Izložba posvećena opskurnom velikosrpskom fašistu iz SANU, Dejanu Medakoviću, gruba je provokacija Milorada Pupovca i SNV-a i sramota za Zagreb i Hrvatsku

Dejan Medaković, generalni tajnik zločinačke organizacije koja se krije iz naziva "SANU" ("Srpska akademija nauka i umetnosti") s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, bio je jedan od najvećih ratnih huškača i zagovornika teze o "genocidnoj prirodi Hrvata" (na kojoj se temeljila otrovna antihrvatska ratna propaganda srpskih fašista) i istaknuta figura u kreiranju i izradi šovinističkog velikosrpskog pamfleta "Memoranduma" (iz rujna 1986. godine); ne zaboravimo, "Memorandum" SANU predstavljao je idejnu podlogu za krvavu agresiju i stvaranje "Velike Srbije" metodama spaljene zemlje, genocida i etničkog čišćenja.

 Nakon što su se oružani sukobi na području Jugoslavije već razbuktali, skupina akademika SANU (njih 18), piše pismo svjetskoj javnosti, u kojem se zalaže za obustavu rata i razaranja i mir. Slijedi oštra reakcija većine njihovih kolega-neistomišljenika predvođenih Dejanom Medakovićem.

 Oni odbacuju dokument uz zaključak da ne odražava stav SANU, nego isključivo osobne stavove potpisnika (Potpisnici apela za mir bili su: R. Anđus, I. Antić, M. Garašanin, M. Gašić, M. Pavlović, P. Palavestra, M. Pantić, B. Popović, B. Pekić, S. Rajičić, B. Reljić, S. Selenić, M. Simić, Lj. Simović, M. Srbinović, D. Srejović, D. Stefanović i N. Tasić). Arhitekti Memoranduma (Dobrica Ćosić, Dušan Kanazir, Pavle Ivić, Antonije Isaković, Vasilije Krestić, Dejan Medaković, Ljubomir Tadić, Kosta Mihajlović, Milorad Pavić, Ljubiša Rakić i drugi), ostaju na liniji potpore Miloševiću i "Velikoj Srbiji", unatoč zlu koje se do jeseni 1991. godine u velikoj mjeri njihovom zaslugom, već dogodilo.

 1993. godine, iz tiska je u Beogradu izašla knjiga Sto najznamenitijih Srba (prir. Zvonimir Kostić) u koje je ubrojen i Milan Nedić. Među članovima "Stručnog odbora" čija je zadaća bila izbor ovih "posebno zaslužnih Srba", našao se i akademik Dejan Medaković, generalni tajnik SANU i jedan od tvoraca "Memoranduma". Knjiga je doživjela veliki uspjeh kod čitatelja, pa je 2001. godine objavljeno njezino drugo izdanje. Ova potpora Dejana Medakovića srpskom kvislingu i zločincu Milanu Nediću ne čudi, jer to je samo detalj u životopisu ovog velikosrpskog fašista koji je ostao dosljedan sebi i ideji "Velike Srbije".

  U jednoj od svojih izjava za hrvatske medije (jednu je dao 8. studenoga 2025. vezano za ometanje izložbe Srpskog kulturnog centra u Zagrebu), Milorad Pupovac nastoji relativizirati "Memorandum SANU" i rehabilitirati "junaka" svoje izložbe u glavnom hrvatskom gradu, Dejana Medakovića, pa o tom pamfletu kaže kako "on nikad nije usvojen od SANU", te da je krivnja i na onima koji su "jedva čekali da se pojavi jedan takav spis kako bi opravdali vlastiti ekstremizam". Zanimljiva opservacija političkog prvaka Srba u Hrvatskoj i promotora huškačkih "Novosti" koje i danas siju otrovnu, neskrivenu mržnju prema svemu što je hrvatsko. Samo još što nije ustvrdio kako su "ustaše iz Zagreba naručile 'Memorandum' od SANU).

 Pa podsjetimo na neke detalje iz dokumenta kojeg Pupovac nastoji relativizirati iako se o njemu sve zna već gotovo 40 godina.

 Službena odluka da se "u obliku Memoranduma istaknu najaktuelniji društveni, politički, ekonomski, socijalni, naučni i kulturni problemi i da se taj Memorandum uputi svima onima koji su odgovorni za vođenje javnih poslova u Srbiji i Jugoslaviji", donesena je na redovitom zasjedanju Skupštine SANU, 23.5.1985.godine. Na ovoj sjednici, veliki broj akademika izrazio je ozbiljnu zabrinutost vezano za krizu u zemlji, ali u isto vrijeme i za položaj Srbije u Jugoslaviji. Tako je pitanje Srbije ultimativno i javno postavljeno već u proljeće 1985. godine i to od najuglednijih i najutjecajnijih intelektualaca iz ove republike, akademika SANU, s polazišnom tezom o njezinoj posvemašnjoj uskraćenosti i potpunoj obespravljenosti u SFRJ – što se uzimalo kao gotova, dokazana činjenica.

 U lipnju iste godine, Predsjedništvo SANU imenovalo je "Odbor za pripremu Memoranduma o aktuelnim društvenim pitanjima" sastavljen od 16 akademika: Antonije Isaković, Vasilije Krestić, Kosta Mihajlović, Mihailo Marković, Pavle Ivić, Dušan Kanazir, Ivan Maksimović, Miloš Macura, Stojan Ćelić, Radovan Samardžić, Nikola Pantić, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Nikola Čobeljić, Miomir Vukobratović i Ljubiša Rakić. Zanimljivo, u Komisiju za izradu ovog pamfleta nije imenovan Dobrica Ćosić, iako je nesumnjivo dao pečat i jasno prepoznatljiv doprinos njegovu sadržaju ugradnjom svojih prepoznatljivih teza. Ali, za to je postojao valjan razlog: On je kao dugogodišnji politički disident i stvarni vođa i mozak "kritičke inteligencije" bio najugledniji nacionalist s karizmom, te bi se vezivanjem njegova imena za ovaj projekt moglo podići buru i izazvati negativne reakcije izvan Srbije, što bi u krajnjoj liniji nanijelo štetu operaciji i pozornost javnosti skrenulo na drugi kolosijek, a to se nikako nije smjelo dopustiti. Zato je Ćosić ostao u sjeni i poštedio SANU nepotrebnih rizika.

 Kako bi se shvatile stvarne namjere Memoranduma, dovoljno je citirati neke od teza:

"1. na str. 37. i 53., tvrdi se da 'srpska nacija nije dobila pravo na sopstvenu državu'

2. na 42. str., protestira se protiv neopravdanog tretmana srpske nacije kao 'hegemonističke' i 'ugnjetačke'

3. na 43. str. KPJ se optužuje da je prema Srbiji vodila 'revanšističku politiku'

4. na 46. str. iznosi se tvrdnja da 'Srbi nisu u ratu bili ravnopravni'

5. na 50. str. kaže se da se prema Srbima vodila 'revanšistička politika do genocida'

6. na 70. str. zagovara se pravo na 'uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, nezavisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio …', jer, to je 'njegovo istorijsko i demokratsko pravo' (?!)

[1]…Zatim se kaže i ovo: 'Sticanje ravnopravnosti i samostalan razvoj za srpski narod imaju dublji historijski smisao. Za manje od 50 godina, u dvema uzastopnim generacijama, dva puta izložen fizičkom uništenju, prinudnoj asimilaciji, pokrštavanju, kulturnom genocidu – ideološkoj indoktrinaciji, obezvređivanju i odricanju od sopstvene tradicije pod nametnutim kompleksom krivice, intelektualno i politički razoružavan, srpski narod je bio izložen preteškim iskušenjima da to ne bi ostavilo duboke tragove, u duhovnom stanju …'

7. na 71.str. piše da je 'srpskom narodu nametnuto osećanjeistorijske krivice, a jedino on nije rešio nacionalno pitanje', te da je 'kao prvo i osnovno potrebno da se skine hipoteka istorijske krivice sa srpskog naroda…'"

(Citati iz: Dragiša Pavlović, Olako Obećana brzina, Globus - Zagreb, 1988., str. 287, 330.; dijelove teksta istaknuo: Z. P.)

 U svojim temeljnim postavkama ovaj je dokument prilagođen trenutku i ne govori eksplicite o konkretnim teritorijalnim aspiracijama Srbije, iako se one jasno prepoznaju u tekstu. Posebno poglavlje Memoranduma posvećeno je genocidu nad Srbima i Crnogorcima na Kosovu. Tu se (paušalno i bez ikakvih argumenata) iznose tvrdnje o tobožnjoj vitalnoj ugroženosti ovih naroda, što (navodno) dovodi u pitanje njihov biološki opstanak. Evo što je o svemu mislio Dragiša Pavlović, koji je kao tada visoko pozicionirani političar u Srbiji, jako dobro znao kakve posljedice to može imati za odnose među narodima u zajedničkoj državi:

"U Jugoslaviji živi mnogo naroda i još više narodnosti. To i jesu uslovi u kojima se rađaju razni velikodržavni i velikonacionalni koncepti, a ne jedino velikosrpski. Na takav pokušaj, neka svako sebi, i svojoj naciji, postavi pitanje koje je srpskoj naciji postavio Svetozar Marković: A gde su granice 'ujedinjenih' Srba?

Tačno je da Srbi žive u gotovo svim republikama (izuzetno malo u Sloveniji), i u obe pokrajine, ali, ukoliko bi želeli da stvore jednu državu, tada bi morali da dođu u sukob sa svim narodima u Jugoslaviji i da na sebe uzmu ulogu osvajačkog naroda.

E, pa lepo, ja ne pristajem da u tome učestvujem.

Kompleks srpskog unitarizma? Osećanje istorijske krivice? Depresivno stanje? Srbofobija? Puni nacionalni i kulturni integritet srpske nacije u Jugoslaviji? Samostalan razvoj srpske nacije u Jugoslaviji?

Kakva je to srpska nacionalna svest koja danas proizvodi ovakve reči? Koji je to vid i oblik srpske nacionalne svesti?

1.To je viđenje Jugoslavije kao proširene Srbije ili Srbije izvan Jugoslavije.

2.To je kompleks jedne srpske nacionalne mitomanije i državotvorne mitologije.

3.To je primitivna, anahrona i bolesna srpska svest.

4.To je nepoznavanje i nepriznavanje različitosti Srba – 'srbijanaca', 'prečana', 'kosovara', 'hercegovaca'…

5.To može biti moralna negacija svake istinske demokratije u Jugoslaviji."

(Dragiša Pavlović, isto, str. 330-331.; dijelove teksta istaknuo: Z. P.)

Pavlović je itekako bio u pravu, kao i Ivan Stambolić koji je isto tako od početka oštro kritizirao ovaj pamflet i nazvao ga "ratnim manifestom za srpske komesare", uz tvrdnje kako se radi o "kvazinaučnom tekstu" s "neosnovanim optužbama". Ove kritike dočekane su s neskrivenom odbojnošću i vrlo oštrim reakcijama od strane velikosrpske elite, dok je Milošević o toj temi uglavnom "mudro" šutio, sve dok nije došao u Den Haag i izašao pred Vijeće MKSJ - tada se pozivao na "Memorandum" i tvrdio kako su "srpski akademici pošteno prikazali stanje u Jugoslaviji".

 I sve to Milorad Pupovac "zaboravlja" - kao i brojne druge detalje iz ratnohuškačke karijere Dejana Medakovića, uvjerenog i vrlo agilnog promicatelja velikosrpskog fašizma.

 U vrijeme pojave Memoranduma SANU, Dejan Medaković, u javnost je istupio s tezom kako je Ivan Aralica, najveći živući hrvatski pisac, ustvari Srbin, samo što to ne želi priznati, kao što je slučaj i s dr. Slavenom Leticom.      

 Ova dvojica vrsnih intelektualaca odgovorila su mu otvorenim pismom, što na srpsku javnost nije imalo gotovo nikakvog utjecaja. Ona je već navikla na to da mnogi znameniti ljudi (iz tko zna kojih razloga), jednostavno ne žele priznati svoje "srpsko poreklo".

 No, da vidimo, kako je jedan od najvećih pisaca s ovih prostora silom prilika i nesretnih okolnosti u glavama velikosrpskih fanatika postao i (po svemu sudeći, ipak) ostao Srbin.

 Naime, komentirajući rezultate prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj (1990. godine, na kojima je Hrvatska demokratska zajednica odnijela voljom hrvatskih građana uvjerljivu pobjedu nad svim ostalim strankama – uključujući i tadašnje komuniste, okupljene u SKH - SDP, spomenuti Dejan Medaković, među ostalim je rekao:

 "…Taj fenomen pristanka na ćutanje intelektualaca u Hrvatskoj pokazuje da oni nemaju snage da, kako je u Bibliji zapisano, budu glas vapijućeg u pustinji. Oni nemaju gde da se oglase. I Ivan Aralica, najveći živi pisac u Hrvatskoj (koji je pritom srpskog porekla, kao uostalom i dr. Slaven Letica), pobeđen je na izborima..."

Aralicin odgovor (na ovu Medakovićevu izjavu, ali i sve što se u to vrijeme događalo u Srbiji koja je već ušla u fazu ratničke histerije) uslijedio je uskoro. U seriji eseja, pod zajedničkim naslovom "Ogledi o Srbiji" (objavljeni u zagrebačkom dnevnom listu Vjesnik, 1991. godine) veliki hrvatski književnik daje sjajnu analizu "srpske imperijalne svijesti", koja je (po njemu) posljedica "patološke posesivnost", u ishodištu koje stoji "pravoslavna religijska svijest".

Zaključujući da ta "patološka posesivnost nagoni, eto, i jednog 'akademika' na tvrdnju da svakog poznatijeg Hrvata (Aralicu i Leticu) 'prisvoji', ako ne doslovno, ono barem 'po poreklu'", te da "težnja za osvajanjem i prisvajanjem ljudi, naroda i prostora predstavlja logički nastavak tog 'posesivnog sindroma'", Aralica je u na najbolji način izrazio stav državotvornih hrvatskih intelektualaca u odnosu na ovu bolesnu pojavu.

(Opširnije: Predgovor dr. Slavena Letice za knjigu Izvori velikosrpske agresije, August Cesarec/Školska knjiga - Zagreb, 1991., str.10 -11.)

Najveći živući hrvatski pisac, Ivan Aralica u svome eseju "Ogledi o Srbiji", primjereno je odgovorio na blasfemične teze o svom "srpskom poreklu"

(Adresa slike)

 I na kraju, spomenimo još jednu činjenicu: od Milorada Pupovca i njegovog tabora i ne treba očekivati slavljenje lika i djela Svetozara Markovića, Petra Preradovića, Dimitrija Tucovića, Jovana Jovanovića Zmaja, Koste Novakovića, Dušana Popovića, Ivana Stambolića, pa ni Svetozara Pribićevića. Oni ostaju dosljedni sebi u veličanju velikosrpskih ratnih huškača, znajući jako dobro kako će to u hrvatskom društvu izazvati buru. Budući da su upravo incidenti i konflikti te vrste hrana njihovoj ideologiji (kao i našim "antifama"), nema mjesta čuđenju. Čudno bi bilo da odstupe od koncepta provokacije i učine nešto normalno.

 Uostalom, tko je taj Dejan Medaković i po čemu je značajan za Srbe u Hrvatskoj!? Po ratnom huškanju, poticanju krvoprolića, zalaganju za "Veliku Srbiju", govoru mržnje i širenju nacionalne nesnošljivosti svakako spada u red "znamenitih" Srba druge polovice XX. stoljeća, pa ako su to vrijednosti koje zastupaju predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj danas, onda su i kreatori i promotori izložbe o njegovu liku i djelu u pravu.

 

Zlatko Pinter/PDN