Još jedan neuveli hrvatski cvijet u Božjem vrtu. Sveti Leopold Bogdan Mandić
Još jedan neuveli hrvatski cvijet u Božjem vrtu.
Sveti Leopolde Mandiću, moli za Hrvate!
B.B. Maria Dubravac, Brisbane
Koliko Bog voli hrvatski narod! Hvala mu i za ovog malog čovjeka, predana Franjina sina velikoga srca i duha!
ČOVJEK MALI, SA SRCEM OD ZLATA
(12.5.1866 – 30.7.1942)
Blago tebi, narode Hrvata,
Imaš oslon – Leopolda Svetog.
Čovjek mali, sa srcem od zlata,
Živa slika Krista razapetog.
Tih, pobožan, skroman, jednostavan,
Lijepa riječ mu svakom darak bila.
Od neznatnog, posto čovjek slavan,
Herceg Novog majka ga rodila.
‘Prognaniče’ našeg kraja sine,
Budi utjeh pradjedova grudi.
Tam’ gdje kuca srce Domovine,
Trebaju te tvoji dobri ljudi.
Moli za njih u danima jada,
Kom ćeš pomoć ako nećeš svomu?
Ne daj rodu da trpi i strada,
Budi utjeh puku čestitomu.
Podari nam junačke vladare,
Stijeg, Raspelo nek im dušu kiti.
Nek su slika naše loze stare
I vijekom će Kroacije biti.
(Nije velik tko se velik rodi,
Koj’ se pravi silan kao stijena,
Već je velik tko se malen rodi,
Al’ mu ime upamte vremena).
Marija Dubravac, Brisbane
Sveti Leopold Bogdan Mandić ” Svetac koji pripada svima”
Hrvatski katolički svetac i ekumenist Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom kao jedanaesto od 12-ero djece u obitelji Petra i Karoline (rođ. Carević) Mandić. Kako je bio slabašan i ne odveć dobrog zdravlja kršten je mjesec dana nakon rođenja kao Bogdan Ivan. Velik interes za duhovnost pokazuje već u djetinjstvu. Kako je kapucinski samostan u Herceg Novom tada potpadao pod venecijansku provinciju u dobi od 16 godina mladi Bogdan odlazi u kapucinsko sjemenište u Udinama (Italija).
Nakon dvije godine provedene u Udinama 1884. prelazi u samostan Bassano di Grappa kako bi stupio u novicijat. Tu 20. travnja postaje članom kapucinskog reda i uzima ime fra Leopold. Zavjetuje se u svibnju 1885. godine. Na teološki se studij upisuje na sveučilištu u Padovi da bi potom školovanje nastavio u Veneciji gdje i ostvaruje želju za stjecanje svećeničkog zvanja 20. rujna 1890. Kako mladu misu nije mogao služiti među svojima, u zamjenu im je poslao fotografiju. Kao mladomisnik izražava želju vratiti se u domovinu i raditi na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve. No, dodijeljene su mu druge službe.
U periodu od 1890. do 1906. obnašao je razne redovničke dužnosti unutar venecijanske provincije. Tako je jedno vrijeme bio poglavar samostana u Zadru te neko vrijeme u Rijeci i Kopru. Od 1906. pa do svoje smrti redovničke je dužnosti obnašao u Padovi. Izuzev jedne godine koje je tijekom Prvog svjetskog rata proveo u internaciji u južnoj Italiji (1917.) jer se nije htio odreći hrvatstva, te kratkog perioda tijekom kojeg će boraviti u Rijeci (1923.). U Padovi je bio odgojitelj studenata filozofije te predavač patristike. Više je godina iz Padove putovao u Veneciju gdje je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku koji će im trebati u pastoralnom radu među hrvatskim vjernicima.
Zadnjih je četrdeset godina života proveo u Kapucinskom samostanu u Padovi ispovijedajući vjernike satima. Pohodili su ga tzv. mali ljudi, ali i ugledni građani: radnici i industrijalci, studenti i profesori, intelektulaci, vojnici i časnici. Ali i časne sestre redovnici, svećenici pa i biskupi. U potpunosti je bio predan ispovjedanju, jer za njega je ispovjedaonica bila mjesto ekumenskog djelovanja gdje molitvom ustraje na cilju da svi budu jedno.
Iz rodnog Herceg Novog ponio je podjelu kršćana na rimokatolike i pravoslavce. Ta rana ga je pekla i žrtvovao se kako bi se ta rana zaliječila. Uz ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj gajio je i ljubav prema svim slavenskim narodima te prema svojoj novoj domovini Italiji i njezinu narodu. Radio je na građenju mostova među ljudima i narodima i bio je svojevrsna preteča ideje ujedinjene Europe.
Zlatnu je misu proslavio 22. rujna 1940. Nakon toga njegovo će se zdravlje ubrzano pogoršavati. Smrt ga je sustigla 30. srpnja 1942. kada se oblačio za svetu misu, koju nikako nije propuštao. U jednom trenutku obuzela ga je samrtna slabost, a on je umirući izgovarao riječi molitve Zdravo Kraljice.
Svetište sv. Leopolda Mandića u Padovi
Njegov grob, koji se prvotno nalazio na gradskom groblju, postao je stjecište njegovih brojnih štovatelja. Kasnije njegovi posmrtni ostaci biti će preneseni u grobnu kapelicu u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Padovi. Postupak za proglašenje fra Leopolda Mandića blaženim pokrenut je 1946. Blaženim ga je proglasio papa Pavao II. 2. svibnja 1976., a svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. Spomendan Svetog Leopolda slavi se 12. svibnja.
Proglašenje svetim na Trgu svetog Petra u Rimu 16.listopada 1983.godine
Papa Ivan Pavao II proglasio je bl.Leopolda Mandića svetim ovim riječima;
“Sveti oče, sveta majka Crkva moli Vašu svetost da upiše blaženog Leopolda iz Herceg Novog u popis svetaca i odredi, da ga u buduće moraju zvati svetim svi kršćani …….odlučujemo i proglašujemo da mu se u cijeloj Crkvi među svecima mora iskazivati štovanje”
Vidjevši veliko mnoštvo Hrvata iz raznih zemalja svijeta, gdje se nalaze kao privremeni ili stalni iseljenici, Papa je smatrao prikladnim spomenuti da je i naš novi hrvatski svetac bio hrvatski iseljenik, jer je skoro cijeli život proboravio u tuđini. Papa je pozdravio na hrvatskom jeziku rekavši;
” Dragi Hrvati! Radostan sam da vas mogu pozdraviti na čelu sa uzoritim gospodinom kardinalom Franjom Kuharićem i ostalom braćom u episkopatu. Došli ste u tako velikom broju ne samo iz Jugoslavije, nego također hodočasnici iz Njemačke, Austrije, Kanade i Amerike. Svojom prisutnošču pokazujete koliko cjenite svetog Leopolda Mandića. Obraćam vam se na poseban način, vama, dragi Hrvati, koji živite raspršeni po cijelom svijetu; Neka vam sveti Leopold, isto tako emigrant kao i vi, bude uvijek svijetao primjer kako treba živjeti i umirati izvan domovine, vjeran Bogu, Majci Božjoj i svetoj crkvi. Vama i svima vašim dragima u domovini i izvan nje od srca podjelujem svoj apostolski blagoslov”
Svi sudionici kanonizacije osjetili su gordost i ponos, posebno zemljaci novog Sveca, jer je mali hrvatski narod stekao veliku slavu. Stoga svi vjernici među Hrvatima zahvaljuju Bogu za svetog Leopolda Bogdana Mandića ” dragog sina našeg naroda, kojeg je Bog tako čudesno blagoslovio i koji je na herojski način odgovorio poticajima i vodstvu Božje milosti” kako je napisao kardinal Franjo Šeper.
Ljubav prema domovini
Sv.Leopold Mandić je čitav život ostao duboko emotivno vezan za svoje korijene na ovom tlu i među ovim ljudima. ” On je još posebno toplo ljubio svoj hrvatski narod” posvjedočio je mons.Giacinto Ambrosi, njegov provincijal, a kasnije nadbiskup u Gorici.
“Nije se odricao svoje pripadnosti i nije želio zaboraviti sve ono što je ponio iz djetinjstva, što znači da je duboko osjećao kao dio svoje duše, utiske što ih je primio u kući svojega oca i majke i u duhovnoj klimi svoje mjesne crkvene zajednice na rodnom tlu, u narodu iz kojeg je nikao”
Osjećaj za slabijeg i ubogog smatra se jednom od duhovnih konstanti hrvatskih katolika kroz stoljeća. Hrvati su veoma osjetljivi na pravednost, jer su kroz svoju dugu povijest trpjeli velike nepravde.
Kršenje Hrvata započelo je u 7.stoljeću, nakon što su došli iz Bijele Hrvatske ( kraj oko Krakova) u svoju novu domovinu Hrvatsku. Tako je započeo ulaz hrvatskog naroda u zajedništvo Katoličke Crkve. Hroz 13 stoljeća Hrvati katolici ostali su nepokolebljivo vjerni Petrovim nasljednicima u zajedništvu Crkve.
A sv. Leopold Mandić je Božji dar našem narodu i svojoj Crkvi, jer kako je napisao bl. kardinal Alojzije Stepinac ” taj čovjek malena tijela i krhka zdravlja bio je orijaš duhom kojim se dobri Bog poslužio da nebrojenim dušama olakša breme života, oduševi ih za vječne ideale i učvrsti ih u dobru”
Hvala gospođi Mariji Dubravac za predivni himan uz spomendan svetoga Leopolda Mandića.
Posebna zahvala g. Vladimir Pongrac” od srca ponavljam i kličem i danas na dvanajstega maja leta Gospodnjega dva miljara i dvadesetega, hvala gđi. Mariji Dubravac”
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti
