In memoriam: Slavko Čamba - zaljubljenik u Đurđevac, kajkavštinu i etno baštinu Podravine

U subotu, 13. ožujka 2021., preminuo je 91-godišnji Slavko Čamba, pjesnik, prozaik i zaljubljenik u starine. Napisao je zapažene knjige proze i poezije: Brazde, Blajburške udovice, Vu ono vreme, Naša sečanja, Moje živlejne, Žrtve tuđine, Ta draga domača reč, Đurđevečki kaj. Đurđevčani su svom sugrađaninu Čambi 2000. godine dodijelili Zlatnu plaketu grada, a 2007. godine primio je najviše gradsko priznanje – Nagradu za životno djelo grada Đurđevca.

Gospodine Čamba poznat je i po velikoj zbirci tradicijskih predmeta, alata i namještaja koji svjedoče o životu u đurđevačkom kraju od 18. do 20. stoljeća. Zbirka je registrirana 1992. godine, a za javnost je, kao Etnografska zbirka Slavka Čambe svečano otvorena 1999. godine na obiteljskom gospodarstvu u Ulici Matije Gupca 47. Pod preventivnom zaštitom Ministarstva kulture zbirka je od 2000. godine. Sva je građa opisana, katalogizirana slikom i riječju u knjizi Zavičajno blago Slavka Čambe. Zbirka, s oko tisuću registriranih eksponata, ubraja se među devet najvećih u Hrvatskoj.

U spomenu na Slavka Čambu, ovdje objavljujemo dijelove razgovora koji je vodio s novinarkom Doroteom Jendrić 2016. godine, a bio je objavljen u Podravskom zborniku:

Rođeni Đurđevčan, mladi je Čamba morao postati politički emigrant jer je za odsluženja vojnoga roka u JNA, tijekom 1950. godine, osuđen zbog „neprijateljske propagande“. Naime, u mladenačkom zanosu u JNA kritizira politički komunistički sistem, pa je tri i pol godine proveo u vojnom zatvoru u Makedoniji, radeći po kazni u kamenolomima u Bitoli i Ohridu. Nisu mu dali mira ni poslije vojske u Đurđevcu, punih šest godina bio je pod prismotrom policije, imao je zabranu kretanja, privodili su ga i tukli, lomili rebra, tako da su doktori imali posla. Bila su mu oduzeta građanska prava. Nekako je ipak uspio, 1967. godine, pobjeći u Beč s lažnom putovnicom. Emigracija je za njega bila jedino rješenje. Godinu kasnije, za njim je došla supruga s djecom koja su od 1969. godine postala đaci bečkih škola.

Zbog etikete političkoga emigranta, Čamba se više nije mogao bez posljedica vraćati u Đurđevac punih 23 godina. Cijelo je vrijeme patio za domovinom. Bez njegove prisutnosti prošla su mnoga događanja, rođenja i krštenja, svadbe rođaka, prijatelja i susjeda, čak su i njegovi roditelji umrli, a on i njegova obitelj nisu mogli biti na sprovodu. Kuća u Peskima ostala je prazna nakon njihove smrti, tu u njoj su zatvorene za neko vrijeme sve drage obiteljske uspomene.

A kad je došla 1990. godina, srce je vuklo prema rodnom kraju. Čamba se sa suprugom vratio u Đurđevac čim je Hrvatska postala samostalna država. Njihova djeca, kćerka i dvojica sinova, odrasli i školovani u Beču, sa svojim uspješnim akademskim karijerama i obiteljima, ostali su živjeti u Austriji.

"Eto, tak sem došel doma, tu sem se zaplel s tom etnografskom zbirkom, muzejom“, veli gospodin Čamba. Po povratku kući u Đurđevac, zapisao je u obiteljsku spomenicu: „1992. godina. Po povratku doma, našel sam u štaglu japino blago: konjska kola, koso, motike, zubače, krampa, rasoje, pluge: orača, kopač, ogrinjača. Tu so bila i konjska sana, doge lojtre, žrd i druge sitnice. To sem sve očistil, obnovil i odlučil čuvati, kakti ižno uspomeno. I tu sem vgađal duše svoje za se ono kaj sem vu mladoste prepustil“. U zavičaju je započelo za Čambu novo poglavlje života, rasterećenje od svih nevolja, političkih pritisaka i progona. Konačno se mogao posvetiti pisanju i prikupljanju narodnoga blaga. Tu je dočekao i zasluženu austrijsku mirovinu.

Na pitanje gdje je sve prikupljao predmete odgovara kako je svojim autom „krstario“, vozio se nekih petnaest-dvadeset godina po Po-dravini između Koprivnice i Virovitice, najviše uz Dravu i po selima na Bilogori. Gdje god je vidio neku stariju kuću, pitao je japice i majkice imaju li kakve stare predmete. Često su odgovarali „Je sinčec, odi tam za ižo, v koprive ili v šupo, na kotec, tam si bodeš našel. I tak sem ja kupuval, imal sem mogućnosti. Posle smo to čistili, mazali lanenim uljem. Dolazila je i gospođa Ana Mlinar iz Ministarstva kulture, savjetovala kako voditi zbirku“, priča sakupljač. Danas više ne bi bilo moguće prikupiti sve ove preslice, kolovrate, struganke i korita, mlince, lampe, mrgodalo, tambure i bajse i sve ostale glazbene instrumente, drevena kola, kočije, alate, nošnje i ruho, postelinje i šlingane vankušnice, namještaj, vinogradarske preše, keramičke ćupove, posuđe i brojne druge predmete koje gospodin Slavko Čamba ima u svojoj Etnografskoj zbirci u Đurđevcu. Neko vrijeme, u preuređenom štaglju, dijelili su prostor bijeli Slavkov mercedes, gospodska konjska kočija i crna mrtvačka kola koja su na posljednje počivalište vozila Đurđevčane.

„Ja sem ti to zbirko delal po austrijske mustre. Delal sem v škole 25 let, pa smo stalno imali ‘ausfluge’, razgledali burge i etnografske slične zbirke v selima koja su manja od Đurđevca. Tam općine i zaklade pomažo, pri nam nema toga“, veli sugovornik.

S jedne je strane Slavko Čamba bio je ponosan na mnoštvo predmeta koje je sakupio, s druge zabrinut jer se o Zbirci treba dnevno brinuti, dočekivati turiste i školske grupe koji su dolazili u njegov dom upoznavati stare običaje i tradicionalni život Podravine. Govorio je kako je nudio Zbirku i gradu Đurđevcu, Galeriji Stari grad, ali su oni odgovarali kako nemaju sredstava i prostora za to. Zato je Čamba razmišljao o budućnosti, o nekome mlađem tko bi vodio Zbirku, da ona ostane zaštićena kakva jest i bude živi svjedok prošlosti. On sam nije našao rješenje, samo probleme „da to zbirko sad nemrem više ni reprezentirati, zbrinjavati. E, kad bi se bilo kak bi mi šteli“, tumačio je Čamba 2016., zabrinut za budućnost svoje zbirke.