrgnuti ud. Ali, s vremenom sam stjecao iskustvo i to što sam se nagledao toliko smrti, spašavanje svakog života emocionalno me je uzdizalo", opisivao je Novosel. Napokon je našao mjesto na kojem je mogao dati sve od sebe. I biti ispunjen više nego ikad prije. Zadatak pilota tih helikoptera bio je odlazak na prve linije fronte, spuštanje gotovo do tla pod neprijateljskom paljbom iz džungle i onda bijeg s ranjenicima u bazu. Nikad nije bio sklon kuknjavi, ali je morao priznati da je helikoptera s posadama bilo premalo, da su bili slabo opremljeni, da je prvih godina rata bilo baš kritično. Međutim, spašavao je tisuće života i zbog toga se osjećao bolje nego ikada. Odradio je 1965. i 1966., da bi se 1969. prijavio za još jednu misiju. Tako je došao i 2. listopada 1969., dan ni po čemu poseban. Njih su trojica bila u pogonu još od pet ujutro. Oko njih su cijeli dan fijukali meci, vjerojatno ih je i pogodio a da nisu ni primijetili, eksplodirale su granate, vrištali su ranjenici. A onda, u 16 sati je doznao za skupinu vojnika koji su napali neprijatelja u šest ujutro, pogriješili u prosudbi i našli se u okruženju već u osam sati.

Foto: public domain

Do 16 su, znači, već osam sati bili pod granatama od 30 i 50 mm, RPG-ovima i mitraljeskom paljbom. Ispucali su gotovo sve streljivo, a i većina ih je već bila teško ranjena ili poginula. U tom trenutku Novosel nije znao ni to da su tog dana na tom području Vietkongovci srušili dva američka lovca protuzračnom obranom. Odmah su poletjeli u izvlačenje. "S visine od 350 metara odjednom sam ugledao najmanje 300 vojnika koji su iz gustiša na brežuljcima osuli paljbu po nama", opisivao je. Nigdje nije vidio ni traga svojim vojnicima. Rekao je kontroli leta da ne vidi nikoga, da ih sa svih strana gađaju. A kontrolor je odgovorio: "Nikakvo čudo, vi ste sad već u Kambodži!" Napokon, nakon pola sata na čistini s visokom travom i u niskom letu uočio je prvog od svojih vojnika kako mu maše majicom. A za njim jedan po jedan od ostalih koji su se skrivali u travi. "Mogli smo osjetiti kad su nas meci pogađali. Čak, kad bi neki prozujao blizu lica, mogli smo metak i namirisati. Jedan je vojnik bio djelomično spaljen. Pridržavao si je utrobu dok je trčao k nama. Drugi je jurio s raznesenom šakom. Treći je pojurio k nama, ali ga je u trku presjekao rafal", pripovijedao je godinama poslije Novosel. Njegovi ljudi prikupljali su po jednoga, dvojicu ili trojicu, odvlačili ih u helikopter i odvozili na sigurno. Glavu su im sačuvala dva lovca koja su stigla u posljednji trenutak da im pruže kakvu takvu zaštitu od paljbe s okolnih brežuljaka. I kad je već mislio odletjeti posljednji put, ugledao je još jednog vojnika kako im maše udaljen 10-ak metara od neprijateljskog bunkera. Odlučio je otići i po njega. Računao je da će mu pristupiti naglo iz zraka, i to s takve strane da meci neće moći probiti oklop helikoptera.

Ili barem ne fatalno. Nije to bio ni tako sulud plan, ali nije računao s tim da će mu, kad su bili udaljeni 30 metara, jedan Vietkongovac iskočiti s Kalašnjikovim s druge strane i ispaliti mu rafal ravno u pilotsku kabinu. Jedan metak ga je pogodio iznad, drugi ispod koljena. Treći mu je probio šaku, a četvrti stopalo, odvalivši mu potplat na cipeli. Sve u istom trenutku. Novosel je jedva održao helikopter u zraku. Onoga koji ga je pogodio vjerojatno su iz helikoptera sredili. Spustili su se, pokupili ranjenog druga i "šmugnuli" s razvaljenim radioaparatima, visinomjerom, probušenim motorom, ali živi. Ispalo je da su s tog mjesta spasili 29 ljudi iz okruženja u 15 letova u bazu i nazad. Njihov im je nadređeni odmah rekao da će ih predložiti za srebrno srce, ali neka ne budu razočarani ako dobiju leteći križ za zasluge. Vrativši se u SAD, Novosel je doznao da je odlikovanje doista zamijenjeno, ali onim najvišim mogućim, medaljom časti. I opet se vratio u rat, čim je malo prizdravio. Sad već u 48. godini života, a za njim je došao i njegov 20-godišnji sin Michael J. Novosel mlađi., također kao dobrovoljac i također kao pilot helikoptera. U veljači 1970. u jednoj od akcija spašavanja mlađeg Novosela srušila je neprijateljska paljba. Našao se u okruženju iz kojeg ga je sa svojim helikopterom spasio njegov vlastiti tata. Nije prošlo ni 10 dana, a srušen je stariji Novosel, po kojega je sad sa svojom ekipom jurio spasiti ga njegov sin. Mlađi Novosel je poslije pričao da ga je tata cijeli život poslije zezao.

Foto: US Army

"Govorio je da je on po mene došao tako lijepo da sam se samo trebao malo uzverati u helikopter dok je nisko lebdio. A da je on do mene morao plivati kroz cijelo rižino polje. Pa, nisam se mogao spustiti u rižino polje", opisivao je Novosel mlađi. Nekoliko mjeseci su čak bili u istom helikopteru, činili su istu posadu, što je bio prvi takav slučaj u američkoj vojsci ikada. Zajedno su tijekom rata u Vijetnamu spasili oko 8800 života i skupa ušli u legendu. Stariji Novosel još za života je dobio svoju ulicu u Fort Ruckeru u Alabami, kratko nakon što je 1985. otišao u mirovinu. U tom je trenutku bio posljednji još aktivan vojni pilot koji je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu i znalo se za njega i izvan SAD-a. Na dan Pobjede u Rusiji 1992., stupao je Crvenim trgom u Moskvi s ostalim veteranima Drugog svjetskog rata koji su se tukli protiv fašizma. Njegov sin je pak sam spasio 2500 vojnika na kopnu i moru i prikupio do kraja života 37 različitih odlikovanja. Bio je jako nalik na oca; nabijen, onizak, samo nešto malo viši njega. Michael J. Novosel stariji doživio je naposljetku 83 godine i umro 2006. nakon što se nije oporavio od operacije tumora.

Medijski napisi s velikog i svečanog sprovoda svjedočili su da je sin bio totalno shrvan gubitkom. Samo tri godine poslije za ocem je otišao i sin, podlegavši galopirajućem raku gušterače. Na njegovu sprovodu veteran Korejskog rata Steve Truban rekao je da je govorio samo o tome da želi otići za svojim ocem. "Poštovao ga je poput božanstva", svjedočio je ostarjeli vojnik. Uspomena o hrabrosti oca i sina, potomaka Hrvata koji su u Ameriku došli prije više od 100 godina, čuva se i danas.

Izvor: Express.hr/24sata

Autor: