ISTINA I ZABORAV: Druga bitka za Hrvatsku

I možda je ta borba danas teža nego ona na prvim crtama. Jer 1991. znali smo tko je neprijatelj. Danas se skriva iza riječi, fraza, „objektivnih“ analiza i vješto upakiranih relativizacija.

Hrvatska nije nastala u uredima — nego u rovovima

Ova država nije rođena na okruglim stolovima, u salonskim raspravama ni na partijskim sjednicama. Nastala je u rovovima punim mulja, u bolnicama bez struje, u podrumima punim preplašene djece. U gradovima sravnjenima sa zemljom i selima pretvorenima u pepeo. U logorima. U masovnim grobnicama. Na položajima na kojima su stajali radnici, studenti, seljaci, očevi i sinovi.

Hrvatska je nastala na cesti koja svake godine vodi od Vukovarske bolnice do Ovčare. Tamo ne hoda samo narod – tamo hoda savjest. Vukovar nije tek grad. On je zavjet. Zavjet da se istina ne prodaje, ne prešućuje i nikada ne izjednačuje s laži.

Imamo državu. Ali imamo li istinu?

Danas imamo svoju zastavu, svoju himnu, svoje granice i institucije. Sve ono što su sanjali oni koji su ostali na bojišnicama. No imamo li dovoljno poštovanja prema toj žrtvi? Imamo li hrabrosti jasno reći tko je napadao, a tko se branio?

Jer država bez istine postaje prazna forma. Država koja zaboravlja svoje temelje počinje se urušavati iznutra.

Ovaj tekst nije poziv na mržnju. Ovo je poziv na buđenje. Na prestanak šutnje. Na prestanak dijeljenja onih koji su rame uz rame stajali pred tenkovima. Na bojišnici nije bilo „lijevih“ i „desnih“, nije bilo „naših“ i „vaših“. Bilo je samo branitelja – i agresora. Branitelji nisu ginuli za ideologije. Ginuli su kako bi njihova djeca živjela u svojoj zemlji.

Tko danas voli Hrvatsku, a ne poštuje njihove žrtve – taj ne razumije što ta ljubav znači.

Predugo traje relativizacija

Predugo gledamo pokušaje izjednačavanja. Predugo slušamo kako se agresija naziva „sukobom“, kako se zločin svodi na „grešku“, kako se obrana naziva „građanskim ratom“. Neke istine smetaju. Neki bi najradije da o njima više nitko ne govori.

Ali istina je brutalna u svojoj jednostavnosti:

Hrvatska je bila napadnuta.

Hrvatski narod se branio.

Gradovi su rušeni.

Ljudi odvođeni u logore.

Djeca ubijena.

To nisu interpretacije. To su činjenice.

O antifašizmu – i onima koji ga žive, a ne izgovaraju

Danas se riječ „antifašizam“ često koristi kao prazna etiketa, kao politički alat, kao štit ili batina. A istina je vrlo jasna: jedini stvarni antifašisti novije hrvatske povijesti bili su hrvatski branitelji.

Oni su 1991. stali protiv svakog totalitarizma – protiv onoga koji je desetljećima gušio hrvatsku slobodu pod petokrakom komunizma, protiv zabluda NDH koje se još uvijek povremeno izvlače kao politička moneta, ali i protiv nove, brutalne, velikosrpske ideologije koja je jurišala na Hrvatsku pod kokardom.

Branitelji nisu branili režime. Nisu branili partije. Branili su pragove. Branili su djecu. Branili su pravo naroda na slobodu. Njihova borba bila je čista – borba protiv svakog imperijalizma, nasilja i diktature. To je istinski antifašizam: ne onaj s parola, nego onaj iz rovova, s ranama, s krvlju.

Opasnost zaborava

Zato je posebno opasno kada se danas pokušava zamagliti istina. Kada se branitelje gura na marginu, a agresija prekriva maglom „objektivnosti“. Kada se sve naziva „sukobom dviju strana“. Kada se zaboravlja ono što boli.

Narod koji izgubi istinu – izgubi i samopoštovanje. A narod bez samopoštovanja lako postane plijen tuđih interesa.

Hrvatska se danas ne brani oružjem — nego istinom

Hrvatska je jednom obranjena krvlju. Danas se brani istinom. U školama, u medijima, u obiteljima, u javnom prostoru. Istinom o tome tko je rušio, a tko branio. Tko je spaljivao, a tko gasio. Tko je sanjao slobodu, a tko gazio tuđe pragove.

Ne trebaju nam velike parole. Dovoljno je stati pred bijele križeve rasute po cijeloj zemlji. Dovoljno je prohodati Vukovar. Dovoljno je pročitati jedno ime uklesano u hladni kamen i zapitati se: bismo li danas imali išta relativizirati da oni tada nisu rekli – dosta?

Dok god ima onih koji pamte, koji pale svijeće, koji djecu uče istini – Hrvatska neće klečati ni pred tenkovima ni pred lažima. Ali onoga trenutka kada pristanemo na zaborav, kada kažemo da je „sve isto“ – izgubit ćemo ono za što su mnogi dali život.

I zato – jasno i glasno:

Ne damo istinu o Domovinskom ratu.

Ne damo čast hrvatskih branitelja.

Ne damo Vukovar na zaborav.

Ne damo Hrvatsku na poniženje.

Jer država koja zaboravlja svoje branitelje ne gradi svoju budućnost – nego je urušava. A Hrvatska, izborena krvlju, nema pravo ponovno pasti. Pogotovo ne pod teretom laži.

I zato, mora se znati što je bilo!

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**