In Memoriam nepoznatom Dragovoljcu

Nuštarska magla lagano se podizala, nazirali su se rubovi kukuruzišta na raskršću bogdanovačke i pačetinske ceste. Kroz mutno, maglovito jutro promolila se i nakrivljena lovačka čeka…

Iz daljine, dopirala je potmula tutnjava. Na početku tiha, pa sve jača, sve bliža. Na zavoju, iznad zadnjih kuća, cestom je dolazila kolona ljudi, sa torbama u ruci, neki noseći djecu. U tim torbama, koje nama što smo ih vidjeli i sada dolaze u san , bili su njihovi životi.
Sve što su u životu stekli, sada su nosili u rukama, dok su im zle horde pljačkale i palile ognjišta. Kap po kap počela je kiša… Nebeske suze počele su teći. Polako, pa sve jače, pretvarajući se u pljusak što je skrivao nevjericu na našim licima.

Nitko ne može zamisliti što im je tada razdiralo srca. Koliko boli stane u ljudsku dušu?
 

Grmljavina topova nadjačala je cvrkut ptica, a tamni oblaci dima pritiskali su zemlju koja je krvarila.

Ležali su priljubljeni u rovu, blatnom, plitkom jarku pored ceste. Djevojčica je zadrhtala.

Okrenuo je glavu i pogledao je. U njenim očima nije bilo straha. Kroz suze, naziralo se jednostavno, dječje pitanje… ZAŠTO?

Iz rova gdje su ležali, začuli su zvižduk koji je parao zrak. Čvrsto ju je stisnuo uz sebe i pokrio tijelom. Prasak je razlomio slavonsko jutro, zemljani stup podigao se prijeteći poput otrovnice spremne za napad.

Zasulo ih je blato.
Po prvi puta ga je uistinu obuzeo strah. Nije to bio strah za vlastiti život, bio je to strah od gubitka tog malog, bespomoćnog stvorenja, strah pred nemoći da učini bilo što protiv smrti koja je prijetila s neba.

"Ne boj se, zlato… bit će sve dobro.."- govorio joj je, pitajući se vjeruje li i sam u te riječi.

Ruka mu je potražila krunicu koju je nosio oko vrata. Snažno je stisnuo križ i u sebi preklinjao Boga da poštedi te dječje oči koje su ga prestrašeno gledale.

Sjetio se kako je, kao dijete, s majkom molio večernju molitvu prije počinka, sa tim istim križem u ruci. Poslije toga, majka bi ga nježno zagrlila, poljubila i prekrila toplim pokrivačem.

Krunicu bi objesila na zid, iznad njegova uzglavlja, da ga, kako je govorila, Bog čuva i noću od svih zala. Tako je zaspao, bezbrižan i siguran, sa još toplim majčinim poljupcem na obrazu…

"Uzmi mene! Nemoj nju, Bože, čuješ li?! Ostavi je neka živi, ako si svemoguć!!!" – škrgućući zubima, u sebi je ponavljao.

No, tenk je krenuo baš prema njima...

Pomilovao joj je kosu i zagrlio je.

"Vratit ću se po tebe, zlato...! Ja ili netko od mojih Zengi... sigurno... vjeruj mi!!"

Pokrio ju je šatorskim krilom i lišćem i rekao joj da ne izlazi iz rova ni pod koju cijenu.
Tenk se opasno približio i trebalo je krenuti...

Ustao je i potrčao. Mišići su se napregli do granice pucanja.

Trčao je brzo. Brže od vjetra koji je nosio dim spaljene zemlje, brže od potoka u kom je, kao dijete, puštao prve brodove od papira. Trčao je brže od ptica koje je sa djedom hranio na ribnjaku. Trčao je kao nikada do tada...

Nastojeći ga zaštititi, iz rovova je odjekivao ubojiti stakato rafala koji su nemilice zasipali tenk. Zvuk rikošetiranih zrna stopio se sa zvukom motora kad se kupola prijeteći okrenula.

Miha je trčao prema njima, vidjeli su mu lice i onaj poznati osmjeh kojim im je nebrojeno puta razgalio srca. Još dvadeset koraka… još petnaest… deset… Prsti su se grčili na obaraču, dok su olovne salve bezuspješno pokušavale spriječiti neizbježno…

Bljesak je obasjao vrh cijevi tenkovskog topa. Detonacija ispaljenog projektila, uvila je mlada stabla koja su okruživala cestu, da bi ih slijedeći tren, pritisak povio u suprotnom smjeru.

Plamena ruža rascvjetala se na livadi. Gomila zemlje, drva i kamenja, poput vulkana je eruptirala pred njima. Od siline eksplozije, urušili su se rovovi. A onda je zavladala je tišina. Tenk se povukao i čuli su kako odmiče prema istoku. Brujalo im je u ušima. Neki su i krvarili, a dvojica ratnika otrčala su po djevojčicu. Ostali su se polako podizali i onda su vidjeli…

Na livadi, desetak koraka od njih, ležao je Miha.
Otvorenih očiju, pogleda uprtog u olovno nebo hvatao je zrak. Na prsima, točno iznad srca, sjajio je križ sa krunice.

"Nisam stig'o…"- s mukom je izgovorio umorno gledajući uplakanu djevojčicu, kao da se želi opravdati.

Odlomljeni lančić, visio je ulijevo sa njegova vrata, a krv koja je tekla iz rane na čelu, preko lica, slijevala se kroz njega, čineći tamnocrveni jastuk pod njegovim uzglavljem.
Najednom, oblaci su se razmakli i između njih se pojavilo sunce.

Kroz zlatnu svjetlost, Miha je ugledao majku kako mu nasmiješena prilazi. Vidio je okićen bor s jaslicama i mnoštvom darova pod njim. Čuo je stare božićne pjesme… Po navici, kroz misli mu je prošla večernja molitva i oči su se lagano zaklopile.

Tako je zaspao, bezbrižan i siguran zauvijek, sa još toplim majčinim poljupcem na obrazu…

U znak sjećanja i poštovanja svim palim hrvatskim ratnicima

Tomislav Tomečić