Istina o uhićenju Arkana u Hrvatskoj: ‘Ma, to je laž, prvi sam doznao’

Okružno javno tužiteljstvo je na današnji dan 1991. godine u Zagrebu podnijelo optužnicu protiv skupine osumnjičenih za pripremanje oružane pobune u Kninskoj krajini. Među optuženima se nalazio i Željko Ražnjatović Arkan, što je bio jedan od ranih pravnih poteza Hrvatske u pokušaju suzbijanja oružane pobune.
No, pravi potez koji je Hrvatska propustila povući dogodio se četiri mjeseca ranije, kada je Arkana 29. studenog 1990. godine uhitila jedna sasvim rutinska, policijska kontrola prilikom njegova sumnjivog “motanja” po Banovini. Iako je osuđen na pet godina zatvora, pušten je nakon samo šest mjeseci, pa se to smatra jednom od najvećih nepoznanica i svakako pogrešaka hrvatskog pravosuđa.
Zadržavanje Arkana u zatvoru zasigurno ne bi spriječilo srpsko hrvatski rat obzirom da ovaj zloglasni Srbin nije bio kreator niti idejni vođa okupacije Hrvatske. No, bio je izvršitelj ratnih zadaća od kojih su mnoge okončane teškim ratnim zločinima, a konkretnom petogodišnjom zatvorskom kaznom – ne bi uopće mogao sudjelovati u napadu na Hrvatsku i broj hrvatskih žrtava bi bio znatno manji.
Lazarević: “Uopće nije istina da su ga pratile tajne službe”
Pukovnik Ivan Primorac kao tadašnji tjelohranitelj hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana tvrdio je da su “hrvatske službe sigurnosti Ražnatovića uhitile nakon što su pravodobno saznale za njegov dolazak na čelu skupine koja je trebala izvršiti atentat na predsjednika Tuđmana”, no bivši kriminalist inspektor Branko Lazarević kaže kako to nije istina, te kako je bila riječ o tek rutinskoj kontroli:
“Prvi sam otkrio tko ga je uhitio, uopće nije istina da su ga pratile tajne službe. Zapovjednik policijske stanice Dvora na Uni bio je Milan Šerbula, a na ovim prostorima tada se već ozbiljno počelo zahuktavati. Za Arkana se tada jedva nešto čulo, bio je kriminalac na glasu, ali nije odskakao od drugih. Milan je imao informaciju da se na tom graničnom prijelazu šverca svime, pa i oružjem. Bio je to put oružja i droge, pa je tu noć odlučio otići u kontrolu i u civilnom policijskom automobilu stao na jednom raskrižju 500-injak metara udaljenom od granice s BiH”.
Dokument srama: “Izvolite odmah pustiti Arkana”
“Da je skrenuo za Zagreb, ne bi mu bio sumnjiv. Naime, znalo se da u selu nedaleko od Karlovca jedan mještanin šverca oružjem. Tada je Šerbula posumnjao da Beograđani idu baš njemu, pa ga je pratio i radiovezom pozvao nekoliko patrola da krenu za njim, ali bez rotirki i sirena. Terenac je doista došao do kuće na brežuljku gdje se nalazio osumnjičeni za trgovinu oružjem, ali su shvatili da ih prate, pa su se pokušali okrenuti i vratiti. Međutim, naši policajci su im prepriječili put, a kada je suvozač izašao s podignutim rukama, Šerbula je vidio da ispod oba pazuha ima po pištolj. Rekao im neka se predaju, lisicama su vezali suvozača koji je prvi izašao i tek su poslije shvatili da je riječ o Arkanu. Šerbula mi je sam priznao da ga je uhitio posve slučajno. No, Arkana su, iako je pronađeno oružje, ubrzo pustili pravosudni organ”, priča Branko Lazarević.
Odluku o puštanju Arkana i skupine potpisao je predsjednik vijeća Vladimir Vinja: “U krivičnom predmetu koji se pred ovim sudom vodi protiv optuženika Bandić Dušana i dr., zbog kriv. djela iz čl. 236 N KZ RH i dr., izvolite odmah pustiti na slobodu optuženike: Bandić Dušana, Stevanović Zorana, Carić Dušana i Ražnatović Željka.”
Ubrzo nakon puštanja, Arkan se vraća u Hrvatsku sa svojim odredom kako bi im održao obuku. Dio “obuke” sastojao se u ubijanju hrvatskih civila po Aljmašu, Dalju i Erdutu. Tko je bio Arkan i kakva je zlodjela počinio, uglavnom je poznato. Ostaje samo bolna činjenica da je bio osuđen na pet godina, taman toliko koliko je trajao rat u Hrvatskoj.



