IN MEMORIAM Jasna Mikas (29.3. 2023 - 29.3. 2025.g.)

Pisali smo o Jasni puno i njeninim velikim djelima. Pričali smo o početku i njenom pokušaju ulaska u ratne postrojbe. O ulasku nje u ratne postrojbe svjedoči i jedna slika gdje je prvo ušla a to je logistički vod 1. bojne 134.br. daljnjim preustrojem i u ljeto 92.g. kad se stvara TG-134 kad uspjeva ući u borbene postrojbe sa puškom o ruci. Kasnije nastavlja boravak na bojišnici od Zemunika donjeg, Gradine zemuničke do preko Prkosa, brda Križ pa od Vinterinaca do Bile Vlake. Potom kroz 53.d.b sudjeluje u operaciji "Maslenica" Kao pripadnica 134.d.p. u 2. pješačkoj satniji 1.bojne sudjeluje u operaciji "Oluja".

Samo mogu reći vrijeme i tuga i dalje traju posebice u njenoj užoj obitelji a i kod nas suboraca koji je se rado sjećamo njenih velikih ratnih djela. Naša je obveza da je se trajno sjećamo mi suborci. Želim ti da počivaš u miru Božjem i bila ti vječna slava i hvala. U ovoj prigodi ću priljepit već napisan tekst kojeg sam prije napisao pod temom " Priča o obitelji Mikas" gdje se možemo prisjetit njenih djela i cjele njene obitelji.

"PRIČA o iznimnoj braniteljskoj obitelji Mikas Tihomira Tihe".

Poštovani, suborci jednostavno ne mogu da vam ne ispričam ovu jedinstvenu priču o braniteljima iz iznimne po tom pitanju obitelji Mikas Tihomira Tihe gdje je cjela obitelj bila uključena u obranu Domovine Hrvatske osim psa zvanog Lucija.

Oni su moji filipjanci ali to nije razlog pisanja već posebnosti obitelji Mikas. Vratimo se malo prije Domovinskog rata ajmo reći iza balvan revolucije koja je počela u 8.mj. 1990 g. Nakon toga je referendum o samostalnosti Hrvatske kada je glasalo za samostalnost više od 93% hrvatskih građana. U zraku se i prije tog dana osjećalo da dalje neće ići glatko. Mi u Sv. Filip i Jakov počeli smo od početka 1991.godine organizirat naoružane odrede Narodne zaštite. Danko Barićić Guza je bio zapovjednik a ja Denis Brzić zamjenik i moj pomoćnik je moj bratić Filip Milat Pikolov. Počinjemo organizirat seoske straže negdje na početku sa oko 40 mještana koji do ljeta narastaju na preko 80. mještana. Čuvamo vitalne objekte vodospremu, patrole kroz mjesto i dežurstvo u nekadašnjoj voćari. Uglavnom ja organiziram operativno vodim straže uz rođu Filipa vodim i zapovjedam. Tu je bio uključen i glavni lik priče Tiho Mikas koji zajedno s nama drži straže. Bili smo naoružani loše, mi neki smo kupili pištolje i mislili tada da imamo topove! Za ostale smo posuđivali lovačko naoružanje uglavnom dvocjevke i di koji karabin. Dolazi lito 91.g. nema još postrojbi ZNG osim policije. Što možemo idemo tako dalje i naslućuje se da će pasti Polača a mi nas 80 dragovoljaca formiramo obranu 14.9. 1991.g. navrh našeg sela to se zove Vrh briga. Slažemo plinske boce po cesti i mislimo da smo moćni i nek samo dođu četnici i JNA. ( uff, koja zabluda) ali moral je ludilo. Boravimo cjele noći na položaju i fala bogu ništa se ne dešava. Bio sam tad i prije od 8.mj. 91.g. od Sekretara obrane Biograd imenovan za šefa područnog kriznog štaba za Filip i Jakov, Turanj, Krmčina i Raštane gornje i donje. Pokušavam po selima organizirat naoružane odrede narodne zaštite. Ne ide to sjajno iako sam našao ljude koji bi trebali organizirat mještane. Mi Filipjanci smo bili sigurno puno organizacijski ispred svih. Još nemamo u blizini vojsku odnosno ZNG. Međutim 16. 9. 91. U Sv. Filip i Jakov dolazi prva ratna postrojba a mi svi veseli, postat ćemo Hrvatski vojnici. Ali ne ide lako , zapovjednik satnije je Šime Batur a zamjenik Željko Kadija. Ja dobijam da formiram jedan vod od tada 80 tak ljudi. Ali koju metodu koristit za odabir tko ostaje a ne mogu svi. Kažem prvo ja kao zapovjednik 3.voda 2.satnije 1. Bojne 112.br Zadar. Dalje se odlučujem samnom idu najmlađi i najsposobniji a stariji idu doma. Bilo je plaća i tuge jer bi svi ostali ali može 35. Biram prvo svoja 3 bratića i Filipa Milat Pikolov moj bratić je zamjenik i zapovjednik 1. Desetine, druge bratiće ubacujem za vojnike. Imam najveći problem s Tihom Mikas koji neće kući i moli me Denis moram biti vojnik. Što da radim, znam Tihu bio izvanredan nenadmašan električar, pedantan, sve po špagu kod njega i nema neku vojnu školu ali vidim mu suze u očima čekajući moju odluku. Svi smo bili između 20 do 30 godina uz neku iznimku ali Tiho je godina mog oca, mislim 1941.g. Ima već 50 godina moga bi nam svima biti čača ali moja odluka pada i Tiho ostaje i Filipu dajem 1.desetinu i mene minja, Tiho Mikas mi je zapovjednik 3.desetine, kad san mu reka potekle suze radosnice i jamči mi bit ću ti dobar. Ajmo na 2. desetinu i imenujem imenujem Predraga Majicu zapovjednikom. Kasnije su bili zapovjednici desetina Marinko Batur , Šime Pikunić i Darko Batur.

U početku slabo naoružanje uglavnom M-48, dikoja PAP i padom vojarni uspjevam se izborit za desetak automatskih , 1 puškomitraljez M-72 i dva garonje M-53. I dva RB sa nešto raketa i ubrzo dobivam dva MB60mm. Jako smo sritni jer mislimo da smo nepobjedivi ali bar po moralu koji je bio visok. Počima naš teren brani Satnija od brda Vrčevo isključno, - Sikovo - Persole - Prtenjače - Kutija stan -Baturi - Malo blato ( Gušća). Ide dobro do oko 5.10. 91.g. Kad usred dana zaposjedamo položaj od Prtenjača -Kutije - Baturi - Gušča. Očekuje se tenkovski napad a mi nekako usred dana uspjevamo po granatama do položaja. Moj Tiho je odličan pedantan zapovjednik, vojska uvjek na broju i po planu rade zadaće. Ja i Filip koji smo imali vojne škole provodimo sve vrste obuka i sa minobacačima i radimo gađanja iz pješačkog. Dobijamo u satniju 2 do 4 tenka T-34 (ovisilo o ispravnosti).

Stare rage ali Topovi odlični. Tučemo ciljeve na prvoj četničkoj crti od Tinja- Vitković - Kakma - Stabanj. Pokazujemo zube. Pokreču i oni svoje tenkove i samohotke tuku po liniji i po civilnim mistima. Provodim obuku oglednu vježbu za cilu 134. brigadu u 2.mj. 92. g. Tenkovski vod ojačan pješaštvom ( mojim vodom) u napadu, čini nam se da smo još jači. Ja od 1.3. 92.g odlazim za zamjenika zapovjednika satnije Željku Kadiji. Brzo će lito , u satniji jedan poginuli od 3.10.91.g. Ivica Erstić od tenka a imamo i dva ranjena u satniji. demobilizacija, ja idem sa ostatkom satnije u Crvenu Luku u novi TG-134 borbenu grupu. Od 1.8 do 1.11.92 smo na paklenom dubrovačkom ratištu. Tiho mi je dobro, najčešće ide za Dubrovnik a ja vodim satniju. Ali mom Tihi od stresa, straha itd. diže se šećer mora na inzulinske inekcije koji sam sebi daje par puta dnevno, hoću ga demobilizirat da mu saćuvam zdravlje ali on ni čuti. Stoji mi sa inzulinom i inekcijama , tiram ga s brda, neće oće ostat gori 14 dana i to mi i radi. Računam ako ga ne ubiju četnici umrit će mi od šećera ali sam nemoćan. Dok pričam o Tihi njegov sin Amando vjerovatno bez znanja dragovoljno se priključuje u 10.mj. 91.g topništvu u Vrani na MB82mm i MB120mm na položaju Pećine kod M. Vitali a od 1 mj.92. g. je na protiv oklopnom topu T-12 100 mm u Radašinovci, zapovjedaju Vitali i Marin Bašić dalje idu s topom za Dobru Vodu. Potom se demobilizira ali vraća se 93.g. U 53. db u Vinterince u pješaštvo. Godine prolaze a moj stari Tiho napreduje od zapovjednika voda i od 1.11.92. Ustrojava se 53.d.b Biograd Tiho je dozapovjednik 1. Satnije sa ogromnom zonom odgovornosti od Vinterinaca -Sikovo -Jankolovica 10-tak km crte obrane. Njegov sin Amando dolazi kod njega u satniju i boravi tu do 5.mj 1994.g. daje svoj nemili doprinos i odlučuje se za demobilizaciju. U međuvremenu dok je bio na dubrovačkom ratištu početkom 92. godine javlja se njegova jedva punoljetna ćer Tajana koja taman završava medicinsku školu i dragovoljno se javlja u sanitet 134.br,. Dežuraju u Vrani i Raštanima i po granatama zbrinjavaju ranjenike. Dolazi lito 92 g. Odlazi na dubrovačko ratište isto sanitet ali služe svim postrojba na bojištu, ostaje tamo duže od misec dana a tamo je pakao, puno ljudi gine iz raznih brigada po jadnoj kamenitoj cesti izlazu na teren a četnički maljutkaši i topovi čekaju naše na krivinama. Možemo reći da je naša Tajana heroina sa stotinama puta izlagana smrtnoj opasnosti kao i njena majka Jasna i Tihina supruga o kojoj još nisam ni rječ rekao a moram požurit i ko će mi čitat ovu knjigu i kao uvijek pišem iz glave a dikod neki datum provjerim dok ljude pamtim. Mnogi budu pogođeni ali ide novi dan. Naša TG-134 ima dvoje poginulih i to Melita Bašić i Kristijan Požgaj uz 3. naša ranjena. Ali to nije sve od 91. godine Tihi traži ulaznicu u brigadu i supruga Jasna rođena mislim 1949. g. Znači ima oko 42 godina. Jasna obilazi zapovjednika Barića brigade i zamjenika Šarića, govore joj da je veća puška od nje i ne primaju je. Jasna pribjegava drugoj taktici i pokušava upast u 134.br, računa možda ću tu uspit. Tako i bude uz pomoć nekih ljudi i prijatelja ulazi u logistiku ali naša Jasna neće to već prvu crtu i pušku. To traje neko vrime stvara se TG-134 i upada mislim kod mene u pješačku satniju. To lito 92. g. Idemo na jug ali i držimo položaje brigade, mislim da od nekih prvih terena ide samnom u 8.mj 92 g., Tinj, Zemunik, Križ itd. Ona suvereno vlada naoružanjem vojnici je cjene kao majku a ona ih tjera redu i čistoći spavaonica pored borbenih zadaća. I to nije sve iz obitelji Tihe Mikasa zasad su u vojsci on i Jasna i njihovih dvoje dice a samo u postrojbi nije pas Luci (koji čuva kuću), Malo šale ali je tako svi iz kuće su na bojišnici. Ali to nije sve ja te 92.g upoznajem jednog predivnog čovika prije nego smo se vidili bio je dragovoljac u 2.bojni (stankovački bataljun) on je zapovjednik izvidničke desetine.

Znate što izvidnici rade to je najopasnija zadaća ulaze u neprijateljski prostor i prikupljalju razne podatke o neprijatelju: položaj, jačina, brojnost, naoružanje itd. Da bi ih mogli uništavat , to je opasno vrebaju i mine. Kasnije Zdenko ide u 2. Bojnu u Vranu, opet izvidnici, zap. Satnije i druge dužnosti. Mislim da tog dragog i obrazovanog psiha ili psihologa upoznajem u 6 mj.92. Spaja nas bojišnica odlazimo zajedno na terene pa tako i dubrovačko ratište ja zapovjednik a on mi pomaže. Naša grupa taj put se vraća cijela i kompletna i Vukovarac Jure Jovanovič odličan dečko bio ali ako dođe do alkohola onda predstava. Stali nakon 15 dana dubrovačkih brda u povratku na kratko piće u Vrpolju i eto ga vraže Jure u gostioni vadi bombu i osigurač , moramo ja i Zdenko reagirat i spasit da nas Jure svih ne pobije. Uspijemo vratit osigurač i otet mu bombe. Eto tako ja i Zdenko dan po dan postajemo ratna braća i najbolji prijatelji. Nešto sumnjam da se približio Tajani Mikas i to prvo u sanitetu u Vrani. Ide daljnji preustroj nastaje 53.d. bojna Biograd koja je u funkciji već od 1.8. 92. Banić Darko me zove da budem Zamjenik jer se 134.br gasi 31.12.92.g

Sad smo svi u 53. Bojni i Tiho i Jasna s puškom na prvoj crti tu je i sin Amando u prvoj satniji i Mikas Tajana u sanitetu. Prijatelja Zdenka povlačim u zapovjedništvo jer je i obrazovan časnik. On je pomoćnik zapovjednika za (OR-MOB) kadrovsko mobilizacijski poslovi( ali ne samo ti ide u izvidnice, čuvat brdo Debeljak i dr.) Sanitetska baza seli se u Hotel Inu do nas mi smo u hotel Gradis zapovjedništvo bojne ali mi Zdenko malo po malo pa odleti u sanitet a ne boli ga. Sumnjam nešto se dešava između Tajane i njega. Počinje ratna ljubav a ja baš sritan jer su oboje dragi Tajana mlada uz to jako lipa cura a ni moj dragi Zdenko nije za bacit, oni lipo ljubuju.

Čeka nas najteža ratna godina za Biograd okolicu i bojišnicu 1993.g. Počela Operacija Maslenica, ginu civili, ginu vojnici i to jako puno. Intezitet granatiranja svakodnevni i to traje sve do 4.mj. 1994.g potpisuje se Zagrebački sporazum i izvlači se topništvo vjerujemo možda će mir. Provodim ja kao zapovjednik bojne demobilizaciju. Ostaje nas pola. Od obitelji Mikas u postrojbi su svi osim Amanda koji se skida. Zaboravljam kazat da i moj dragi prijatelj i suborac Zdenko Kvartuč postaje član obitelji Mikas Tihe sretno ženi Tajanu 29.1. 1994. godine a ja sam odabran za Zdenkovog vjenčanog kuma i to je moje naj sretnije kumstvo baš sam bio ponosan tako dobrim i poštenim ljudima uz to dokazanim domoljubima biti kum. I moj Zdenko je 5 član obitelji Tihe Mikasa koji je branitelj, opet kažem pas Luci čuva kuću a svi drugi na bojišnici. Idemo dalje, malo je mirnije ustrojavamo od 18.8. 94.g 134.d. pukovniju.

Jasna je bojovnica s puškom cijelo vrijeme. Tihu unapređujem i sad je zapovjednik 2.satnije 1. bojne biogradske, tu je i Jasna s puškom a Tajana u sanitetu, moj kum Zdenko odlazi neko vrijeme na Zrakoplovnu bazu ali se na kraju odlučuje da bude u privatnom biznisu do dan danas. Tajana odlazi od krajem 1995.g. isto na zrakoplovnu bazu di ostvaruje djelatni status do dana današnjeg , Amando je isto u privatnom biznisu. U 134.d. pukovniji ostaju heroina Jasna i zapovjednik. Tiho. Savjetujem mu da zbog inzulin inekcija ipak bude dozapovjednik 2 satnije 1. bojne i tako i bude , malo manja mu je stres i odgovornost. Dolazi Operacija "Oluja" i mi smo napravili sve pripreme da uspijemo oslobodit sve zadano. Oslobađamo sve do Benkovca i središnju Bukovicu. Jasna je u tijeku borbi i uz druge kolegice pomaže našim ranjenima a ima ih. Izbijamo na državnu granicu u području Srb - Martin brod. Sudjelujemo u daljnjim akcijama Maestral i dr. sve do 4.12. 1995.g. kad pukovnija završava ratni put. U tom vremenu imamo i dva poginula suborca u Oluji. Ovo je jedinstvena priča ali vjerovatno ima još takvih slućajeva da su svi muški i ženski članovi obitelji Mikas Tihe i njegov zet njih ukupno 5 dugi niz godina branili Domovinu i imam još dodat, Jasnin brat Jadranko Anić Antić Šnicla koji je bio rođen 1959 g. I u 9 mj. Iz Zagreba odlazi kao HOS-ovac branit Vukovar gdje je bio ranjen i završava u vukovarskoj bolnici i prilikom pada grada nestaje i njegovi posmrtni ostaci nisu do dan danas pronađeni. Dragi Jadranko vječna ti slava i hvala za tvoju nesebičnu junačku žrtvu za Domovinu Hrvatsku. Ali ima još jedna tužna vijest naša heroina Jasna Mikas je preminula prerano prije nepune dvi godine od teške bolesti, bila ti heroino vjećna slava i hvala za tvoja velika djela i počivala u Miru Božjem. A vi preživjeli Amando i Tajana neizmjerna vam hvala za vaš veliki doprinos slobodi Domovine a ti moj Tiho moj ratni prijatelju i suborče sad uviđam koliko je bila moja dobra odluka da te ostavim u ratnoj 134.br na početku rata.

Umjeto obroka u točno određeno vrime ubrizgava inekcije inzulina i bio skoro 5 godina isključivo na prvoj crti. Veliko ti hvala za tvoj izniman doprinos uz bolest koja te pratila. I osta mi je još moj kum Zdenko Kvartuč samo ti mogu reći jedno veliko hvala i zahvalit ti na tvojim ratnim djelima a dosta smo ih i zajedno prošli. Svi oni koji pročitaju moj post ako poznaju slično ovoliko domoljubno - Hrvatsku obitelj neka mi se jave ja je osobno ne poznam iako ima obitelji koje su imale više žrtava, vječna im slava i hvala. I samo još jedno moji kumovi su dobili dva predivna sina koji su dobri , pošteni i obrazovani ljudi na diku Tajani i Zdenku. Hvala vam svima koji pročitate ovaj post o divnim i hrabrim ljudima. Laku noć vam moji dragi prijatelji i branitelji!

Izvor: Denis Brzić