Prikazivanje filma “260 Dana”, u režiji Jakova Sedlara, izazvalo je snažne emocije gdje god je dosad prikazan. Hrvatska premijera održana je krajem listopada u Osijeku, uz dugotrajan pljesak i suze publike. Osim što donosi potresnu istinu o preživljavanju dječaka od 10 godina i njegove obitelji u okupiranom Dalju, film je već pronašao put i do svjetske publike – već je dogovorena projekcija u više zemalja, a putem interneta prikazan je u Sjedinjenim Američkim Državama. Reakcije su, kako kažu autori, iznad svih očekivanja.

Redatelj Jakov Sedlar u razgovoru za Croniku otkriva kako je ideja za ekranizaciju romana “260 dana” sazrijevala godinama.

“Za tu knjigu znam desetak godina. Imali smo još neke druge scenarije, međutim ovo je jedna priča koja kroz sudbinu obitelji Gubina zapravo može ispričati sve o tome kako je započeo rat u Hrvatskoj. Obitelj Gubina je metafora stradanja svih hrvatskih obitelji u Domovinskom ratu. Činilo mi se da je to baš onako prava priča. A onda je došao gospodin Hrkač koji je pročitao knjigu i vidio kazališnu predstavu i mi smo se vrlo brzo dogovorili oko svega. On je čovjek koji je vrlo empatičan, koji je želio da istina izađe na vidjelo. Ono što mi je jako važno – on je film pogledao dva puta i zaista ga nismo razočarali. Bio je sretan i to je velika satisfakcija i meni i Dominiku i svima nama koji smo radili film.”

Autor romana “260 dana”, Marijan Gubina, koji je kao desetogodišnji dječak preživio strahote rata u Dalju, govori o razlozima zbog kojih se odlučio prenijeti svoje iskustvo svijetu:

“Bila je ključna odluka. Želio sam prenijeti iskustvo iz novije hrvatske povijesti, posebno zato što sam vidio da se u Hrvatskoj i svijetu Domovinski obrambeni rat krivo tumači. To obrambeni se često izostavlja, što mi je neshvatljivo. Knjiga je prevedena na 15 jezika, slijedi nova kazališna predstava, a vrhunac je igrani film međunarodne produkcije. Smatram da je bitnije da svijet upozna našu kalvariju – zato nema ništa loše u tome da gledamo hrvatski film s titlovima na engleskom“

Film je sniman u Osijeku, Đakovu i Gorjanima, dok Dalj – premda izvorna lokacija tragičnih događaja – nije korišten iz tehničkih i sigurnosnih razloga. Sedlar ističe i da nije bilo moguće prihvatiti CineStar sustav zbog visokih naknada, pa se film prikazuje u manjim nezavisnim kinima diljem Hrvatske.

Film je plod entuzijazma, emocije i vjere u istinu

Na pitanje o financiranju, Sedlar je bio jasan:

“Film je financirao samo jedan čovjek – Aleksander Hrkač, poslovni čovjek iz Osijeka. On je dao sve novce za film. Imali smo nekoliko manjih sponzora, ali Hrkač je čovjek koji je isfinancirao cijeli film.“

Dodaje kako su reakcije publike do sada izvanredne te da film već ima međunarodni odjek:

“Najveće uzbuđenje bilo je napraviti film, a ovo drugo ovisi o PR-u i o tome kako će ga publika primiti. Mi svi mislimo da smo napravili zaista dobar posao i da će se to ljudima sviđati. Reakcije su do sada bile sjajne. Osim ovih u Hrvatskoj, bila je i jedna internet projekcija u Americi. Film će ići u preko sto zemalja po svijetu. Mislim da to govori o kvaliteti filma.“

Gubina ističe da projekt “260 dana” ima dublju misiju:

“Prvi i osnovni element je očuvanje novije hrvatske povijesti i iskazivanje zahvalnosti svim sudionicima. Pokazali smo tko je agresor, a tko žrtva. Hrvatski narod nikada nije bio nasilnički, nikada nije želio zlo, niti danas želi. Unatoč kalvariji, mi ne mrzimo, ne pozivamo na rat. Mi radimo na miru. Ali imamo obavezu ne zaboraviti.”

Engleski i američki glumci donijeli priču svijetu

Četvero hrvatskih glumaca stalo je pred kameru, dok su ostali članovi postave – Amerikanci i Britanci, uključujući imena poznata iz serija poput “Kruna” i “Harry Potter”.

“Oni znaju, kao i mi, da niti jedan rat nije jednostavan, nije bez krvi, patnje i nepravdi. Dobro su se pripremili, tražili su da im pošaljemo sve u vezi priče i rata, čak i videa. Imali smo probe i razgovore oko svake scene. Film je jako emotivan. Glavni lik je dječak od deset godina, a nije normalno da dijete od deset godina bude prebijano, da mora čistiti policijsku stanicu u kojoj su ubijeni hrvatski policajci, da ih mora spuštati niz katove… To je dio svih ratova. Nažalost, djeca uvijek najviše stradaju“, objašnjava Sedlar kako su glumci doživjeli strahote rata u Hrvatskoj.

“Scenarij je moj sin pisao iz srca”

Sedlar otkriva kako se njegov sin Dominik nosio s emocijama tijekom pisanja scenarija.“

“Moj sin je imao 12 godina kad je počeo rat. Sjeća se svega i naravno da mu je bilo emotivno pisati. Mislim da je napravio sjajan posao. Napisao je izuzetno emotivan scenarij koji su glumci izvrsno odigrali. Radili smo s vrhunskim glumcima – od Tima Rotha, Armanda Assantea, Angele Moline… sve su to velika imena.“

Sedlar je ujedno naglasio kako u hrvatskim institucijama i dalje nema dovoljno volje da podrže ovakve projekte:

“Film nikada nije jeftin, međutim postoje teme koje bi se morale obraditi kroz film. Domovinski rat je svakako jedna od njih. Zašto vlasti to ne prate dovoljno, o tome bi se mogla napisati doktorska disertacija. Šteta i sramota da je tako. To nisu zaslužile žrtve kojih je bila masa u Domovinskom ratu. Meni je drago da se pojavio gospodin Hrkač koji je ispravio ono što država nije učinila svih ovih godina.”

Na pitanje Marijanu Gubini znaju li njegova djeca kroz što je prošao, odgovara iskreno:

“Saznali su. Dvoje starijih, od 14 i 12 godina, pogledali su film. Često pišu pjesme i osvrte inspirirane mojim svjedočanstvom. Jednostavno, to su stvari koje ne smijemo skrivati.“

“Nemamo lektiru o Domovinskom ratu – to je sramota”

Gubina se dotakao i pitanja kako se u Hrvatskoj čuva sjećanje na Domovinski rat:

“Previše je žrtava, a premalo istine. Na žalost, na tu temu se ostavlja premalo sredstava. Najčešći oblik obilježavanja naše povijesti su obljetnice gdje se zapale svijeće i polože vijenci i tu je priča stala. Jedino što je napravljeno ozbiljno je odlazak učenika osmih razreda u Vukovar. Kad pogledate udžbenike, o američkoj i francuskoj povijesti piše se na desetke stranica, a o Domovinskom ratu nedovoljno i tužno. To pokazuje koliko malo činimo. Nema ni jedne lektire o Domovinskom ratu, čak ni u izbornima. To je tragedija. Zato ja već 15 godina radim na projektu ‘Sjećanje’. Film ‘260 dana’ dio je toga. Naša obaveza je čuvati istinu.“

Čovjek koji je kao desetogodišnji dječak proživio nezamislive strahote danas živi za svoju obitelj. Iako priznaje da se godinama trenirao kako bi vladao svojim emocijama iskreno priznaje:

“Supruga je tu broj jedan, a onda broj dva djeca. Najvažnija mi je obitelj. Bez supruge i djece, bez obitelji ne bi mogao ovo nositi, ne bih mogao raditi sve ovo.”

“260 dana” nije samo film. To je svjedočanstvo, opomena i poruka svijetu da hrvatska patnja nije zaboravljena. Jakov Sedlar i Marijan Gubina ovom su pričom, svatko iz svoje perspektive, spojili umjetnost i istinu – i podsjetili nas da dostojanstvo žrtava nikada ne smije izblijedjeti.