I u Srbiji ima intelektualaca koji drže do istine i ne priznaju povijesne krivotvorine srpske propagande - takvi zaslužuju naše poštovanje

U Srbiji i među Srbima oduvijek je bilo onih koji su držali više do istine i činjenica nego do laži i krivotvorina državne propagande, pa i kad je u pitanju velikosrpska ideja (ideologija) koja, nažalost, već više od stoljeća i pol predstavlja mainstream (glavnu struju - vodeću i pokretačku snagu) političkog i društvenog života našeg istočnog susjeda. Jedini problem je u tomu što je takvih oponenata velikosrpskom diskursu suviše malo. Oni se nalaze se na marginama društvenog i političkog života i nemaju nikakvog (ili gotovo nikakvog) utjecaja na javno mnijenje.

 I to je tako, od Svetozara Markovića i Dimitrija Tucovića do današnjih dana. Takvi se spominju rijetko, a najčešće prešućuju, jer za njih nema mjesta u povijesti naroda kojem pripadaju - barem ne na stranicama rezerviranim za nacionalne veličine i uzore. Pa ipak, neki od njih i danas nastavljaju borbu za istinu i činjenice, koliko god se to činilo uzaludnim u Srbiji koja je od kad postoji uvijek odbacivala i potiskivala sve što je demokratsko i napredno.

 Osvrnimo se na trenutak na razdoblje od prije 150 (ili nešto više) godina i podsjetimo kako je na velikosrpsku ideologiju gledao prvi i najznačajniji socijalist u Srbiji druge polovice XIX. stoljeća.

 U svome članku "Velika Srbija" iz 1868. godine, Svetozar Marković, među ostalim kaže:

 "Politika 'Velike Srbije' ujedinjava po formi umne i materijalne sile srpskog naroda, a ustvari sve bi te sile bile sprečene i okovane. Narod bi izašao iz borbe za 'Veliku Srbiju' siromašniji i razoreniji no što je sada, a ostao bi opet okružen istim neprijateljima kojima je i sada okružen... 'Velika Srbija' morala bi kupovati prijateljstvo u neprijatelja ponižavanjem i žrtvovanjem interesa svog naroda, morala bi sve više i više trošiti na vojnu silu, sve više zavoditi centralizaciju sa svim 'dobrima' što ih ona donosi, sve više da opterećava narod raznim dacijama (po svoj prilici bilo bi i državnog duga), i ranije ili docnije takva politika morala bi završiti kakvom spoljašnjom ili unutrašnjom katastrofom. Srpski narod van Kneževine dobio bi vrlo malo, a narodu u Kneževini, u 'Velikoj Srbiji', bilo bi mnogo gore no što mu je sada u maloj Srbiji".

(Latinka Perović, SOCIJALISTIČKA MISAO U SRBIJI U DRUGOJ POLOVINI 19. VEKA Predavanje na oddelku za zgodovino na Filozofski fakulteti v. Ljubljani 17. maja 1990.; https://zgodovinskicasopis.si/zc/article/download/1419/1732; str. 427.)

 S. Marković je ovo napisao samo 24 godine nakon što je Ilija Garašanin stvorio svoj (tajni) velikosrpski program "Načertanije" i njegove riječi citirane na ovom mjestu potvrđuju kako je već tada ideja "Velike Srbije" bila društveni fenomen koji zaslužuje pozornost - s obzirom na njezin veliki utjecaj na narod i krajnje štetne konzekvence koje su iz toga proizlazile.

 I socijalist, demokrat i humanist, Dimitrije Tucović, oštro se protivio hegemoniji Srbije i osvajačkim ratovima što su ih započinjali i vodili njezini režimi, opominjući i vapijući za prestankom krvoprolića, pogotovu u vrijeme srpsko-crnogorske operacije etničkog čišćenja Albanaca (za okupacije Albanije 1912/1913. godine), nazivajući to "istrebljenjem" i "pokušajem zatiranja čitave jedne nacije". Upozoravao je kako će "naraštaji Srba ispaštati zbog masovnih i krvavih zločina nad albanskim civilima" i nazivao to "okrutnim i neljudskim postupanjem". No, njegova knjiga "Srbija i Arbanija" (iz 1914. godine) u kojoj je secirao društvenu stvarnost svoga doba i osudio "zavojevačku politiku" vlastite zemlje pokušavajući vlastitom narodu otvoriti oči, ostala je skupljati prašinu po izlozima beogradskih knjižara, dok je režim uz masovnu potporu srpskog naroda nastavljao istim putem, ne obazirući se na krv nevinih i počinjena zla.

 U Beogradu, na sreću, ima i danas intelektualaca koji se ne mire s lažima i spremni su izreći što misle, koliko god to bilo u neskladu s općim kretanjima u društvu i stavovima većinskog javnog mnijenja. Jedan od takvih ljudi je pravnik i doktor političkih znanosti, dr. Aleksandar Sekulović. On se ne libi izreći to kako je "genocidnost kroz istoriju bila bitno obeležje srpskog nacionalizma", a usuđuje se na svoj način i argumentirano analizirati i tabu teme, poput mita o Jasenovcu, broja žrtava u Drugom svjetskom ratu ili hrvatskih ratnih operacija "Bljesak" i "Oluja", o kojima se u Srbiji i među Srbima piše i govori na već ustaljeni, propagandni način, krajnje jednostrano i uz grubo krivotvorenje povijesnih činjenica.

 Tako je primjerice, 2012. godine u svome članku "Šta je bila Oluja" napisao i ovo:

 "Što se tiče broja žrtava, notorno je da o broju žrtava u ratnim dejstvima postoje različiti podaci, delom iz objektivnih razloga, a delom iz želje sukobljenih strana da broj svojih žrtava povećaju ili smanje, zavisno od potreba. Ta sklonost ka nerealnom prikazivanju broja 'svojih' žrtava naročito je svojstvena srpskom nacionalizmu. Još uvek se uporno tvrdi da je u Jasenovcu pobijeno milion Srba, iako su sva naučna istraživanja pokazala da je cela Jugoslavija u Drugom svetskom ratu imala jedva milion žrtava. Ili, drugi primer: tokom akcije 'Bljesak' beogradska štampa je gromoglasno objavila vest da se autoputem  Zagreb-Beograd kretala kolona od 10.000 Srba i da su svi oni odjednom nestali, što je moglo da znači samo to da su ih Hrvati pobili. Naravno, tu bezočnu izmišljotinu niko od brojnih međunarodnih posmatrača nije potvrdio, ali doajen srpskog ultranacionalizma Kosta Čavoški i sad tvrdi da se to dogodilo.

 Ako se sve to ima u vidu, podatke koje iznosi srpska strana treba uzimati sa velikom rezervom.

 Pre svega, treba reći da je neophodno razlikovati civilne od vojnih žrtava, odnosno od pripadnika vojski dve strane stradalih tokom ratnih dejstava. Ovi drugi gubici se ne mogu nikako definisati kao 'zločin' druge strane. Šta više, srpska strana te svoje gubitke nerado pominje već manipuliše jedinstvenom zbirnom cifrom, prikazujući sve to kao 'nevine' žrtve hrvatskog zločina. A podaci o tome do kojih je moguće doći su sledeći:

Organizacija Human Rights Watch procenjuje da su gubici tzv. Republike srpske Krajine u operaciji 'Oluja' bili 410 vojnika i 116 civila, ili ukupno 526 poginulih, dok je procena Helsinškog odbora u Hrvatskoj znatno veća: 560 vojnika i 681 civil, tj. ukupno 1241. Istovremeno srpski izvori tvrde da je bilo 755 poginulih vojnika i 1205 civila, ili ukupno 1960 poginulih. Ovde je, dakle, očigledna manipulacija srpske strane brojem poginulih, jer je nemoguće da objektivna istraživanja daju toliko različite podatke. Pri tom srpska strana uopšte ne pominje da je Hrvatska u 'Oluji' imala 179 poginulih i 1100 ranjenih vojnika, pa niko ne tvrdi da su to žrtve 'zločina' sa srpske strane, već se to tretira kao 'normalan' gubitak u oružanoj akciji.

No, bez obzira da li je stradalih srpskih civila bilo 116, 681 ili 1205, to je u svakom slučaju žalosna činjenica ali ne i zločin. Ta činjenica je posledica zločina, tj. posledica rata koji je sam po sebi zločin, a odgovornost za stradanje civila na bilo kojoj strani pada na onoga ko je započeo rat. Ko god započinje rat zna da svaki rat neizbežno izaziva stradanje civila i da su civilne žrtve često brojnije od vojnih. Prema tome, onaj ko započinje rat unapred zna da će njegovo stanovništvo stradati, ali se svejedno odlučuje za rat radi ostvarenja nekih političkih ciljeva. A neuspeh u ostvarivanju tih ciljeva, gubitak rata i stradanje agresorovog civilnog stanovništva nisu nikada u istoriji bili definisani kao zločin suprotne strane."

(Vidi: "Šta je bila 'Oluja'", Helsinška povelja - glasilo za ljudska prava u Srbiji, broj 167 - 168., septembar - oktobar 2012., godina XVII; Beograd, str. 17 - 20.; https://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/povelja%20sep-okt%2012.pdf; dijelove teksta istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 16. 6. 2025.)

 Citati iz članka gosp. Aleksandra Sekulovića govore sami za sebe i njima dodatnih tumačenja ne treba. Kamo sreće da kod naših istočnih susjeda ima više onih koji su spremni priznati barem temeljne činjenice i elementarnu istinu. Kamo sreće.