‘Ja sam Alen, dijete ratnog silovatelja. Majka me ostavila u bolnici, usvojio me domar. Zvali su me četničko kopile...‘

Alen Muhić (32), mladi čovjek, rođen 1993. u Goraždu od majke Bošnjakinje koju je silovao srpski vojnik, napisao je autobiografsku knjigu "Ja sam Alen", koja uskoro dolazi u prodaju. U knjizi  iznosi svoju potresnu životnu priču – kako je pronašao majku i oca, suočio se s istinom o svom podrijetlu, postao otac i primio priznanje za ljudska prava. 

– Rođen sam kao dijete ratnog silovanja. Majka me ostavila u bolnici. Hranili su me mrvicama keksa. Usvojio me domar. Preživio sam etikete "četničko kopile". Snimljen je film o meni. Pronašao sam majku. Kao i oca. Postao sam otac. Dobio nagradu za ljudska prava – napisao je Alen u najavi izlaska svoje knjige, ističući kako je on glas nevidljive djece rata.

– Pisana je za one koji se osjećaju nevidljivo. Za žene koje su preživjele nasilje, za djecu rođenu iz rata, za usvojenu djecu, za roditelje koji vole iznad krvi i prezimena. Pisana je i za one koji rade sa traumama – psihologe, socijalne radnike, studente, za sve koji žele razumjeti ono što često prešutimo.

Zašto sada, nakon 30 godina? Zato što mi je trebalo vrijeme da sazrim. Da prebolim, da oprostim, da razumijem. A i zato što više nema vremena za šutnju. Neka djeca nikada neće moći ispričati svoju priču. Ova knjiga je i za njih.

Ako ova knjiga dotakne jedno srce, ako probudi samo jednu iskru razumijevanja u nečijem umu – onda je vrijedilo. Moj cilj nije bio da izazovem sažaljenje. Moj cilj je istina. I dostojanstvo.

Moja poruka je jednostavna: nitko ne bira kako će doći na ovaj svijet, ali svako zaslužuje da živi s dostojanstvom. Ne postoji "pogrešno" dijete. Postoje samo pogrešna djela odraslih – istaknuo je Alen.

Njegova je majka htjela pobačaj, no već je bilo kasno, trudnoća je poodmakla i morala je roditi dijete za koje je sama kasnije rekla da ga je htjela zadaviti, pisala su  24 sata.

Kada je Alen imao tri godine priča o njemu objavljena je u Newsweeku, koji je radio na temi o djeci koja su rođena nakon što su im majke silovane za vrijeme rata u Bosni. 

Novinarka Stacy Sullivan uspjela je doći do Alenove majke, koja nije imala nikakve emocije prema tom djetetu, a još manje prema njegovu ocu koji ju je, kako je rekla, "povrijedio toliko da se nikada neće oporaviti".

Ali, nije. Umjesto toga ostavila ga je u bolnici u kojoj se tamošnji domar sažalio nad bebom i počeo je odvoditi doma preko dana supruzi i kćerima, a navečer bi je vraćao u bolnicu. Kćeri su bile oduševljene, oduvijek su htjele brata i ubrzo su ga odlučili posvojiti. Alen je tako počeo svoj život u muslimanskoj enklavi, siromašnom kraju gdje nije bilo tekuće vode i grijanja.

Unatoč teškom djetinjstvu, stigmatizaciji i vrijeđanjima – nazivali su ga "četničkim kopiletom" i "malim četnikom" – Alen je izrastao u snažnu osobu koja javno progovara o traumama djece rođene iz ratnog nasilja. 

Nakon što su svi doznali cijelu istinu život je za Alena postao itekako težak. Ljudi su mu stalno govorili da je četničko kopile pronađeno u smeću.

"Nikada nisam majku optužio za ništa. Pravi zločinac je moj otac, silovatelj. On je za mene ratni zločinac i mora odgovarati za ono što je napravio", rekao je Alen prije 10 godina.

Alen Muhić, nedavno je bio gost  emisije Klix Studija gdje je govorio o svom životu i brojnim izazovima s kojima se suočavao.

Ispričao je da je kao beba ostavljen na skrb bolničkom osoblju koje se o njemu mjesecima brinulo. Potom se, kako kaže, u njegov život umiješao "prst sudbine" te je ubrzo posvojen.

Odrastao je u obitelji punoj ljubavi, nježnosti i iskrenosti – jer je već u osnovnoj školi saznao istinu o svom podrijetlu. Upoznaje i svog biološkog oca, ratnog zločinca, a cijelu svoju priču opisuje u knjizi "Ja sam Alen".

Istinu je saznao kada je imao osam ili devet godina – zbog jedne školske svađe.

"Rečenica da sam četničko kopile i da su me našli pored kontejnera, koju mi je uputio školski kolega, otvorila je Pandorinu kutiju", ispričao je.

Dodaje kako se radi o "prešućenoj temi u Bosni i Hercegovini i njezinoj povijesti" te da to više nije pitanje diskriminacije, nego prihvaćanja.

"Igrali smo se, posvađali zbog lopte, udario sam ga i pobjegao kući. Nisam znao što to znači jer sam imao osam, devet godina – kao što moj najstariji sin ima danas", kazao je.

Zatim se prisjetio trenutka kada je posvojen.

"Zamislite da je rat – nema hrane, nema vode, puca se. Otac je radio na održavanju ratne bolnice u Goraždu kada su me ostavili u amanet medicinskom osoblju. Njegova supruga bila je domaćica, živjeli su u srpskom stanu, bez osnovnih uvjeta za život – i posvojili su dijete rođeno iz čina ratnog silovanja nad Bošnjakinjom koja ga je napustila jer nije mogla živjeti s tom traumom", ispričao je Muhić za Klix.ba.

Njegovi posvojitelji već su imali djecu koja su ga, kako kaže, prihvatila kao rođenog brata – i tako je ostalo do danas.

"Ja sam njihovo ogledalo", rekao je iskreno o svojim roditeljima.

Jednom je prilikom upoznao i svog biološkog oca. Kaže da je tada shvatio kako prošlost ne može promijeniti, ali budućnost može.

"Za mene je on ratni zločinac i uvijek će to biti. Otišao sam mu na vrata, i tek kasnije shvatio što sam napravio. Kao da sam gledao samoga sebe – samo 20, 30 godina starijeg", prisjetio se.

Biološki otac otvorio mu je vrata kuće, negirao silovanje, rekao da ne poznaje njegovu majku, a sve nazvao "politikom BiH".

U tom su trenutku u Alenu proradili bijes i mržnja, ali bio je svjestan da ne smije izgovoriti niti jednu pogrešnu riječ.

"DNK mi nije trebao – oči ne lažu", rekao je.

Prema njegovim riječima, biološki otac imao je obitelj u trenutku kada je silovao njegovu majku, a još više ga je šokiralo što je nakon rata radio kao policajac u Foči.