“A umjesto da ovdje ponavljam ono što većina hrvatskog naroda ovih dana o tome govori, prisjećam se proljeća 1998., kad sam 8. svibnja, na obljetnicu ulaska Jugoslavenske armije u Zagreb, kao opunomoćenik udruge „Hrvatski domobran“ podnio kaznenu prijavu protiv četvero visokih jugoslavenskih vojnih i političkih dužnosnika: Rade Bulata, Marka Belinića, Milke Kufrin i Lutve Ahmetovića, zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika).

Kaznena prijava bila je hotimice potkrijepljena isključivo jugoslavenskim partizanskim dokumentima, odnosno izvješćima tih i nekih drugih ljudi, da je nakon novogodišnje bitke za Krašić (1943.) par stotina zarobljenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga dijelom pobijeno i potom bačeno u jamu, a dijelom je živo bačeno očito u – Jazovku. Pobjednik je, naime, bio toliko obijestan da se je svojim zločinom hvalio! Malo kasnije, kaznenu sam prijavu dopunio svojevrsnim znanstvenim radom odnosno tekstom nastalim na temelju šire dokumentacije te ovjerovljenih izjava svjedoka.

Što se je na kraju dogodilo s kaznenom prijavom? Najprije mi je s previšnjeg mjesta poručeno da je kaznena prijava protiv Belinića „neprihvatljiva“ (jer je on, eto, „hrvatski antifašist“, pa se njega „ne smije dirati“!), a dosta kasnije me je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu izvijestilo da se je „spis zagubio“, pa „mogu li dostaviti kopiju prijave i dokaznog materijala…“ Dakle, spis koji se je bavio masovnim pokoljem ljudi – zagubljen je (odnosno: ukraden i uništen). Jasno je da sam državnom odvjetništvu dostavio kopiju, posve svjestan da postupka nikad ne će biti. Hrvatska je država je odlučila stvar prepustiti biologiji, računajući da će se sve zaboraviti kad okrivljenici umru.