INVAZIJA NA UKRAJINU Prije dvije godine sledio se svijet, hrvatski stručnjak ima mračnu prognozu: ‘Kraj se ne nazire’
Na današnji dan prije točno dvije godine, svijet je ostao sleđen od nevjerice što se dogodilo u pet sati ujutro. Iako su mnogi izvori i analitičari najavljivali da bi se to moglo ostvariti, mnogi su se nadali da se radi o igrama velikih i moćnih sila te prijetnjama praznim pištoljem. Nažalost. danas obilježavamo odluku koja je obilježila prekretnicu u suvremenim europskim povijesnim događajima – početak ruske invazije na Ukrajinu. Svijet je tog jutra zadržao dah dok su tenzije na istočnim granicama Europe eksplodirale u otvoreni vojni sukob, u kojem su se sukobile interesi, ideologije i geopolitičke ambicije. Invazija, koja je započela 24.2.2022., ne samo da je potresla temelje stabilnosti i sigurnosti na kontinentu, već je i duboko obilježila politički pejzaž globalne zajednice.
U idućim redovima, analizirat ćemo korake koji su prethodili eskalaciji konflikta, istražiti ključne posljedice po Ukrajinu i regiju te rasvijetliti šire implikacije ove dramatične epizode na međunarodne odnose. Kroz prizmu ove obljetnice, otvaramo prozor u kompleksnost suvremenih geopolitičkih dinamika, ističući hitnost dijaloga, diplomatske inicijative te nužnost suradnje međunarodne zajednice u saniranju rana i obnovi stabilnosti u ovoj vitalnoj regiji svijeta. Geopolitički stručnjak Branimir Vidmarović detaljno je secirao što se nakon ove dvije godine može zaključiti.
Nova primjena obavještajnih podataka
Američka sigurnosna tijela su po prvi puta u javni prostor pustila povjerljive obavještajne podatke (o pripremi napada). Za razliku od prošlih povijesnih razdoblja kada su se u javni prostor taktički puštale dezinformacije ili poluistine, CIA je sada strateški plasirala istinite informacije s ciljem pokušaja odvraćanja suparnika od provedbe planova. Javna dimenzija povjerljivih podataka je dio nove paradigme i modusa koji je direktor CIA W. Burns u recentnom članku za Foreign Affairs nazvao „strateškom deklasifikacijom“ u okviru „obavještajne diplomacije“.
Rušenje mitova
Razvoj događaja je srušio mit o strahovitoj moći ruske vojske i njenim razornim kapacitetima. Ovo se prije svega odnosilo na percepciju brzine i učinkovitosti. Iako se ruska vojska nije raspala ili povukla, jasno je da nema sposobnosti vršiti munjevite prodore uz optimizaciju gubitaka. Mit je uvelike srušen zahvaljujući rušenju drugog mita – mita o fragmentaciji euroatlantskog Zapada i manjku principijelnosti zapadnih vlada. Kremlj nije očekivao tako brzu reakciju i koordinaciju novčane i vojne pomoći Ukrajini koja se uz povremene fluktuacije nastavlja i dalje.
Nuklearni tabui
Od slabo prikrivenih aluzija odnosno prijetnji V. Putina, promišljanje uporabe nuklearnog oružja je prestalo biti medijski, ekspertni i društveni tabu. Neki od primjera su: kontemplacija ruskog vanjskopolitičkog analitičara S. Karaganova („Teška ali nužna odluka“), članak u američkim medijima, poput S. Cropseyja u WSJ-u („SAD mora pokazati da može pobijediti u nuklearnom ratu“) te recentna analiza potpredsjednika Atlantic Council-a M. Kroeniga da u slučaju neuspjeha konvencionalnog zaustavljanja kineskog napada na Tajvan, SAD treba razmotriti opciju prvog nuklearnog udara na Kinu. Dio medija i stručne zajednice ne tretira nuklearno oružje kao sredstvo odvraćanja i nezamislivu posljednju opciju već kao funkcionalno sredstvo postizanja vojnog cilja.
Nuklearno odvraćanje
S druge strane, Putinova nuklearna retorika daje rezultate odvraćanja. Visoki američki dužnosnici – predsjednik J. Biden, ministar obrane L. Austin, savjetnik predsjednika za sigurnost J. Sullivan i Austinov savjetnik J. Kirby su u svojim izjavama govorili da ruske nuklearne prijetnje shvaćaju ozbiljno. Ovo je jedan od razloga zašto SAD još uvijek ne daje Ukrajini naoružanje za taktičke napade/hipotetski prodor u ruski teritorij i zračni prostor. Glasnogovornik Bijele Kuće je govorio da je SAD protiv ukrajinskih udara po Rusiji. SAD nastoji izbjeći percepciju zaraćene strane ili proxy agenta. Podsjetimo da je u travnju 2022. u Poljskoj L. Austin rekao da su američki ciljevi u Ukrajini: „očuvanje suvereniteta, obrana teritorija, te oslabljivanje Rusije do razine na kojoj neće više biti sposobni raditi stvari poput invazije Ukrajine“. Ti su ciljevi uvelike razlikuju od ciljeva koje je postavio predsjednik Ukrajine V. Zelensky. Medijskoj percepciji unatoč, Bijela Kuća nastoji izbjeći eskalaciju i „negativnu spiralu“.
Steampunk konflikt
Steampunk je žanr retrofuturizma, svijet u kojem se isprepliću arhaično i moderno (npr. Ratovi zvijezda su svojevrsni oblik steampunka). Ruska agresija se pretvorila u rat iscrpljivanja, sa dugačkim obrambenim rovovima i sporim prodorima uz ogromne ljudske gubitke nalik Prvom svjetskom ratu. Istovremeno, na bojišnici se ratuje nadzvučnim projektilima, proturaketna obrana obara sofisticirane ruske lovce i bombardere, koriste se napredni američki tenkovi, uz satelitsku i obavještajnu koordinaciju ukrajinskih branitelja sa zapadnim partnerima.
Strelovito raste primjena bespilotnih letjelica i letjelica sa eksplozivnim napravama (tzv. kamikaze dronova). Zanimljive su one koje su jeftine (nekoliko stotina dolara) i sklapaju se u poljskim uvjetima. To je spoj novog i primitivnog; na dron za utrke ili fotografije koji je opremljen odličnim kamerama i naočalama stavlja se plastični eksploziv, ručna granata ili boca sa zapaljivom smjesom. A sve ovo se odvija u kontekstu arhaičnog, nepreciznog, masovnog i nemilosrdnog zasipanja topovskim projektilima koji još uvijek diktiraju dinamiku rata. Naravno, specifična ukrajinska geografija i odnosi snaga su utjecali na ovakav razvoj. Rat u Ukrajini nije samo rat agresora i žrtve; to je i rat prošlosti i budućnosti u kojemu se prošlost žestoko brani ali do izražaja dolazi isključivo u spoju sa budućnošću protiv koje se bori.
Medijski i kulturni ratovi
Dosada u povijesti nije bilo primjera ovakvog multidimenzionalnog rata u kojemu sudjeluju mediji, političari i ogromni dijelovi populacija raznih zemalja. Predsjednik Zelensky je vješto i profesionalno uklopio digitalnu komunikaciju u ratnu stvarnost zbog razumijevanja isprepletenosti virtualnih i stvarnih identiteta te činjenice da virtualna stvarnost utječe na fizičku daleko više nego što mislimo. U demokratskim sustavima ljudi na izborima mogu mijenjati stranke i politike. Demokratsko načelo izbora nosi skrivenu prijetnju uništavanja konsenzusa oko Ukrajine, stoga se na internetu vodi rat za umove u kojemu Ukrajina te vladajuće garniture EU i SAD-a nastoje cenzurirati/skriti informaciju koja može utjecati na mišljenje birača.
Ovo je poprimilo oblik kulturnog rata u kojemu se suprotstavljaju sile dobra (mi) i sile zla (oni), „naše“ europske ili demokratske te „njihove“ autoritarne vrijednosti, koje se predstavljaju kao nekompatibilne i nepremostive. U ovakvoj propagandi sudjeluju svi relevantni akteri. Zbog navedenog te preferencijskih algoritama na društvenim mrežama, korisnici dobivaju isključivo crno-bijelu sliku svijeta a „otkazivanja“ (cancel) na Zapadu te uhićenja državna ubojstva u Rusiji stvaraju kulturu straha, autocenzure i promoviraju lažne dihotomije. Simplifikacija u obliku kratkih video spotova i meme-ova promovira kognitivne prečace (heuristike) i predrasude koji podržavaju visoku razinu negativnih emocija koje su političkim akterima potrebne za podršku Ukrajine (na Zapadu) odnosno nastavak agresije (u Rusiji).
Promjene ravnoteže moći i proto-multipolarnost
U suvremenom svijetu velesile više nemaju moć, utjecaj i alate za učinkovitu dobrovoljnu ili prisilnu provedbu svojih vanjskih. Važnost „Globalnog juga“, tzv. zemalja u razvoju odnosno regionalnih sila i sila u postanku je sa ruskom invazijom došla do velikog izražaja. Učinkovitost ogromnih američkih i europskih sankcija ovisi o njihovoj provedbi, a to je danas moguće isključivo uz totalnu izolaciju, odnosno apsolutni globalni konsenzus. No, zemlje poput Indije, Kine, Brazila, zemalja Afrike i Bliskog Istoka ili Turske brinu se o svom razvoju i jačanju regionalnog uspjeha. Izbor strana nije dio društvenih obrazaca i političke kulture velikog dijela zemalja „Globalnog juga“. Pragmatizam i manevriranje otežavaju ukrajinske i zapadne napore na političkom i vojnom polju.
Apsolutna ekonomska moć Zapada se smanjuje zbog nicanja velikih ekonomskih alternativa poput Kine koja može služiti kao izolator od vanjskih pritisaka. I Rusija je krivo procijenila stvarnost. Ni jedan partner ili istomišljenik ne želi riskirati svoj razvoj otvoreno se svrstavajući na rusku stranu. Pomoć Rusiji i podrška njenom gospodarstvu je usko vezana za konkretne ekonomske i sigurnosne interese i ciljeve pojedinih zemalja i obrnuto proporcionalna daljnjoj eskalaciji i degradaciji regionalne sigurnosne slike. Drugim riječima, nijedan partner ne želi biti uvučen u destabilizacijske posljedice Putinove igre dok je Rusija primorana na kompromisna rješenja koja često nisu u skladu sa njenim interesima (najbolji primjer je odnos sa Turskom). Blokovska jednostavna ideološka konfrontacija između A i B je jedno. Manevriranje u de-ideologiziranom svijetu kompleksnih interesa, složenih vrijednosti, kultura, ideja i identiteta je sasvim drugo.
Tiha smrt diplomacije
Nije jasno tko je ubio diplomaciju. Internet, Trump ili rat u Ukrajini. Ali činjenica je da je klasična diplomacija izgubila svoju funkcionalnu vrijednost. Šefovi država direktno objavljuju svoje stavove i poruke na X-u i drugim društvenim mrežama. Komunikacija je najčešće beskompromisna a poruke jasne, bez nijansi i dvosmislenosti. Nema diskrecije ili povjerljivosti. U crno-bijelom svijetu funkcija diplomata kao čovjeka koji gradi veze, prenosi poruke svoje vlade i pospješuje kontakte između zemalja tretira se kao sigurnosni rizik i špijunaža. Od Obame pa do danas, Rusija, SAD i EU protjerale su ogromne količine diplomata zbog optužbi u špijunaži. Ni tzv. narodna diplomacija nije u boljem položaju. Društva prijateljstva i kulturni instituti se proglašavaju propagandom, zatvaraju ili smatraju stranim agentima (Rusija). Umjesto toga, aktivno se razvija gore spomenuta „obavještajna diplomacija“, kada vojni i obavještajni čelnici bez velike medijske pažnje svojim stranim partnerima predstavljaju svoje uvide i na taj način nastoje dogovoriti vanjskopolitičke kompromise i korekcije.
Filozofska ‘amerikanizacija’ Europe
Ovo je suptilna ali važna promjena koju je donio rat u Ukrajini. Europa i SAD su se formirali pod utjecajem različitih filozofskih misli i u različitim povijesnim okolnostima. Politički sustavi, politička kultura i društveni modeli se razlikuju. Vrlo pojednostavljeno, to je metodološki individualizam Hobbesa, Lockea, Smitha i Stuarta Milla u SAD-u i metodološki kolektivizam Russeaua i Montesquieu u Europi. Europska povijest je povijest brutalnih ratova, promjena granica, epidemija i nebrojenih smrti. Europa je stoga razvila društvenu fleksibilnost te kompromisni svjetonazor. Čuveni Isaiah Berlin je u eseju „Dva koncepta slobode“ opisao negativne i pozitivne slobode – „sloboda od“ kao nepostojanje prepreka za individualno i kolektivno djelovanje te „sloboda za“ kao mogućnost i poticaj za autonomno individualno i kolektivno djelovanje. Opet vrlo pojednostavljeno, politička kultura SAD-a je „sloboda za“ dok je europska „sloboda od“.
Berlin je u ranijem eseju predstavio i koncept „ježeva i lisica“. Ježevi su monisti i vjeruju da su političke, vjerske i moralne istine apsolutne i čine jednu cjelinu, dok lisice vide složenost svijeta, smatraju da njihova istina nije uvijek primjenjiva stoga treba težiti kompromisu. Sa početkom ruske agresije, europski političari i veliki dijelovi društava su usvojili američku filozofsko-političku tradiciju: složenost, mnoštvo istina i kompromisi lisice zamijenilo je jedinstvo moralne i političke istine koja je nerazlučiva sa vrijednostima i vanjskopolitičkim djelovanjem. Umjesto „slobode od“, elite i društva zazivaju „slobodu za“, odnosno slobodu autonomnog i proaktivnog djelovanja u suzbijanju ruske agresije i pomoći Ukrajini, jačanju obrambenih kapaciteta Europe i snažnoj promociji kolektivnih zapadnih ideala naspram raznolikosti mišljenja.
