VIJESTI

HRVATSKO ISELJENIŠTVO I HRVATSKA VANJSKA POLITIKA Potpora u ratu, u miru i u sadašnjoj krizi

Podijeli:
HRVATSKO ISELJENIŠTVO I HRVATSKA VANJSKA POLITIKA Potpora u ratu, u miru i u sadašnjoj krizi
Marin Sopta: Hrvatsko iseljeništvo ima neupitnu podršku hrvatske države, no još je niz neriješenih pitanja...

Peti, jubilarni Hrvatski iseljenički kongres održao se krajem lipnja i početkom srpnja ove godine na Sveučilištu u Mostaru. S odmakom od tri mjeseca, kakvi su dojmovi, koja se postignuća i, ukupno uzevši, s obzirom na dosadašnjih pet Kongresa, koliko je zadovoljan svim postignutim, kakva bi bila završna ocjena i ovogodišnjeg Kongresa i svih dosadašnjih..., pitali smo prof. dr. sc. Marina Soptu, predsjednika Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva i predsjednika Programsko-organizacijskog odbora Hrvatskog iseljeničkog kongresa.

- Ukratko rečeno, dojmovi su više nego izvanredni. To najbolje potvrđuje reakcija samih sudionika Kongresa, koji su otvoreno govorili da je 5. Hrvatski iseljenički kongres do sada bio najbolji i najkvalitetniji. Sam rektor Sveučilišta u Mostaru, koje ima vrlo lijep kampus u samom centru grada, prof. dr. Zoran Tomić, javno je izjavio da je Kongres bio najveći međunarodni skup u povijesti Sveučilišta. Oduševljen atmosferom koja je vladala među velikim brojem sudionika Kongresa, koji su došli iz Australije, Argentine, Kanade, SAD-a, Njemačke i nekih drugih europskih zemalja, rektor je u ime Sveučilišta ponudio besplatno studiranje plus smještaj za deset studenata iz Južne Amerike i deset iz Europe.

POTAKNUTI POVRATAK





Mi smo kao članovi organizacijskog odbora više nego zadovoljni kako je prošao rad 5. Kongresa zbog nekoliko razloga. U prvom redu zbog kvalitete izloženih radova, drugo, podrške koju smo dobili od rektora Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. Zorana Tomića, gradonačelnika Mostara, dr. Marija Kordića, mostarsko-duvanjskog biskupa Petra Palića, a naročito predsjednika Hrvatskog narodnog sabora, dr. Dragana Čovića. Također je važno istaknuti da je Kongres dobio veliku medijsku pozornost kako u novinama tako i na TV i radijskim postajama. Na kraju, bez lažne skromnosti mogu reći da sam više nego zadovoljan kako je završio rad Kongresa. Ovdje ne iznosim samo svoje mišljenje, nego mogu slobodno reći da govorim u ime članova organizacijskog odbora. Sama činjenica da je na dosadašnjih pet Kongresa bilo izlagano više od petsto znanstvenih i stručnih radova, da smo dosada uspjeli izdati četiri zbornika s više od 3000 stranica, golem je uspjeh sam po sebi.

Hrvatsko iseljeništvo i vanjska politika Republike Hrvatske, što nam o tome možete reći? Drugim riječima, ima li hrvatsko iseljeništvo dostojnu podršku vanjske politike RH, naše diplomacije, premijera RH i predsjednika RH? Postoje li problemi koji se sporo rješavaju, i o kojima se radi?

- Velika euforija koja je vladala 90-ih godina prošlog stoljeća u odnosima domovine i iseljeništva s vremenom se umnogome smanjila i, može se ustvrditi, potpuno nestala. To je bilo normalno očekivati. Za to postoje mnogi objektivni, a, nažalost, i neopravdani razlozi. U prvom redu hrvatski iseljenici nisu u procesu privitizacije dobili jednaku šansu kao i Hrvati u domovini. Pomanjkanje državne strategije prema hrvatskim iseljenicima koja bi bila bazirana na tome kako privući i pružiti priliku vrhunskim stručnjacima pripadnicima druge i treće generacije koji su školovani na prestižnim sevučilištima u zapadnom demokratskom svijetu da aktivno sudjeluju u planiranju razvojne strategije hrvatskog gospodarstva ili pak planiranja na koji način privući veće investicije hrvatskih iseljenika u gospodarstvo u Hrvatskoj, ili nastojanja da se potakne povratak što većeg broja hrvatskih znanstvenika u domovinu - samo su neki od razloga koji su pridonijeli da među hrvatskim iseljenicima zavlada ravnodušnost, čak i apatija, prema domovini.

Da podsjetim vaše čitatelje: nakon izbora 2000. godine i dolaska koalicijske vlade na čelu s Ivicom Račanom jedan od prvih poteza prema hrvatskim iseljenicima bila je odluka zatvaranja hrvatskih diplomatskih predstavništa u nekim gradovima diljem svijeta u kojima su djelovale dobro organizirane hrvatske zajednice.

Svi spomenuti primjeri, a mogao bih navesti još velik broj drugih, uz sporu i neefikasnu birokraciju frustriraju hrvatske iseljenike. No moram priznati da danas hrvatsko iseljeništvo ima podršku i predsjednika hrvatske Vlade i predsjednika Republike Hrvatske, a naročito ministra vanjskih poslova i europskih integracija Gordana Grlića Radmana, koji je i sam bio hrvatski iseljenik i koji se 90-ih godina prošlog stoljeća vratio iz Švicarske.

Nažalost, mnogi hrvatski iseljenici te podrške s najviših instanci državnih institucija i njihovih lidera doživljavaju samo kao deklarativnu podršku. Između ostalog, smatram da što prije treba uvesti elektronsko glasanje ili glasanje poštom, Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske pretvoriti u Ministarstvo za iseljeništvo,ili pak useljeništvo, jer bi na taj način tema hrvatskih iseljenika i njihov odnos prema domovini dobili veće političko značenje. Ministar i njegovi djelatnici imali bi veći budžet na raspolaganju, a time bi se omogućilo lakše ostvarenje različitih programa i naročito povratak hrvatskih iseljenika u domovinu. U kontekstu rečenog, Hrvatsku maticu iseljenika, kao jednu od glavnih institucija zaduženih za suradnju s hrvatskim iseljeničkim udrugama, trebalo bi postaviti na višu, kvalitetniju razinu.

NEUPITNA PODRŠKA



Ima li Republika Hrvatska podršku hrvatskog iseljeništva u ovim kriznim vremenima, prvo pandemije pa onda ovog rata u Ukrajini i njegovih posljedica...?

- Uopće nema dvojbe da, kada su u pitanju nacionalni interesi Republike Hrvatske, hrvatski iseljenici bezrezervno podržavaju državni vrh, što su pokazali i dokazali od početka Domovinskog rata pa sve do danas. U mnogim procesima kroz koje je prolazila Republika Hrvatska da bi postala članica mnogih europskih i svjetskih organizacija sudjelovali su i mnogi hrvatski iseljenici, naročito pripadnici druge generacije. Mnogi hrvatski iseljenici bili su pripadnici policije i vojnih postrojbi - u jednom trenutku na čelu nekoliko hrvatskih elitnih brigada bili su zapovjednici koji su došli iz iseljeništva. Uza sve probleme koje sam spomenuo i primjedbe koje hrvatski iseljenici s punim pravom imaju prema državnim vlastima Republike Hrvatske u posljednjih desetak i više godina, zar primjer potresa u gradu Zagrebu i na Banovini nije najbolji primjer koliko hrvatski iseljenici vole svoju domovinu? U vrlo kratkom vremenu hrvatski iseljenici donirali su 12 milijuna američkih dolara samo u novcu, plus kontejnerske kuće, hranu, odjeću itd. Ali ponovo želim naglasiti kako je potencijal hrvatskih iseljenika ogroman i, nažalost, on nije iskorišten. Također nažalost, mnogi u Hrvatskoj doživljavaju hrvatske iseljenike samo kroz njihove novčane doznake, koje godišnje iznose 2 milijarde i 300 milijuna eura! Toj svoti možemo slobodno dodati tri-četiri milijarde eura koje hrvatski iseljenici potroše na godišnjim odmorima u domovini, plus investicije u domovini. Da bi iskoristili potencijal hrvatskih iseljenika, ne samo u novcu nego i u ljudskim kapacitetima, to jest u ekonomiji/gospodarstvu, u kulturi, znanosti, u formiranju raznih lobističkih grupa..., smatram da državni vrh treba posvetiti veću pažnju hrvatskim iseljenicima. Zar i primjer hrvatske nogometne reprezentacije nije najbolji dokaz kako hrvatski iseljenici mogu dati svoj doprinos domovini!

SUSJEDI I KOMŠIJE



Kako biste ocjenili odnose sa Srbijom, Slovenijom, Crnom Gorom i dakako sa BiH? Kad se radi o BiH, čini li RH dovoljno na rješavanju problema, od kojih je dosadašnji izborni zakon najveći, na što je upozoreno i na nedavnom petom Kongresu u Mostaru?

- U ovom trenutku Republika Hrvatska ima vrlo dobre odnose sa Slovenijom, relativno fer odnose s Crnom Gorom. Što se tiče odnosa s Republikom Srbijom, usudim se reći da su oni na najnižoj razini nakon ratnih godina. Prema mom mišljenju, glavni krivac za to je politika koju vodi vlada Aleksandra Vučića, a naročito Srpska pravoslavna Crkva, koja je glavni pokretač te politike. To je nastavak politike koju je vodio Milošević, samo na drugi način. Svi naši politički naivci, da ih ne nazovem drugim imenom, koji su vjerovali i dizali u nebesa patrijarha Porfirija kada je on bio u Zagrebu, mogli su se uvjeriti da se s njegovim dolaskom na čelo Srpske pravoslavne Crkve politička situacija u Srbiji nije promijenila. Dapače, pogoršani su odnosi Srbije ne samo s Hrvatskom nego i sa susjednim zemljama, Crnom Gorom, Kosovom te Bosnom i Hercegovinom. Njegov tajni, da ne reknem, ilegalni, susret sa sada tehničkim predsjednikom Crne Gore Abazovićem i potpisivanje zajedničkog sporazuma samo su dokaz kako Srpska pravoslavna Crkva ostaje pokretač osvajačke politike koju je Srbija vodila prema svojim susjedima u posljednjih nekoliko stoljeća. Porfirijeva izjava da se granice mogu mijenjati, i dvosmislene izjave u kojima na bizantski lukav način stalno ističe ustaške zločine nad Srbima i povezivanje s Olujom - to je sve, nažalost, konstanta srpske politike prema Hrvatskoj.

U odnosu s Bosnom i Hercegovinom najveći je problem u činjenici što radikalna bošnjačka stranka SDA, kao i neke druge bošnjačke stranke, želi na periferiji Europe stvoriti islamsku državu. Krijući se iza koncepta građanske države, oni su u posljednjih dvadeset godina nastojali svim sredstvima, uz pomoć nekih visokih predstavnika međunarodne zajednice poput Petricha, Ashdowna i drugih, Hrvate u Bosni i Hercegovini, koji su jedan od tri konstitutivna naroda u toj zemlji, svesti na etničku manjinu. Izborni rezultati tek završenih izbora u BiH, u kojima su Hrvati kroz Hrvatski narodni sabor ostvarili najbolje rezultate u posljednjih dvadeset godina, konačno su zaustavili taj proces.

No bez obzira na postignuti izborni uspjeh, taj proces se ne bi mogao zaustaviti da visoki predstavnik Christian Schmidt nije u izbornoj noći izmijenio izborni zakon i Ustav FBiH i na taj način spriječio izbacivanje Hrvate iz vlasti u Federaciji. Ta njegova odluka donesena je uz veliku diplomatsku aktivnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića i ministra vanjskih poslova i europskih integracija Gordana Grlića Radmana. A bez obzira na njegov osebujan stil komunikacije, mišljenja sam i da javna potpora Hrvatima Bosne i Hercegovine predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića nije škodila. Naime, ovaj put su Banski dvori i Pantovčak imali isti politički stav glede BiH. No na tome se ne smije stati. Izmjena izbornog zakona i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine samo je prvi korak prema ostvarivanju jednopravnosti Hrvata kao jednog od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini.

#dijaspora #vanjska politika #hrvatsko iseljeništvo #hrvati u svijetu

Povezani članci