Studeni je mjesec u godini kad sve ono što hrvatski diše odaje počast žrtvama i moli za njihove duše. Obilaze se počivališta pokojnika čiji se grobovi znaju - a za žrtve kojima se mjesta počinka ne znaju pale svijeće kod spomenika ili središnjih križeva na grobljima. Mjesec je to u kojem se bude bolna sjećanja, liju suze, podsjeća na Križni put od prije tri desetljeća, žali za onima koji su zauvijek istrgnuti iz naših života, ali i vrijeme u kojem se uvijek iznova u naša srca vraća nada u uskrsnuće naših dragih, s kojima ćemo se na kraju svoga životnog puta sresti u vječnosti.

 Jesen 1991. godine bilo je jedno od najtežih razdoblja u novijoj hrvatskoj povijesti. Krenuli su s nakanom istrebljenja - uništenja, brisanja s lica zemlje svega što im je stajalo na putu, ne bi li ostvarili svoj sotonski plan o etnički čistoj srpskoj državi koja će se prostirati na cijelom području istočno od linije Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag. Ubijali su, rušili, palili, pljačkali, silovali, spaljivali nam matične knjige i arhive, uništavali groblja i crkve, rušili spomenike kulture i odnosili sakralno i kulturno blago u Srbiju. Iza njih su ostajale ruševine, spaljena zemlja, napuštene kuće, a krv tisuća nevinih i bjesomučno, bezdušno, danonoćno razaranje gradova i sela, svjedočili su o okrutnosti barbara - barbara predvođenih armadom koja je sebe nazivala "Jugoslovenskom narodnom armijom". Četnička kokarda i komunistička petokraka u istom stroju, Srbi iz Srbije, Bosne i Hercegovine i drugih područja tadašnje SFRJ, ali i oni iz Hrvatske od kojih je veliki dio sanjao isti san o "Velikoj Srbiji", zajedno, rame uz rame, na krvavom poslu uništenja svega što nije srpsko, pa i onoga što je srpsko ako ne pripada njihovom taboru.

 U Vukovaru su gotovo punih 90 dana ubijani Vukovarci, građani Vukovara svih nacionalnosti i vjera (dakako, u najvećem broju Hrvati, ali isto tako i Mađari, Slovaci, Ukrajinci, Muslimani, Česi, Nijemci i dugi… pa i Srbi koji nisu odabrali agresorsku stranu kao svoju). Na grad je palo oko 6,5 milijuna projektila različitih kalibara (granata, raketa, topničkih i tenkovskih projektila i zrakoplovnih bombi), ubijeno je oko 3.000 žitelja grada (od čega 86 djece), dok je preko 3.000 bilo nestalih (kojima se sudbina nije znala), protjerano je preko 22.000 Vukovaraca, u logorima u Srbiji su završile stotine branitelja i civila - taj broj za Vukovar iznosi oko 500, a za cijelu Hrvatsku prelazi 8.000, dok je kroz razne zatvore i logore "u tranzitu" prošlo još oko 2.000 osoba (prema podacima hrvatske Komisije za nestale i zatočene iz 5 srbijanskih logora: Stajićevo, Begejci, Niš, Beograd, Sr. Mitrovica, od prosinca 1991. godine, do kraja kolovoza 1992. godine, ukupno je razmijenjeno 7.666 osoba, od čega je bilo 219 mlađih od 18 godina, 932 žene i 424 osobe starije od 60 godina. Među zatočenima je bilo 46% civila, 52% branitelja, dok za ostale status nije utvrđen. Vukovar danas (krajem studenog 2022. godine) još uvijek traga za 382 nestale osobe, za Vukovarsko-srijemsku županiju taj je broj 515, a na razini Republike Hrvatske još uvijek je nepoznata sudbina za 1.428 osoba, te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 393 smrtno stradale osobe, što ukupno čini 1.821 neriješeni slučaj žrtava iz Domovinskog rata.

 Vukovar su barbari razarali 87 dana, s kopna, Dunava i iz zraka, svim oruđima koja su imali - uključujući i zabranjene kasetne zrakoplovne bombe i tzv. krmače, rakete zemlja-zemlja, raketne sustave "Luna", topove svih kalibara, haubice, minobacače, tenkove. Ovaj grad, hrvatski barokni ljepotan, biser na Dunavu, sravnjen je sa zemljom, satrt, izbrisan s lica zemlje, a nakon okupacije i ulaska vojno-četničke rulje, započelo je iživljavanje nad preživjelima: ubijanja, masakri, odvođenja na stratišta (Ovčara, "Velepromet") - i to se događalo ne samo u Vukovaru, nego i na cijelom vukovarsko-borovskom području, pa i u Borovu i Borovu Naselju. I dok krvavo orgijanje zločinaca još uvijek traje, u grad stiže estradna "krema" iz Beograda predvođena Erom Ojdanićem i Nadom Topčagić. Slavi se zločin i likuje nad krvlju i patnjama nevinih, uz pjesmu, ples, alkohol i pucnjavu. Za to vrijeme, ubija se bezdušno ranjenike, civile i branitelje na Ovčari. Među njima su i tri žene od kojih jedna u šestom mjesecu trudnoće - Ružica Markobašić koju su ostavili za kraj. Oficiri "JNA" zapovijedaju, postrojbe "JNA" svojim oklopnim transporterima osiguravaju stratište, a četnicima i "dobrovoljcima" (onima koji su pristigli iz Srbije i domaćim teroristima) prepuštena je egzekucija 261 žrtve (među kojima ima i malodobnih). Koji dan poslije, na vukovarsko stratište stižu i akademici SANU, srpski književnici, popovi i episkopi - arhitekti genocida i etničkog čišćenja. Vukovar će ostati u povijesti zabilježen kao prvi grad koji je do temelja razoren na europskom kontinentu u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, grad u kojem su izvan svake sumnje počinjeni genocid, urbicid i ekocid, ali, nažalost i grad-mučenik za čije razaranje i zločine je malo tko kažnjen. Iz ruševina se nakon svega izvlači sve što se može još opljačkati - od bijele tehnike i strojeva iz podruma i skloništa, do cigle, greda i ostalog građevinskog materijala i sve se to odnosi preko Dunava, u Vojvodinu i Srbiju. Nastavak je to pljačke koja je započela odmah nakon pokolja u Borovu Selu (2. svibnja 1991.), a uzimala je maha usporedo sa širenjem okupiranog područja. Ratni plijen je bio jedan od najboljih stimulatora i zbog toga su mnoge srpske "patriote" i odlazile u rat.

 Istog dana kad u razoreni Vukovar (18. studenoga 1991. godine) ulazi razularena zločinačka rulja (sastavljena od vojnika "JNA" i njezinih "rezervista", četnika, srpskih "dobrovoljaca", "teritorijalaca", "specijalaca" i domaćih terorista) uz kanibalsku pjesmu kojom slave zločin: "Slobodane pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate", 574 kilometra dalje, na drugom kraju Hrvatske, u zadarskom zaleđu, u selu Škabrnji, krvnik Ratko Mladić, oficir "JNA" predvodi svoju zločinačku rulju (vojnike, "rezerviste" i domaće teroriste-krajišnike) u pokolju nad žiteljima ovog sela. Zločin je počinjen iz čiste mržnje, jer selo nije predstavljalo opasnost za bilo koga, niti je u njemu bilo ikakvih vojnih ciljeva - smetali su Hrvati, potomci onih koji su jednako surovo lišavani života u razdoblju Drugog svjetskog rata (1941. - 1945.) od predaka istih zločinaca (četnika i partizana).

 U Škabrnji je tijekom napada i masakra koji je uslijedio nakon ulaska zločinaca u selo, ubijeno 48 civila i 15 branitelja. Ljudi su ubijani u svojim kućama, na ulicama, u podrumima (gdje su se sklanjali tijekom napada), pri čemu su mnogi mučeni i sakaćeni. Najstarija žrtva imala je 93. godine.

Žrtve masakra u Škabrnji

(Adresa slike)

 U nastavku pogledajmo što o tim događajima kažu djelomični prijepisi nekih od izvornih dokumenata samog agresora, primjerice, izvješća "Organa bezbednosti" 180. motorizirane brigade 9. korpusa "JNA" iz studenoga 1991. godine o ubojstvima civila u selu Škabrnja od 23. studenog 1991.

Benkovac

Ubijanje u s. Škabrnja,

izveštaj.

Dana 23. 11. 1991. godine oko 10 časova u mojoj kancelariji razgovarao sam sa vojnikom Mitrović Draganom vozačem BOV-a vojne policije koji je učestvovao u toku izvođenja borbenih dejstava u s. Škabrnja i koji je video ubistvo civila od strane pripadnika TO i dobrovoljaca u tom selu.

U razgovoru izneo mi je sledeće detalje:

'Kada smo skrenuli prema Škabrnji putem video sam iz BOV-a jednog mrtvog pripadnika ZNG ali pored njega je bila PAP. Kada smo ušli u selo iz jedne kuće teritorijalci i dobrovoljci (ovi drugi su bili u 'šarenoj' uniformi i bili su namazani po licu) koji sebe nazivaju četnicima iz jednog podruma su izveli grupu oko 20 civila. Jedan od njih je imao PAP. Njega su odmah odveli iza BOV-a i 'streljali' ga. Ispred BOV-a su doveli jednu staricu i 2 starca legli ih na zemlju i pucali im u potiljak.

 Iz jedne od kuća u selu izveli su 3 muškarca od kojih je jedan imao oko 35 godina a ostala dvojica oko 45. Njih su u dvorištu malo ispitivali i onda ih streljali.
Čuo sam po nekim pričama da su ubili i neku ženu od 19 godina sa detetom od 8 meseci ali to lično nisam video.

(…) Video sam da su grupu od 5 civila teritorijalci vodili ispred sebe a onda ih stavili ispred tenka da bi pokazivali put i služili kao 'štit'. Kada smo išli prema Nadinu video sam da su 'teritorijalci' zarobili nekog civila. Sa njim je razgovarao Dražić (načelnik SJB) ali sam potom čuo od nekih da su i njega ubili.'

Ubijanje civila u s. Škabrnja,
izveštaj.-

Dana 22. 11. 1991. godine obavio sam razgovor sa vojnikom Živanović Nenadom iz bataljona vojne policije u vezi ubijanja civila u s. Škabrnja. Događaji su se odvijali u toku 18. 11. u toku napada na selo. U toku razgovora Živanović je bio dosta uzbuđen (razgovor smo vodili u mojoj kancelariji) i nerado se sećao detalja jer tvrdi da je sve to bilo grozno. U razgovoru je izneo sledeće:

'U posadi BOV-a smo bili ja, vodnik Travica, desetar Pejaković, vojnici Mitrović Dragan, Živanović Predrag, Nikčević Miloš i Radovanović Goran. Dok su bila borbena dejstva bili smo iza oklopnih transportera.

Kod prvih kuća u s. Škabrnja 'teritorijalci' (bili su namazani imalinom da bi izgledali strašnije i na uniformama su imali znak odnosno zastavu Srbije bez petokrake) izveli su 3 civila bez oružja. Postrojili su ih ispred i onda su počela puškaranja tako da sam i ja dejstvovao pa na njih nisam obraćao pažnju. Uglavnom kada sam prekinuo vatru video sam ih da leže mrtvi i po ranama sam video da je sigurno pucano iz male daljine.

Malo dalje izveli su iz jedne kuće troje dece. Mi iz VP smo tražili da ih preuzmemo ali nam ih nisu dali. Ponovo su ih uveli u kuću (sve troje) i iz nje izveli samo dvoje. Dali su to treće dete ubili nisam video ni čuo jer pucanje nismo mogli čuti od opšteg meteža ali kuća je potom gađana 'Zoljama' i potom je planula.

Nešto dalje došlo je do izvođenja jedne grupe civila iz jedne kuće. Teritorijalci su izdvojili četvoricu muškaraca iza kuće i streljali ih. Video sam i da su jednog starca udarili kundakom u glavu, on je hodao oko 20 metara onda ga je teritorijalac ranio iz AP u noge tako da je pao a onda ga ubio metkom u glavu. Čuo sam ali nisam video da su jednog pripadnika ZNG, iza neke kuće su ga streljali a onda mu odrezali uho.

Gledao sam kada kada su izveli jednog muškarca i devojčicu (sigurno oca i kćer). Teritorijalac je rekao devojčici 'Gledaj kučko kako ti ubijam oca' i pucao je muškarcu u usta. Kada sam ovo video ja sam bacio opasač i rekao sam da neću da se borim na takav način i da ću mu sasuti metak u čelo ako ubije tu devojčicu. Devojčicu sam uveo u transporter da bih je spasio od njih.'

(Izvor: HR-HMDCDR, 2., kut. 299, Organ bezbednosti 180. mtbr, str. pov. br. 416–1, 23. 11. 1991. godine, Ubijanje u s. Škabrnja (izveštaj), Organ bezbednosti 180. mtbr, str. pov. br. 417–1, 23. 11. 1991. godine, Ubijanje civila u s. Škabrnja (izveštaj); Preuzeto iz: https://hrcak.srce.hr/file/106806)

Ubijanje civila u s. Škabrnja,
Izveštaj.-

Dana 25. 12. 1991. godine kontaktirao sam sa IS “Beograd-1” u vezi njegovih saznanja o ubijanju civila u s. Škabrnja.

IS mi je u vezi toga iznio sledeće:

'Danas je ovde dolazio Opačić Goran (pripadnik specijalne jedinice SJB Benkovac). Pričao je pred svima nama u kancelariji da je bilo ubistava civila, uglavnom žene i staraca u Škabrnji. U tom ubijanju posebno se istakao 'dobrovoljac-četnik' izvesni 'Jaro-Jare' (poreklom iz s. Prebilovac u Hercegovini), njegov prijatelj iz iste jedinice izvesni Ljubiša.

Istakao je i to da je sa njima bio i neki aktivni vojnik koji se stalno kretao u borbenom stroju sa njima. Naime dok je jedan starac bežao taj aktivni vojnik je skinuo 'Zolju' sa ramena i pitao 'četnika ' 'Mogu li da ga fotografišem' i pogodio ga sa RRB. Goran Opačić tvrdi da nikad nije vidio grozniju sliku u životu jer je starac raznešen tako da mu je u blizini ostala samo noga.

Još sam čuo da je tu veče Zorić (ime mu ne znam) koji je negde u JTO išao po gradu i pokazivao kesu sa ljudskim ušima. Takođe ušao je u kafe-bar '7' i provokativno pozvao konabaricu da vidi prljavu čašu. Kada je došla pokazao joj je čašu u kojoj je bilo ljudsko uho.'

(Izvor: HR-HMDCDR, 2., kut. 299, Organ bezbednosti 180. mtbr, str. pov. br. 423–1, 27. 11. 1991. godine, Ubijanje civila u s. Škabrnja (izveštaj); Preuzeto iz: https://hrcak.srce.hr/file/106806)

 Na kraju ovih citata, treba napomenuti kako su i pored toga što se iskazima zapisanim u arhivima ne može u cijelosti vjerovati, mnogi detalji vezano za masakre, pa i ova morbidna epizoda s odsječenim ljudskim ušima, provjerljive, jer ih sadrže i brojni hrvatski izvori.

 Denis Gurlica, svjedok zločina i jedini preživjeli iz podruma u Škabrnji u kojem su svi drugi pobijeni, u svome iskazu svjedoči:

"Kad je počelo granatiranje, oko sedam sati, prvi sam istrčao iz kuće i dotrčao do podruma pokojnog susjeda. Ostao sam u podrumu dok me nisu zarobili do 11 sati. Onda su nas izveli van, maltretirali i postavili nas na zid šupe, uz koji su nas htjeli streljati (…) Njih su pobili, a ja sam ostao živ. Vodili su me iza kuća, dovikivali grozote i doveli su me do četnika koji me htio zaklati. Stavio mi je nož pod vrat i u zadnjem trenutku, prije nego što je povukao, oficir JNA ga je gurnuo i tako mi spasio život."

(Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/mucno-iskustvo-iz-skabrnje-htio-me-zaklati-prije-nego-sto-je-povukao-noz-oficir-jna-ga-je-gurnuo-i-tako-mi-spasio-zivot---684596.html)

 Škabrnja i Vukovar - Vukovar i Škabrnja…ova dva mjesta masovnog stradanja, stratišta nevinih hrvatskih žrtava, simbol su naše cjelokupne patnje, našeg hoda po trnju tih tmurnih devedesetih godina prošlog stoljeća i podsjećanje na vrijeme kad smo se grčevito borili za opstanak i preživljavanje u nametnutom ratu, razoružani i prepušteni na milost i nemilost neusporedivo brojnijem i bolje opremljenom agresoru, bez oslonca i potpore u svijetu, sve do jeseni 1991. godine, kad su Vatikan i Sveti Otac, Ivan Pavao Drugi, 3. listopada, obznanili kako namjeravaju pokrenuti postupak međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

No, od pada prvih balvana, 17. kolovoza 1990. godine, sve do 4. kolovoza 1995. godine, Hrvatska je na svojoj zemlji trpjela samovolju i terorizam dijela srpske manjine. Od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj, tek nešto preko polovice (oko 320.000 od 581.663 koliko ih je bilo po popisu 1991. godine) je živjelo na okupiranim područjima (u okviru tzv. SAO Krajine - kasnije "RSK"), što je predstavljalo ispod 7% od ukupnog stanovništva, ali su tražili svoju državu na jednoj trećini područja! I nikakve dogovore i sporazume nisu bili voljni prihvatiti, tako da Hrvatskoj nije preostalo drugo nego na kraju vojno osloboditi svoja okupirana područja.

 Srpski agresor potpomognut unutarnjom petom kolonom, počinio je grozne zločine: odsijecanja dijelova tijela - pa čak i genitalija zarobljenicima (u Tovarniku); rezanje žrtve motornom pilom i spaljivanje (u Voćinu); razapinjanje žrtve na željeznički vagon i potom ciljanje ručnim bacačem (Vukovar); odsijecanje glava žrtvama koje se potom kotrljalo "iz zabave" (Vukovar, Voćin); ubijanje žrtve sjekirom - raspolućivanje lubanje (Borovo Selo); vađenje očiju žrtvama (Borovo Selo); vađenje srca živom čovjeku (Balinci); višekratna i skupna silovanja žena i djevojčica (Tovarnik, Dalj, Vukovar, Ovčara i logori u Srbiji) kako bi "rađale četnike"; dekapitiranje i klanje žrtava (Sotin); tjeranje žrtava kroz minsko polje (Lovas); odsijecanje ruke žrtvi koju se ostavlja da iskrvari do smrti (Petrinja); hladnokrvne likvidacije djece (Borovo Selo, Petrinja, Vukovar, Kostrići, Široka Kula, Joševica, Škabrnja, Medviđa, Marinci, Novska, Čakovci, Gornja Budičina, Lovas, Ovčara, Ervenik, Gornje Jame, Novo Selo Glinsko, Bodegraj  i mnoga druga mjesta). Popis je, nažalost, mnogo dulji nego stane u jedan članak.

Označene lokacije masovnih grobnica u koje je agresor bacao žrtve (1991. - 1995.)

(Adresa slike)

 Može li se to tek tako zaboraviti - a ovdje je spomenut sam djelić brutalnih zvjerstava od kojih se čovjeku muti razum? Može li?

 Veliki dio ovih i drugih (sličnih) slučajeva monstruoznih zločina je dokumentiran i bio je dijelom dokaznog materijala Tužbe protiv SRJ zbog kršenja odredbi Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (što ju je ICJ-u u Den Haagu Republika Hrvatska podnijela 1999. godine), a obrazložila ih je Sudskom vijeću pravna zastupnica naše strane, Helen Low.

 Kao ljudi, ne možemo a ne upitati se: Kako su sve to mogli činiti? Jedan od mogućih odgovora krije se u istini koja se kod nas rijetko spominje: naime, tajne službe KOS i SDB, smišljeno i planski su angažirali stotine psihopata - okorjelih zločinaca i psihičkih bolesnika, pa i masovnih ubojica koje su puštali iz zatvora i u zamjenu za angažman u ratu nudili im pomilovanja - u "specijalnim jedinicama" (poput "Tigrova", "Srpske dobrovoljačke garde", "Crvenih beretki", "Škorpiona" i drugih). Oni su bili najpodesniji za izvršenje prljavih poslova etničkog čišćenja. Posebno poglavlje predstavljaju teški zločini protiv dostojanstva ljudske osobe i tjelesnog integriteta, a sastojali su se iz niza opskurnih, bolesnih "seansi" na kojima su zarobljene žrtve pod prijetnjom smrti primoravane na bludne radnje - i to javno, na pozornicama-podijima seoskih kino-dvorana, vatrogasnih ili omladinskih domova (dok su ih mučitelji promatrali "iz zabave"), pri čemu su kao "parovi" birani očevi i sinovi, braća, majke i sinovi itd. - te skupna ili pojedinačna silovanja žena i djevojčica što su odabrani članovi obitelji morali gledati, pa čak i silovanja muškaraca. I sve je to po pravilu bilo praćeno likvidacijama najbližih srodnika - klanjem ili metkom u potiljak - kako bi se preživjelima nanijela nepovratno i zauvijek neizbrisiva trauma.

 Mnoge teme vezano za Domovinski rat još uvijek nismo otvorili i nismo pogledali istini u oči - a od nas se traži da zaboravimo!

 U ime čega, kako i zašto bi mi trebali zaboraviti grozna, divljačka zvjerstva i zločine što su ih doživljavali naši bližnji ni krivi ni dužni - utoliko prije što su zločinci ostali nekažnjeni!? Tko ima pravo očekivati takvo što od preživjelih, a naročito od onih koji još uvijek ne znaju sudbinu svojih najmilijih i traže njihove kosti? Znaju li oni koje rat nije ni okrznuo a sebi daju za pravo dijeliti lekcije o oprostu, da je u nas nekoliko naraštaja koji su tijekom rata doživjeli strahote trajno i nepovratno traumatizirano? Mnogima je lako pričati o zaboravu i oprostu, jer nemaju ni što zaboraviti niti što komu oprostiti, za razliku od onih koji su prošli svoj Križni put.

 Mi koji smo doživjeli i preživjeli taj rat, ne možemo zaboraviti i kad bi htjeli. Sjećanje je jedino što nam nakon svega ostaje. Oni žive s nama i u nama dok ih se sjećamo. Najmanje što im dugujemo jest spomenuti imena, pomoliti se i zapaliti svijeću…

Zlatko Pinter/PDN