Dvostruka mjerila gradske vlasti: Tomašević protiv Thompsona – a što je s Maksimirom?

Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević najavom zabrane koncerata Marko Perković Thompson u gradskim prostorima – ako se na njima uzvikuje „Za dom spremni“ – otvorio je pitanje koje se više ne može gurati pod tepih: tko u ovom gradu postavlja granice, po kojim kriterijima i s kakvim povijesnim razumijevanjem?

U subotu na Maksimiru, pred 6270 gledatelja, Dinamo Zagreb je pobijedio Lokomotivu 2:0. No rezultat je ostao u sjeni poruke sa sjevera. Bad Blue Boys su priredili snažnu koreografiju kralja Tomislava uz natpis “In principio erat regnum” (lat.u početku bijaše kraljevstvo )– obilježavanje 1100. godišnjice krunidbe prvog hrvatskog kralja. Jasno, dostojanstveno i duboko ukorijenjeno u hrvatsku državotvornu tradiciju.

Pred kraj utakmice podignut je transparent „Za dom spremni“, a potom i pitanje upućeno izravno gradonačelniku: „I kaj ćemo sad, gradonačelniče?“ To nije bila provokacija radi provokacije, nego test dosljednosti.

Jer, činjenice su tvrdoglave. Uzvik „Za dom spremni“ u kontekstu koncerata Marka Perkovića Thompsona i navijačkih tribina ima konotaciju Domovinskog rata – obrane zemlje i generacije koja je stala pred agresiju. U isto vrijeme, simboli komunističkog režima – prije svega crvena petokraka – godinama se toleriraju, relativiziraju ili prešućuju. A petokraka nije bezazleni znak folklora: bila je prisutna u Drugom svjetskom ratu, u poraću kad su masovno ubijani Hrvati, tijekom 45 godina diktature KPJ, i ponovno u agresiji na Hrvatsku u Domovinskom ratu.

Ako je kriterij zabrane „uvreda“ ili „nedopušten simbol“, zašto isti standard ne vrijedi za sve? Zašto se jedna povijesna trauma proglašava neprihvatljivom, a druga se prešutno amnestira? To nije pomirenje, to je selektivna memorija.

Zato pitanje s tribina odzvanja jače od svakog transparenta: hoće li gradonačelnik sada zabraniti utakmice Dinama? Hoće li se Maksimir zatvarati kad se pojavi natpis koji se nekome u gradskoj upravi ne sviđa? Hoće li se kazniti navijači koji obilježavaju kralja Tomislava i vlastitu povijest, dok se istodobno žmiri na simbole totalitarizma?

Zagreb nije ničija ideološka igračka. Grad koji se ponosi antifašizmom mora imati hrabrosti suočiti se s cjelinom povijesti, a ne rezati je po političkoj mjeri. Ako se uvode zabrane, one moraju biti univerzalne. Ako se brani sloboda izražavanja, ona mora vrijediti za sve.

U suprotnom, poruka s tribina ostat će visjeti u zraku – kao optužnica protiv dvostrukih mjerila: „I kaj ćemo sad, gradonačelniče?“