Žena koja se borila sa ZDS na odori

10.05.2020. 15:26:00

Mladost koja je svoje živote u Domovinskom ratu položila za Hrvatsku učinila je to boreći se protiv Miloševićeva fašizma, a ne boreći se za pozdrav. U krvoproliću ionako nismo imali vremena pozdravljati se

 

Sa 17 dosad ukoričenih naslova, Ivana Šojat stvorila je od života nepresušan vrt ideja i prostor trajne borbe za književnost, u kojemu se slobodna volja i socio-geografske datosti, prošlost i sadašnjost, politika i povijest, epski prelamaju u intimnim tragedijama pojedinaca. Nakon pet romana, dviju zbirki priča i četiri zbirke novela, pet knjiga poezije te jedne eseja, u izdanju Naklade Ljevak izlazi joj prvi roman za mlade, "Zmajevi koji ne lete", koji se bavi problematikom ovisnosti o osvježivačima prostora među mladima, ali i rušenjem tabua roditeljstva i majčinske ljubavi.

Upravo piše i novi roman koji će izaći u Frakturi, "Put u maglu", gdje kroz vizuru urušavanja vinkovačkoga kolodvora koji je nekoć bio pupak svijeta ispisuje povijest toga grada. I još prevodi knjigu irskog književnika Josepha O'Connora "Shadowplay".

Moderna Skribkinja koja uza sve to ima i "dnevni" posao urednice kazališnih izdanja HNK-a Osijek, Ivana Šojat autorica je zapanjujuće širokoga registra – dok roman "Put u maglu" predstavlja svojevrstan nastavak autoričinih dokumentarističko-fikcijskih povijesnih literarnih istraživanja, njezin prvi izlet u književnost za mlade "Zmajevi koji ne lete", moćno je introspektivno putovanje u izrazito sklizak djevičanski teritorij problematike (disfunkcionalnog) odrastanja i pisanja za mlađu publiku.

Krenimo od novoga romana, "Zmajevi koji ne lete". Tema je maloljetnička ovisnost o osvježivačima prostora, ali zapravo nije jednoznačna – problematika ovisnosti tek je površina ledenog brijega disfunkcionalnosti u obitelji. Kako to da ste se odlučili obratiti mladima? Iz kakve je vrste emocionalne dinamike proizašla ta knjiga?

Živimo u društvu koje ne samo da je permisivno, nego i potiče neke konzumacije koje pravda njihovom legalnošću. Pogledajte, primjerice, alkohol. U nas se razvio glomazni epski narativ o glupostima koje smo učinili mrtvi-pijani. Alkohol nam ubija ljude po cestama, katalizira obiteljska nasilja, vodi u bijedu, uništava obitelji, traumatizira djecu, uništava izglede za budućnost. Ali, svejedno: tko ne pije, taj je sumnjiv, sumanut, nenormalan. Slično se sad, zapravo već godinama, događa s osvježivačima koje djeca mogu kupiti posve legalno, koje bilo tko bilo gdje može pušiti bez straha da će ga uhititi, kazneno goniti.

Premda su izuzetno opasni i opaki, razvijaju tešku ovisnost te mogu dovesti do smrtnog ishoda. Na pisanje ovog romana navela me činjenica da sam nekoliko puta svjedočila intervencijama Hitne medicinske službe na ulici, kad bi se neko dijete srušilo kao u napadu padavice. Šokovi koje sam pritom doživjela naveli su me da razgovaram s prijateljima i poznanicima psiholozima, psihijatrima i doktorima medicine koji su me uputili u zapravo sablasno činjenično stanje o mladosti koja se pretvara u zombije. Jednostavno nisam mogla ne napisati „Zmajeve“ kad sam doznala za efekte konzumacije osvježivača, za bolove u utrobi, mučnine, glavobolje, kad sam doznala za roditelje koji zbog onog „što će ljudi reći“ i sramote odbijaju djecu povjeriti stručnjacima na odvikavanje, za činjenicu da legislativa usprkos vapajima medicinske struke ništa ne poduzima, pa se bezdušni po običaju bogate na tuđoj bijedi. Jednostavno sam morala „kopati“. I pisati.

Vjerojatno ne postoji obitelj koja na neki način nije disfunkcionalna; no zanimljivo je da kao problem ne izdvajate samo onog roditelja koji taj problem predstavlja – gotovo podjednaki je problem i onaj roditelj koji šuti, koji dopušta. Je li, na izvjestan način, njegova odgovornost veća? Kakvu vrstu obračuna s obitelji kao institucijom za vas predstavlja ta knjiga?

Da, to ste sjajno primijetili: onako kako nema osobe bez nekih trauma, rana, tako nema ni savršenih obitelji. Uvijek smo skloni, možda ne pretjerivati, nego na pretjeran način ispravljati vlastite proživljene nepravde na svojoj djeci. Skloni smo krajnostima, možda zato što su opipljivije: pretjerana skrb – izostanak svake skrbi, pretjerana kontrola – izostanak svake kontrole, roditelji koji djeci žele biti prijatelji – roditelji tirani. Dajemo ono što smo naučili ili ono za čime smo čeznuli. Samo, ono za čime smo čeznuli, a što je izostalo, uvijek projiciramo, prakticiramo na nekakav idealizirani način. Ima roditelja koji dopuštaju sve zato što se boje da će zabranama i opiranjem dječjim prohtjevima izgubiti njihovu ljubav. Tomu je tako zato što su ih tijekom odrastanja učili da se ljubav mora zaslužiti najčešće pokornošću. Nema zato čarobnog štapića za rješavanje obiteljskih trauma. One su poput u zemlju duboko zabijena korijenja nekog monumentalnog stabla, recimo jablana. Nitko zato nema pravo arbitriranja i izricanja osude. Dužnost svakog od nas je zapravo „obračunati“ se sam sa sobom, s vlastitim deformitetima. Jednako tako, u nas je ukorijenjen mit o majčinstvu koje se aktivira nekakvim čarobnim automatizmom, mit o majčinskoj nježnosti i skrbi koji u stvarnosti uopće ne drži vodu, koji nekakvo nasilje i zanemarivanje uvijek, bez razmatranja, pripisuje muškarcu. Muškarac se bez ikakvih problema, nepodnošljivom lakoćom pretvara u nečovjeka. A itekako ima majki – santi leda, verbalnih zlostavljačica koje u konačnici djeci čine daleko veću štetu. Žena naime doista drži sva četiri ugla kuće, pa kad zakaže taj majčinski princip, ta „učiteljica nježnosti“, sve se urušava. Znate, stotine tisuća, pa i milijuna obitelji nekako su preživjele očeve alkoholičare, kockare, razvratnike. Jaki ženski principi uspjeli su sve sačuvati na okupu. Uz relativno „manje“ brazgotine na duševnim stanjima djece. No, kad žena „pukne“, ona iza sebe ostavlja emocionalne invalide, djecu duboko nesretnu koja smatraju da nisu ničega dostojna, budući da nisu uspjeli „zaraditi“ ljubav majke. To su, dakako, moja promišljanja daleko od svake stručnosti, rezultat promatranja obitelji i ljudi oko sebe.

Foucault 19. stoljeće opisuje kao stoljeće opsjednuto krizama i ciklusima, akumulacijom prošlosti, prenatrpanošću mrtvima, dok 20. naziva "epohom prostora, simultanog, supostavljanja bliskog i dalekog, susjednog, raspršenog", pri čemu kao ključnu kušnju pred kojom se svijet našao vidi ideologijske konflikte između "pobožnih potomaka vremena i ogorčenih stanovnika prostora". Čini li vam se da se taj sukob, 20 godina unutar 21. stoljeća, konačno razriješio? Što po vama predstavlja ključnu kušnju za svijet danas? Ako su logori jedan od najpouzdanijih simbola 20. stoljeća, što bi mogao postati taj simbol našega stoljeća?

Samo bih se dijelom složila s Foucaultom. Naime, ta pretrpanost mrtvima i akumuliranje prošlosti itekako se prelila – barem u nas – i na dva sukcesivna stoljeća. Mi i dalje važemo mrtve kao životinjske polutke na tržnici, razlučujemo im i „važnost“ i brojnost. Kao da ne govorimo o ljudima, nego o streljivu za i dalje tako ideološke borbe, da ne kažem pokolje. Mi smo robovi ideologija koje većina ljudi zapravo ne može koncepcijski ni pojmiti. Poistovjećujemo ideologiju s nacijom, vjeru s nacionalnim identitetom. Upravo zbog toga se itekako slažem s Foucaultovim poimanjem luđaštva kroz povijest. Mnogi u nas luđacima dopuštaju ulogu predvodnika samo zato što je taj luđak pronašao pravi ključ za pokretanje mehanizma kolektivnog identiteta. Uza sve to, smatram da je 21. stoljeće i prostor ogromne samoće. Usprkos – ili baš zbog – tehnologije koja nas samo prividno zbližava, nikad nije bilo toliko osamljenosti, toliko očaja i anksioznosti. Nikada nije bilo toliko robova sreće koja nam se nameće kao izvanjska i opipljiva kategorija. Budite sretni, mislite na sebe, brinite o sebi, vrište nam naslovi po novinama, blebeću emisije za razonodu. I svi se krevelje, pretvaraju se u monstruoznu karikaturu sreće. Gotovo dnevnički se lažno predstavljamo po društvenim mrežama prisiljeni na ljepotu i sreću.

Ispod te lažne samodopadnosti našem društvu i dalje prijeti tinjajuće ustaštvo. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović na nedavnoj je komemoraciji žrtvama Jasenovca rekao da bi HOS-ovu spomen ploču na kojoj je uklesan ustaški pozdrav "Za dom spremni", koja je iz Jasenovca premještena u Novsku, trebalo "maknuti i negdje baciti" jer nema veze s Domovinskim ratom. Što vi, kao bivša pripadnica HOS-a mislite o tome? Da li je pozdrav "Za dom spremni" onaj pozdrav pod kojim ste se vi borili? Kako sami kažete, "mržnja vreba nesvjesna sebe"…

Meni je strašno što mi i danas, 75 godina nakon okončanja drugog svjetskog pokolja na ovakav način govorimo o Jasenovcu, što se gložimo oko tog strašnog stratišta, što mjesto stradavanja toliko nedužnih neki koriste kao mjeru za razmjere njihova domoljublja. Bila sam u HOS-u kad mi je bilo 20 godina i nemam namjeru pravdati se. Dapače, ponosna sam na svoju mladenačku hrabrost i odlučnost da branim svoje. Pojedinci sustavno zaboravljaju tadašnje okolnosti mog pristupanja toj postrojbi. U kolovozu, kad sam pristupila HOS-u Osijek je već bio izložen izravnim artiljerijskim napadima, dogodili su se pokolji u Borovu Selu i Dalju, spaljeno je selo Ćelije, iz Erduta i Aljmaša je protjerano stanovništvo, pala je Baranja, Osijek je bio okružen s tri strane. Tu govorim samo o bliskom okruženju u kojem sam živjela, u kojem smo preživljavali, polako život premještali u podrume. Nisam tad bila svjesna paravojnog karaktera te postrojbe koju je i predsjednik Tuđman pokušavao na neki način obuzdati i dovesti pod nadzor kako ne bi uništila diplomatske izglede Hrvatske u međunarodnim pregovorima i priznanju samostalnosti naše države koju međunarodna javnost nikad ne bi priznala kao takvu da su uočili i natruhe fašizma, ponovne fašizacije. Naime, stranka koja je sad svedena na promile, a koja je iza te postrojbe stajala u to je vrijeme dilala, i na njima zarađivala, sličice poglavnika i karte velike Hrvatske, provodila „heroizaciju“ čovjeka koji je u trenutku konačnog pada marionetske države kukavički pobjegao, prethodno si osigurao obilna financijska sredstva za lagodan život u izbjeglištvu i napustio svoje postrojbe, prepustio ih na milost i nemilost pobjednicima. No, povijest se dogodila i ne podnosi kondicional. Moguće je samo frizirati je, mitologizirati za one koji nemaju hrabrosti priznati vlastite ljage. A takvih je, nažalost, previše. Nisam se borila za pozdrav što ga sad kukavički lijepe na dečke koji su časno izginuli u Domovinskom ratu. Gadna je to kombinacija koje bi mogla unedogled izazivati prijepore. Zbog onih koji ne žele uvidjeti koliko je taj pozdrav krvav, jer stajao je u potpisu svih naloga za uhićenja, smaknuća, ispitivanja mučenjem, progone drugih i drukčijih, onako kako su to nalagali sramotni rasni zakoni. Ploča s tim pozdravom doista ne smije stajati u blizini Jasenovca, jer predstavlja ruganje svakoj nevinoj žrtvi. Predsjednik Milanović je u pravu kad veli da tu ploču treba ukloniti. Mladost koja je svoje živote u Domovinskom ratu položila za Hrvatsku učinila je to boreći se protiv Miloševićeva fašizma, a ne boreći se za pozdrav. U krvoproliću ionako nismo imali vremena pozdravljati se. Nažalost, neki ni dan-danas nemaju valjda vremena za promišljanje, introspekciju vlastita identiteta, nekima su ljudi i dalje ljudi samo ako su „njihovi“. Lakše im je reći: ah, ta Šojatica izdajnica. Pa neka im bude. Žao mi je samo što su taoci šačice lajavaca od kojih dobar dio rata nije ni vidio, ni iskusio na vlastitoj koži.

Je li nas globalna pandemija malo ipak trgnula? Našli smo se, zajedno s ostatkom svijeta, ujedinjeni pred istim neprijateljem koji svoje žrtve ne bira po nacionalnosti, podrijetlu, vjeri. Virus je u tom smislu istinski demokratičan. Jeste li optimistični u tome da bi covid-19 mogao imati i pozitivan utjecaj na to kako vidimo sebe, kako promatramo svoje susjede, Druge? Ili će naprotiv ojačati nacionalizam, populizam i ekstremizam svake vrste?

Bojim se da smo se previše uljuljkali u tu autosugestiju koja veli da ćemo iz ovoga izaći bolji. Uvijek iznova zaboravljamo koliko su se loši znali okoristiti svakim kaosom i omastiti brke. Ili biblijski: iluzorno je očekivati da će baš svaki Savao doživjeti otkrivenje i padom s mazge se uzdići do Pavla. Ova pandemija će nas, bojim se, samo kratkotrajno podsjetiti na vlastitu krhkost i neznatnost u univerzumu. Svijet će brzo nastaviti dalje. Kao i nakon, recimo, španjolske gripe. A bojim se i da će populizam, kako mu već ime govori, nastaviti dalje, paradno i uspješno, pogubno za geopolitičku sliku svijeta. Kratkovidni vole zastave, koračnice i igre, čak i ako te igre uključuju mučne tuđe smrti koje u mah mogu postati i njihove.

Čini li vam se da se politički populizam prelio i na način kako je hrvatska vlada odgovorila na aktualnu krizu? U borbi protiv pandemije, vlade diljem svijeta prihvatile su razne restriktivne odredbe koje bi mogle ograničiti demokratske slobode i ljudska prava. Mislite li da su legitimne mjere poput praćenja mobitela, davanja posebnih ovlasti političarima ili uvođenje policijskog sata?

Mjere što ih je donijela hrvatska Vlada bile su doista razborite i pravovremene, uvjerena sam da su njima spriječeni neki mračni scenariji. Jedino je upitno kako će se te mjere odraziti na naše ionako krhko gospodarstvo. Ne vidim ni legitimitet, a ni opravdanost praćenja putem mobitela. Banalno govoreći: osoba koja ima namjeru prekršiti mjere samoizolacije može to učiniti tako da mobitel ostavi kod kuće i izađe van. Policijski sat smatram sumanutom mjerom koja narušava temelje ljudskih sloboda. Osim toga, u Srbiji se recimo ispostavilo kako uvođenjem te mjere broj zaraženih i mrtvih nije smanjen. Pandemija je, naime, bombastično razotrkila „boljku“ svih država nastalih raspadom Jugoslavije – klijentelizam i nepotizam koji su omogućili da se na čelu važnih institucija nađu podobni, a ne stručni i sposobni, u praksu provedenu nakanu svih „velikih očeva nacije“ da oko sebe rasporede dodvornike i ulizice, pa mirno stoluju u carstvima velikih parola. Takva praksa sad je mnoge stajala ljudskih života.

Kakve bi posljedice mogla pandemija koronavirusa i posljedična ekonomska kriza imati u ionako zapostavljenoj Slavoniji? Mnogi smatraju da je najveći problem u toj regiji politički klijentelizam i korupcija na lokalnoj razini. Planirate li se ponovno kandidirati na neku od političkih funkcija?

Slavonci su vrijedni i srčani ljudi koji su svojim trudom i plodnom zemljom nekoć hranili cijelu bivšu državu. Prije nekoliko dana me je jedna novinarka upitala hoće li se Slavonci sad trgnuti. Rekla sam joj da su se Slavonci trgnuli, shvatili sve i počeli odlaziti. Shvatili su da im je zemlja rasprodana, da im je industrija uništena – ne toliko ratnim razaranjima, koliko pohlepom onih koji su se domoljubljem kitili da bi prikrili javašluk. Slavonija je uništena političkim klijentelizmom i duboko ukorijenjenom korupcijom. Dotukli su je oni koji su je trebali štititi. Prije tri godine sam se u politiku uključila vođena čistim idealizmom, dojmom kako se nešto može promijeniti. I dalje mislim da je promjena moguća, no potrebna je kritička masa čestitih i stručnih ljudi. Politika se u nas s pravom pretvorila u kužnu rabotu i ljagu. Pojede vas i uprlja kad se u nju sami uronite. Pogledajte primjer Dalije Orešković koja je kao predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa u ljudi budila divljenje, no koju su prezreli čim se kao predsjednička kandidatkinja uključila u politiku. Čim se angažiraš, postaješ sumnjiv. To je u nas postalo tako. U jednu ruku to je i razumljivo kad pogledamo imovinske kartice profesionalnih političara koji se nikad nisu okušali u realnome sektoru. Nema namjeru ponovno se uključivati u politiku, kandidirati za bilo koju poziciju. Moj poziv je onaj književni, umjetnički. Uvijek ću, međutim, izricati svoje mišljenje na koje imam pravo, ljudsko pravo.

Izvor: 24sata.hr/Foto:Dino Stanin

Izvorni autor: Gea Vlahović

Autor: