IVAN SELAK: Nikad si neću oprostiti što sam mu prije ulaska u avion rekao 'Ne brini, vratit ćemo se...'
Nikad si neću oprostiti riječi koje sam mu izgovorio prije nego smo otišli svaki u svoj avion 'ne brini, vratit ćemo se'. To više nikad nisam izgovorio, rekao je Ivan Selak, naš legendarni pilot o smrti svog prijatelja
og 14. rujna 1993., pilot Miroslav Peris sjeo je na Plesu u svoj MiG-21, koji je nosio ime Osvetnik Vukovara, i kao desni pratitelj vođe Ivana Selaka krenuo u borbenu zadaću.
Cilj je bio na Banovini. Zadaća je uspješno izvršena, no jedan se pilot nikad nije vratio. Na povratku je pogođen neprijateljskim protuzračnim projektilom iznad sela Stipana u općini Gvozd i oboren. Poginuo je u 33. godini.
Miroslav Peris stavio se na raspolaganje domovini kao jedan od najiskusnijih pilota Prve lovačke eskadrile HRZ-a. Njegovi kolege kažu da je bio neustrašiv, nesebičan i hrabar. Na 27. godišnjicu njegove smrti prisjetio ga se njegov prijatelj i kolega Ivan Selak.
Prenosimo je u cijelosti:
Jutro. Rano jutro 1993.godine. Idemo na borbenu zadaću. Moj kolega, prijatelj, suborac, ratni brat, moj pratioc, Žumberčanin po roditeljima, pilot borbenog aviona Peris Miroslav. Kacige ispod desne ruke, hodamo prema naoružanim i spremnim avionima, on meni s desna, onako kako ćemo se i vinuti u nebo za desetak minuta. Hodamo gotovo jednakog koraka, na nama anti g odijela, dosta opreme uglavnom za preživljavanje, osobno naoružanje...gomila svega što znam da nas sputava u ionako ne komotnoj kabini, ali znaš da ti treba.
Sve to na nama zvekeće i ubija tišinu jutra u kojem sunce upravo izlazi i svojom svjetlošću obasjava kapljice jutarnje rose koja se zadržava na jučer pokošenoj travi i lagano širi svoj opojni miris. Miris prirode, miris pokošenog sijena, uvijek sam ga obožavao.
Mučna je tišina kojom idemo prema avionima, pokušavam ne o zadaći, jer sve smo dogovorili do u detalj. Pokušavam pričom, glupošću koja mi na um pada, pričam kako se osjećam kao onaj američki bit će ludi pukovnik iz filma “Apokalipsa now” koji kaže nakon djelovanja amera napalmom po Vjetnamcima: “Volim miris napalma u zoru”, a ja kažem kako volim miris pokošene trave u zoru. Priča bez veze i bez pameti. Samo da prođe to vrijeme hodanja do aviona.
I dolazimo, ekipa tehničara, oružara, specista, motorista, gledaju nas. Sve su to ljudine, no nema tu ni malo osmjeha na kutevima usana, nema pitanja, nema nekog dobacivanja, šale, nema priče, nije to onako kako je inače. Vidiš im u očima, jer oči su ogledalo duše, a u očima im briga, vidiš zebnju, vidiš ono što nitko nikada razumjeti neće, a to je odnos tehničara i pilota koji ide na borbenu zadaću. Stali smo.
Tko će na kojeg, avioni 102 i 103, gledam ih i govorim: “Idem ja na svoj ti idi na Ivandićev”. Govorim to onako nonšalantno, trudeći se biti onakav kakav sam uvijek, ne želeći glasom otkriti zebnju i pitanje:” A hoćemo li se i obojica vratiti”? Da li mi uspijeva nemam pojma, ali tog trena slijedi stisak ruke, čvrst, muški do bola, pogled u oči gotovo fiksacijski. Traje to činilo mi se vječno , a trajalo je sekundu ili dvije, imao sam osjećaj kao da se ne želimo razdvojiti, kao da nešto u zraku ne štima, kao da slutimo....ili ne. Izgovorih tada nešto što nisam smio izgovoriti. To me boli i sada i za uvjek. Rekoh onog trena kad sam mu pustio ruku, preselio kacigu iz lijeve u desnu da bih ga potapšao lijevom po desnom ramenu: ”Ne brini vratit ćemo se”.
Zašto čovječe, što ti je to trebalo?? Ali rekoh i odoh na 102. Odoh na “moj”avion, na “moj” borbeni stroj, na avion kojim dođoh u Hrvatsku.
5 sati i 58 minuta je. I dok ulazim u kabinu vidim da to u isto vrijeme radi i moj pratioc. Nakon toga postaješ stroj, ili dio borbenog stroja koji je izbacio osjećaje iz kabine onog trena kada ju je zatvorio i kada čuješ samo tihi huk mlaznog motora koji ti dok ne sletiš predstavlja najljepšu moguću muziku. Nema te smfonije koja pilotu može biti ljepša od zvuka mlaznog motora od polijetanja do slijetanja. Takav kompozitor nije se još rodio.
U 06:05 uz urlik glazbe dva mlazna motora klizimo pistom zagrebačke zračne luke i polijećemo, onako kako smo i hodali. Naravno tišinu velikogoričkog jutra narušava grmljavina mlaznih motora koji u niskom letu tutnje iznad krovova kuća koje im se na putu nalaze. Nekoliko sekundi nakon već smo nad prekrasnim šumama Vukomeričkih gorica. I dok se sneni i zbunjeni građani Velike Gorice i okolnih mjesta bude probuđeni neočekivanom grmljavinom, radio VG uredno javlja na frekvenciji koju svi slušaju:”Ne brinite, to naši migovi idu na zadaću”.
A mi već prelazimo preko položaja našh ratnika na južnim padinam brda koji gledaju na Kupu i položaje one druge strane. Par minuta nakon toga smo iznad cilja, počinje pakao, Ameri to zovu “r’roll”, odbacujemo svoj ubojiti teret, cilj je dezintegriran, ja odvaljujem lijevo, pratioc desno, onako po dogovoru. I dok me g sila zabija u sjedište, a drveće gotovo liže krila, odjednom začujem ono što nikada ne želiš čuti: ”Vođo, pogođen sam”. Bile su to zadnje riječi mog kolege, mog prijatelja, mog wingmana, pilota, junaka Peris Miroslava.
Pokušavam kroz periskop, gledam iza lijevo i oko sebe pronaći što je s pratiocem, pokušavam pozivom, pokušavam riječima :”Drugi nastavi nisko, nastavi nisko”. Odgovora nema. Manevriram avionom iako sam ekstremno nisko iznad šuma i iako nema nikakve signalizacije i upozorenja na bilo koji radarski kontakt, ali pokušavam vidjeti gdje je drugi avion. I taman kad sam bio ispred Kupe u nekom velikom lijevom nagibu pogled iza i u lijevu stranu vidim eksploziju, ono što ne viđam prvi put i ono što ne želiš vidjeti jer znaš što je. Eksplozija koja donosi smrt, tamna gljiva i bljesak koji odlazi u nebo.
Znao sam da nije iskočio, znao sam da je pokušao spasiti avion nakon pogotka sa zemlje, da se borio s avionom, upravljanjem, da je na žalost u toj borbi dobio na visini i da ga je tada “kub” uhvatio. Moj pratioc se nikada vratiti neće. Tuga na licima i u očima onih koji su mu pripremili avion i ispratili ga na njegov posljednji let je nešto što ti se zauvijek urezuje u sjećanje. I neizbrisiva je. Peris Miroslave počivaj u miru ili leti visinama koje si obožavao, a vi Žumberčani i vi Karlovčani budite ponosni na ovog heroja kojeg ste imali i hvala vam za čuvanje sjećanja na njega i na sve junake Domovinskog rata.
Danas je bio težak dan za mene. U isto vrijeme osjećati tugu zbog godišnjice pogibije svog kolege i osjećati sreću i glumiti dobro raspoloženje zbog aviona 102 Osvetnik Dubrovnika je nešto što bojim se da baš i nije uspjelo. Moja zahvala ide najboljim ljudima ZTC koji su avion 102 doveli u stanje koje zaslužuje.Ne mogu danas o tome jer nije dan za slavlje, ali znajte svi vi koji ovo čitate, danas 14.09.2020. godine u 11 sati 16 minuta ponovo sam sjeo obuzet emocijama tuge i sreće u avion 102 Osvetnik Dubrovnika, onakav kakav je bio i onog jutra kad sjedosmo u avione 102 i 103, a ja se vratih sam sa “ mojim” osvetnikom.
I danas prvi put u životu kad sam dizao poklopac kabine”mog” osvetnika da u njega uđem i sjednem postavio sam si pitanje:” A da sam mu rekao da on ode na moj avion, možda bi se vratio, možda bi ga moj osvetnik vratio, možda bi danas bili obojica kod osvetnika, možda”...
