Iran nije pao – rat tek počinje: svijet pred najopasnijom krizom desetljeća

Što je do sada postignuto u ratu SAD–Izrael–Iran, te na bojištu Izrael–Libanon

Najkraće: vojno je postignuto puno, politički vrlo malo. Prema britanskoj parlamentarnoj analizi, SAD i Izrael su 28. veljače 2026. krenuli u seriju udara na Iran s ciljem slabljenja ili rušenja režima te gađanja nuklearnog i balističkog programa. Iran je uzvratio udarima na Izrael, američke baze i ciljeve u zaljevskim državama. Istodobno se front proširio i na Libanon kroz novo veliko zaoštravanje između Izraela i Hezbollaha. Unatoč snažnim napadima, nema dokaza da je postignut stabilan politički ishod, niti da je Iran slomljen kao država. Čak su i američke obavještajne procjene, prema Reutersu, procjenjivale da režim nije pred neposrednim kolapsom.

Ako pitaš “što je ostvareno”, odgovor je ovakav: Iran je teško vojno pogođen, dio zapovjednog vrha i infrastrukture je uništen, a sposobnost projekcije sile smanjena; ali Iran i dalje uzvraća, koristi strategiju iscrpljivanja i pokušava prebaciti cijenu rata na cijeli svijet kroz energente i pomorsku trgovinu. Drugim riječima, rat nije riješio temeljni problem, nego ga je proširio.

Tko je u gubicima

Najveći gubitnik zasad je Iran u fizičkom smislu razaranja i civilnih žrtava. Reuters navodi da je, prema iranskom veleposlaniku pri UN-u, ubijeno više od 1.300 iranskih civila od početka američko-izraelskih udara 28. veljače, uz tisuće uništenih domova i velik broj pogođenih civilnih objekata. Iran je, međutim, nanio i vlastitu cijenu protivnicima: u Izraelu je Reuters bilježio 12 poginulih, a američka strana priznala je šest poginulih vojnika na početku sukoba i oko 140 ranjenih. U Libanonu su izraelski udari i širenje sukoba proizveli golemo raseljavanje; Reuters je 10. ožujka navodio gotovo 700.000 raseljenih i desecima ubijene djece.

No širi gubitnik nije samo jedna država. Gubi i Europa, jer rat diže cijene energije, pogoršava inflaciju i udara na rast. Reuters je procijenio da bi dulji rat mogao podići inflaciju u eurozoni za najmanje jedan postotni bod i sniziti rast za nekoliko desetinki boda, dok je njemački IfW već danas snizio prognozu rasta upravo zbog viših cijena sirovina vezanih uz rat u Iranu.

Najvažniji događaji dosad

Prvi ključni trenutak bio je 28. veljače 2026., kada su SAD i Izrael pokrenuli veliki val udara na Iran. Drugi je bio iranski odgovor projektilima i udarima po američkim bazama i regionalnoj infrastrukturi. Treći, možda ekonomski najopasniji, jest faktična paraliza Hormuškog tjesnaca i napadi na plovidbu, zbog čega je IEA govorila o najvećem poremećaju opskrbe naftom do sada. Četvrti je širenje bojišta na Libanon, gdje je Hezbollah ponovno ušao u tešku razmjenu vatre s Izraelom, uz masovno raseljavanje civila.

Važan politički detalj koji će ti koristiti u tekstu jest da su neposredno prije rata postojali signali da diplomatski kanal ipak nije bio mrtav. House of Commons Library navodi da je omanski ministar vanjskih poslova govorio o “značajnom napretku”, uključujući spremnost Irana na ustupke, ali je Trump rekao da “nije oduševljen” tim pregovorima. To je vrlo važna točka za tezu da se mora ozbiljno pitati je li rat uopće morao početi.

Iran u središtu priče: što Iran pokušava postići

Iran po svemu sudeći više ne računa na brzu vojnu pobjedu, nego na iscrpljivanje protivnika. Reuters opisuje iransku logiku ovako: ako ne može slomiti SAD i Izrael na bojištu, može im povećati političku, ekonomsku i energetsku cijenu rata. Zato udara na baze, promet, tanker-flotu i regionalnu infrastrukturu, a prijetnja Hormuzu služi kao poluga nad svjetskim tržištima.

To znači da je Iran vojno oslabljen, ali strateški još uvijek opasan. Njegov cilj više nije samo obrana teritorija, nego i globalizacija troška rata: natjerati Europu, Aziju i energetska tržišta da osjete posljedice i time pojačaju pritisak na Washington i Tel Aviv.

Hormuški tjesnac: zašto je toliko važan

Hormuški tjesnac je srce cijele priče. UNCTAD navodi da kroz njega prolazi oko četvrtine svjetske pomorske trgovine naftom te značajne količine LNG-a i gnojiva. Reuters i druge analize govore o približno petini svjetskih pošiljki nafte i ukapljenog plina koje su ratom praktično zaustavljene ili teško poremećene. Kad se tu dogodi zastoj, ne udara samo po benzinu, nego i po grijanju, industriji, poljoprivredi, prijevozu i cijelom lancu opskrbe.

Zato je Hormuz važniji od same bojišnice. Tko kontrolira strah u Hormuzu, kontrolira cijenu rata za ostatak svijeta. Zatvaranje ili poluzatvaranje tjesnaca ne mora biti formalna blokada; dovoljno je nekoliko pogodaka, mina, dronova i rasta osiguranja da komercijalna plovidba stane. Upravo se to sada događa.

Je li ovo opet rat zbog nafte i plina?

Nije pošteno reći da je to samo rat zbog nafte i plina. U pozadini su nuklearni program, regionalni poredak, sigurnost Izraela, američka strategija, iranski režim i pitanje odvraćanja. Ali jednako tako nije pošteno ignorirati energente. Čim je rat izbio, tržišta su reagirala skokom cijena, EU je počeo razmatrati subvencioniranje ili ograničavanje cijene plina, a IEA je posegnula za rekordnim puštanjem strateških zaliha. To pokazuje da energija nije sporedna posljedica, nego središnji element ove krize.

Dakle, preciznija formulacija za članak bila bi: rat nije počeo samo zbog nafte i plina, ali bez nafte i plina ovaj rat ne bi imao ni približno istu globalnu težinu. Iran zna da je njegov najveći “as” upravo energetski chokepoint. SAD i Izrael znaju da im vrijeme ne radi u korist ako cijene goriva i plina eksplodiraju. Europa to osjeća gotovo odmah.

Koliko će Europa stradati

Europa neće “stradati” prvenstveno vojno, nego ekonomski i socijalno. Reuters navodi da su odmah nakon izbijanja rata cijene nafte i europskog plina snažno skočile, a Europa je nakon udaljavanja od ruske energije postala osjetljivija na uvoz iz Zaljeva. Posebno su izložene države ovisnije o LNG-u koji prolazi preko Hormuza, poput Ujedinjenog Kraljevstva, Italije, Belgije i Poljske.

Danas je slika još jasnija: Europska komisija već razmatra subvencije ili ograničenje cijene plina, IEA govori o najvećem poremećaju opskrbe naftom ikad, a u Njemačkoj je IfW zbog rata snizio prognozu rasta za 2026. Usto, Guardian je danas objavio procjenu da bi europski vozači mogli plaćati prosječno oko 220 eura više godišnje za gorivo ako se više cijene zadrže.

8. Trump: koliko je ratova zaustavio, a koliko započeo

Trumpov narativ glasi da je “zaustavio ratove” i da zaslužuje Nobelovu nagradu za mir. Reuters piše da je sam tvrdio kako je intervenirao u osam sukoba, ali istodobno naglašava da su mnogi od tih procesa ostali nedovršeni, a neka su se bojišta opet rasplamsala. Dakle, njegov stvarni rezultat nije osam trajno zaustavljenih ratova, nego niz djelomičnih primirja, pregovora i političkih predstava različite vrijednosti.

Kad se gleda strogo, njemu se mogu pripisati određeni diplomatski pomaci ili pritisci u više kriza, ali ne i konačno zatvaranje većine tih ratova. A kad je riječ o “započinjanju” ratova, najteži teret na njegovom aktualnom mandatu nosi upravo veliki napad na Iran 28. veljače 2026., koji je Reuters opisao kao njegov najveći vanjskopolitički hazard i trenutak u kojem je odlučio upotrijebiti sirovu američku moć. U drugom mandatu uz to je naređivao i druge vojne udare, primjerice u Somaliji, ali Iran je očito kvalitativno drukčija, velika regionalna eskalacija.

Za poštenu formulaciju u članku preporučio bih ovako: Trump može tvrditi da je posredovao u više sukoba, ali ne može uvjerljivo tvrditi da ih je trajno zatvorio; s druge strane, napad na Iran ostat će upisan kao rat koji je upravo on otvorio u svom drugom mandatu.

Dio o bahatosti Donalda Trumpa – gotov ugao

Naslovna teza može biti vrlo jasna: dok je tražio Nobelovu nagradu za mir, Trump je otvorio novi veliki rat koji je uzdrmao cijeli svijet. Reuters bilježi da je Trump javno inzistirao na Nobelovoj nagradi, da je tvrdio kako je “riješio” više sukoba, ali i da su mnogi od njih ostali otvoreni. U isto vrijeme, njegova odluka da krene u veliki napad na Iran donesena je unatoč tomu što su postojali signali o napretku pregovora. To politički izgleda kao spoj taštine, impulsivnosti i demonstracije sile.

U novinarskom smislu, “bahatost” se može graditi na tri stupa. Prvi: javna opsesija Nobelom i vlastitom slikom mirotvorca. Drugi: ignoriranje činjenice da rat nema samo vojni nego i globalni ekonomski trošak. Treći: proturječje između slogana “predsjednik mira” i odluke da se otvori sukob koji je već sada gurnuo svijet u najveći energetski šok od ruske invazije na Ukrajinu, a možda i veći.

Vojna povijest Amerike: koliko su ratova dobili i koje su vodili

Tu treba biti precizan: ne postoji jedna službena brojka “koliko je SAD dobio ratova”, jer ovisi brojiš li samo formalno objavljene ratove, velike konvencionalne ratove ili stotine vojnih intervencija. CRS-ove i mornaričke evidencije godinama govore o stotinama upotreba američkih oružanih snaga u inozemstvu od kraja 18. stoljeća.

Ako se gleda samo najveće i najpoznatije ratove, slika je otprilike ova: SAD je jasno pobijedio u Ratu za neovisnost, Meksičko-američkom ratu, Španjolsko-američkom ratu, Prvom svjetskom ratu, Drugom svjetskom ratu i Zaljevskom ratu 1991. Korejski rat obično se opisuje kao neodlučen ili kao rat koji je završio primirjem, a Vijetnam kao strateški poraz američke politike. Za Irak i Afganistan ocjene su podijeljene: početna vojna pobjeda bila je brza, ali dugoročni politički ciljevi ostali su duboko sporni ili neostvareni.

Što se tiče “koje su vodili u svijetu”, popis je ogroman i uključuje, među ostalim, Filipine, Haiti, Nikaragvu, Koreju, Vijetnam, Laos, Kambodžu, Libanon, Grenadu, Panamu, Irak, Afganistan, Siriju, Libiju, Somaliju, Balkan i niz drugih operacija, ekspedicija i zračnih udara. Zato je poštenije reći da je Amerika kroz modernu povijest bila najaktivnija globalna vojna sila, a ne pokušavati sve svesti na jednu jednostavnu brojku pobjeda i poraza.

Koliko je Iran zapravo vojno i strateški jak – treba li se bojati džihada?

Iran je jedna od najsnažnijih regionalnih sila Bliskog istoka. Ima oko 600 tisuća aktivnih vojnika, snažnu Revolucionarnu gardu, velik arsenal balističkih projektila i dronova, te mrežu saveznika i milicija u Libanonu, Iraku, Siriji i Jemenu. Upravo ta mreža omogućuje Iranu da otvara više bojišta protiv Izraela i američkih saveznika. Iako je iranska ekonomija pod teškim sankcijama, država raspolaže ogromnim rezervama nafte i plina te kontrolira područje oko Hormuškog tjesnaca, kroz koji prolazi velik dio svjetske trgovine energentima. Stručnjaci upozoravaju da opasnost ne dolazi od klasičnog “globalnog džihada”, nego od asimetričnog rata, napada milicija, sabotaža i energetskih kriza koje mogu destabilizirati cijeli svijet.

Iran je pokrenuo novu seriju raketnih napada na Izrael, uključujući napad na sjeverni lučki grad Haifu, gdje su zabilježene snažne eksplozije i požari. Iranski Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) objavio je da je u napadima korišten projektil tipa Kheibar, balistička raketa s teškom bojevom glavom namijenjena udarima na strateške ciljeve.

Prema iranskim izvorima, rakete su gađale vojne i infrastrukturne objekte, uključujući naftnu rafineriju u Haifi, jednu od ključnih energetskih instalacija u Izraelu.

U prvim izvještajima navodi se da je tijekom rata Iran lansirao više valova raketnih i dron napada prema izraelskim gradovima poput Haife, Tel Aviva i Beershebe, dok izraelski sustavi protuzračne obrane presreću velik dio projektila.

Istodobno, sukob se širi na širu regiju. Napadi su povezani s eskalacijom između Irana, Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, dok se borbe paralelno rasplamsavaju i na libanonskom frontu između Izraela i Hezbollaha.

Iransko vodstvo poručuje da će nastaviti s napadima sve dok se ne zaustave američko-izraelski udari na iranske ciljeve, dok Izrael i SAD najavljuju nastavak operacija protiv iranskih vojnih kapaciteta.

Na pitanje “je li rat trebao započeti”, najpošteniji odgovor nakon pregleda dostupnih izvora glasi: s obzirom na to da su postojali znakovi diplomatskog napretka, a da je rezultat rata zasad više regionalna eskalacija nego trajno rješenje, to je sasvim legitimno i ozbiljno pitanje.