( Tito je bio nezadovoljan rušenjem kapele u Kumrovcu po zapovijedi  Steve Krajačića )

Drugi svjetski rat u tuheljsko – kumrovečkom kraju. Kakva su tu bila događanja. Tko je to bio nositelj lijevih ideja u ovom kraju. ?

Svaki rat ostavlja iza sebe, teška vremena, nevolje i žrtve. I naša Risvica nije prošla bez toga. Nezavisna država hrvatska je osnovana u travnju 1941. godine i svaki Hrvat svoje životne dobi doživio je to u tom kraju kao veliku slobodu u kojoj više neće biti žandara, poreznika. Neće biti onih koji su na sve moguće načine pokušavali rušiti hrvatstvo i tadašnju možda zreliju nacionalnu svijest nego što je danas doživljavamo. S veseljem se odlazilo na „štelinge“-novačenje sa kićenim kolima, sa vjerskim obilježjima i veseljem. Zapravo osjetilo se kao ponos kada je mladić otišao u Klanjec pred komisiju koja ga je osposobila za vojnika njegove hrvatske domovine. Tuga pak je obuzimala onoga i njegove bližnje ako ga je komisija nije smatrala sposobnim da brani svoju domovinu. Takvo stanje u samom selu nije trajalo dugo. Već 1943. godine tu i tamo se čulo u strogom povjerenju da postoje neki borci koje nazivaju partizanima. Stanovništvo je sve više postalo djeljivo po svojim nazorima. Iz prvoga svjetskoga rata, iz robijanja u Rusiji vratio se priličan broj muževnih osoba koje su sa sobom donijele natruhe komunističke ideologije. Kako se znalo za tu ideologiju kakova je, o tom se nije pričalo, nego tek možda u nekim diskretnim situacijama, i to ne bez razloga. Naime, ti ljudi koji su došli sa takvim opterećenjem iz ruskog zarobljeništva rado bi pričali o komunizmu i tome koja su njegova obilježja. A naročito kada bi to spominjali u pozitivnom smislu radije bi zašutjeli, jer inače bi ih susjedi i ostali smatrali bezvjercima. Jer je jedan od ciljeva komunističke ideologije bio rušenje vjere u narodu. Dakle oni su šutjeli i u sebi razmišljali što mogu kao takvi činiti u novoj hrvatskoj državi koja se borila protiv komunističke ideologije. Dakle oni su o svom opredjeljenju šutjeli. Šutjeli su i tada kada se spominjalo partizane, jer se nije njih spominjalo kao komuniste jer bi narod to osudio. Nego kao neke koji se bore protiv države, zato što im država ne odgovara. Međutim kako je partizanski pokret jačao, a to je počelo 1943. godine prema jeseni. Glavni akteri u tome bili su već poznati ljudi iz Klanjca koji su se povezivali s tim rusko-komunističkim partnerima, te još uvijek šutjeli pred narodom o komunizmu i njegovim obilježjima. U Risvici je bilo nekoliko takvih i uglavnom su svi oni bili nekadašnji ruski zarobljenici. Dakle komunizam je zaživio u Risvici, a organizatori, funkcioneri i aktivisti bili su upravo ti ljudi koji su tragove ideologije donijeli nakon robijanja u Rusiji. No, radi se o tome da je to bila njihova sreća da su se formirali partizani pod rukovodstvom komunističke partije. Oni su shvaćali da mogu što hoće. Među narodom nisu bili popularni, jer je među njima bilo previše zlog duha. Nisu prezali pred vrlo niskim osjećajima i akcijama. Možda je razlog u tome što su to uglavnom u nekom smislu bili posrnuli ljudi u kojima se stvarao osjećaj neprijateljstva iz kojekakvih razloga, te su osvetoljubivo počeli se razračunavati sa svojim susjedima, znancima koji su bili dobri gazde ili poznati kao veliki rodoljubi, pa čak i dobri vjernici. Sve je to bilo otkrito jednim tragičnim događajem. Načelnik općine Tuhelj, naš susjed u donjoj Risvici bio je odličan postolar. Sva klanječka elita: suci, odvjetnici, liječnici nosili su obuću koju je on proizvodio. Ali je u Risvici bio postolar koji je mogao biti tek u sjeni toga postolara. U njegovoj ljubomori javila se strast zbog osvete, zbog toga što je onaj drugi bolji, poznatiji, pametniji. i sposobniji. Posljedica toga i takvih niskih strasti bila je ta da su tog načelnika jednog dana odveli i likvidirali u selu Dugnjevcu. Nije se znalo za njegov grob, tražili smo djeca i odrasli da bi našli neki trag. No bez uspjeha. Ipak se našao čovjek koji je te tragične noći bio odveden zbog nekih njihovih planova. I ne samo on, nego i još neki primili su partizansko naređenje pod prijetnjom smrti da to čuvaju kao tajnu. Međutim kasnije se pričalo da upravo njegovom zaslugom, ne znam na koji način doznali su gdje je taj ukopan. Iskopali smo ga i slijedeće nedjelje iza mise kod svetog Roka zakopali ga na kumrovečkom groblju. Bio je ustrijeljen metkom u potiljak čime mu je bio razvaljen prednji dio glave. Nakon toga tragičnog događaja počeli su se ljudi dijeliti na one koji su prihvatili takvu ideologiju i na one koji nisu. Mnogi su zbog toga stradali na mnoge načine. Nekima su otimali stoku. Na primjer kod mene kravu, odnijeli ono malo nakita (maminog), odjeću, obuću, sedlo i tako dalje. No, oca nisu odveli makar je bilo planirano da i njega likvidiraju. Zahvaljujući božjoj pomoći ostao je živ, nisu ga pronašli makar je bio do njihovih nogu. Tako je to prošlo, na sve oštrije načine se postupalo preko narodno oslobodilačkih odbora. Onda se počelo sa raznim prisilama. Sprovodila se partizanska samovolja sve do kraja rata. Poslije rata i u ratu se primijetilo tko su kakvi ljudi. bilo je takvih koji su bili krvnici po ponašanju, a neki po djelu. Tada ubiti čovjeka bila je razonoda. U takvim situacijama vidi se što čovjek u sebi nosi. Svi ti „loši“ bili su iz obitelji onih koji su bili u Rusiji. Te ratne dane moja je mama svima dijelila kruh.

„Vi ste Risvičan! Kumrovec je dao Josipa Broza. Recite što je to Jožu Broza motiviralo da krene tako žustro u politiku?

Ja mislim da je to narav, njegova urođena svojstva. Pružila mu se prilika kao radniku, sindikalistu. On je ušao u politiku. Boljševizam u Rusiji u njemu ostavlja traga.

Kakav je njegov odnos bio prema užoj i široj obitelji, prema Kumrovcu i župi. Pričali ste mi da je neke iz obitelji nagovarao da se uključe u politiku, a oni su odbili?

Njegov odnos prema rodbini, obitelji i Kumrovcu nije bio skrban. On nije doprinosio obitelji, gdje je bilo puno djece. Otac mu također nije bio skrban. Otac mu je bio sklon gostionama, trgovini, potpisivanju mjenica. Puno toga je stvaralo negativnu sliku o njemu kao osobi i roditelju tako brojne obitelji. Njegova majka Marija, Slovenka iz Trepča po pričanju mojih starijih (stričeva, tetki) bila je oni su znali mučenica. Djevojački se zvala Marija Javoršek. Dovoljno o njezinu životu govori činjenica da je kroz 25. godina rodila četrnaestero djece. Bila je kako su je moji stariji spominjali vrlo dobra, skromna i pobožna žena i majka. Kada je Tito u Bistrici ob Sotli ili ti u Šen Petru otvarao novosagrađenu školu koja nosi njezino ime spomenuo je da je njegova majka bila dobra, vrijedna i pobožna žena. Nažalost ta škola koja nosi njezino časno ime sagrađena je na grobištu stradalnika iz poraća, te su njihove kosti iskopane bagerima i odvožene kamionima uz rijeku Bistricu. Dakle može se zaključiti da je obitelj iz koje je potekao Tito živjela teško, gotovo u siromaštvu. A Josip nje ništa pomagao otkako je otišao od kuće, a i rijetko je posjećivao roditelje i braću. Rijetki su bili njegovi posjeti svom rodnom selu. Bio je spreman na sve da ostvari svoje želje i snove. Jednom zgodom, a to je bilo 1943. godine, na Veliki Petak, otac i ja konjskom zapregom išli smo preko u Sloveniju u mlin po brašno. Vraćajući se kroz Kumrovec stali smo kod Martina Gašperta, bačvara koji je za nas izradio jednu bačvicu od 30. litara namijenjenu za čuvanje rakije. Tom prilikom otac je dugo razgovarao sa Gašpertom, koji je bio suseljan i dobar prijatelj od najranijeg djetinjstva sa Titom. Kasnije mi je otac pričao, jer kada se to zbilo ja sam se zanimao za alat i ostalo u radioni, kako je tekao razgovor o Titu, o kojem se tada vrlo malo znalo i malo tko je znao. Ali otac je znao, jer ga je o tome kao našeg rođaka obavještavao Gašpert. A ocu je pričao moj brat koji je tada bio državni tajnik, te je otac o Titu znao vrlo rano. Otac mi je pričao kako mu je tom prigodom Gašpert pričao i spominjao Tita, Josipa Broza kako je nakon lepoglavskog robijanja odlazio kod majčinih u Sloveniju, te ga pozvao da navrati kod njega u Trepče. Gašpert je otišao i tamo s Titom razgovarao o stvarima koje su bile vrlo aktualne za Tita. Tu mu je prikazao svoje ideje, nastojanje da ih realizira, kako i na koji način, s tim da ga je nagovarao da se prihvati i angažira u ostvarenju komunističke ideologije. Gašpert je bio također ruski zarobljenik u prvom svjetskom ratu, te je znao što se u Rusiji događalo, kakva to ideologija vodi Rusiju u budućnost. Znao je da je to ideologija bezboštva, znao je kakav je naš narod u vjerskom smislu i da ne može prihvatiti takvu ideologiju s vjerničkog stajališta i rekao mu da mu savjetuje da se okani takvih svojih planova, jer da će mu otežati život i prijetiti mu velikim opasnostima. Tito mu je odgovorio a to sam puno puta slušao kako je otac o tome pričao da on od toga ne odustaje, da je to njegov životni zadatak. I da ako u tome uspije, da će za njega znati čitav svijet, a ako ne da će onda njegov život završiti negdje za plotom. Takvi njegovi planovi uistinu su se realizirali, u stvarnosti da će za njega znati čitav svijet. U istom smislu jednom prilikom pričao mi je i Alojz Ulama-Lojzek po nadimku šloser koji je također bio prijatelj s Titom iz djetinjstva. Kad bi kasnije iza drugog svjetskog rata Tito dolazio u Kumrovec, među onima koji su bili pozvani da ga dočekaju bio je svaki puta Lojzek. Jednom prilikom u razgovoru sa njim pričao mi je kako ga je posjetio Tito nakon dolaska iz Lepoglave. Budući da je Lojzek bio umjetnički bravar koji je sa svojim zanatom bio dugo u evropskim državama, znao je jezike, bio zapažen kao jedan od najnaprednijih Kumrovčana. Pričao mi je kako ga je Tito obišao, mada su oni bili susjedi udaljeni niti stotinu metara i sa njim započeo razgovor. Lojzek je upravo radio na izradi željezne ograde za grobnicu Brozovih iz Klanjca. Tito ga je nagovarao da se uključi u politiku, naglasivši da je sposoban za drugačije i naprednije poslove, a ne da se bavi sa tim zanatom. Mislio je kod toga vjerojatno da će biti djelotvornije, ako uđe u političke vode. Lojzek mu je odgovorio da je obiteljski vezan, imao je već brak i dijete, pristojno gospodarstvo i da mu je to briga koju može voditi prema postojećim svojim mogućnostima. Odustao je…

Ima li po vašem sudu Kumrovec razloga da se stvara kao kažu ponos, “brend“ Tita, ponos na Tita

Zašto stvarati kako kažete brend? To nije potrebno. Svijet zna za Tita. Oni koji su ga simpatizirali svi dolaze u Kumrovec. Garda koja je usko vezana uz Tita svakim danom umire, ona će nestajati. Kumrovec nije iskoristio taj podatak, tu činjenicu da je Tito rođen u tom selu. Kumrovec je imao veliku šansu. Svojevremeno su se osiguravala velika sredstva za izgradnju Kumrovca. Naši u Kumrovcu nisu to prihvatili. Za taj novac zahvaljujući Edvardu Kardelju izgradili su Novo Velenje. Kumrovec ima „staro selo“ koje je jedinstveno. To najviše znači za Kumrovec i lijepo je što brinu kada dolaze Titovi sljedbenici u Kumrovec da ih se svečano dočeka i prati kroz njihovo vrijeme boravka u selu .

Župa Tuhelj je imala znamenite župnike i dobre uzore u vjerničkom smislu riječi. Kako je moguće da je tuheljska župa tako opustjela, da je sve manje mladih obitelji, djece i mladosti, a sve više sprovoda. Tko je tome kriv?

Po mom sudu krivi su ekonomski momenti. Sa demografskog stajališta-tuheljska župa, kao i čitavo Zagorje bila je prenapučena, obitelji sa puno djece, siromaštva i teškog života. Sjećam se jedne pjesme sa krapinskog festivala i stiha: “Bilo nas je sedam, bažula ( grah ) smo jeli, zemlja je tak malo dala, a mi smo živet šteli. “Slučaj u obitelji mojih roditelja to najbolje govori. Naše gospodarstvo je bilo pristojno i nismo imali teškoća kroz sva vremena. Međutim iza rata, prisilni otkupi, porezna maltretiranja, davanja i ostalo čega se nerado sjećam, odlučili su da otac odstupi od namjere da jedan od braće završi poljoprivrednu školu u Križevcima i da po završetku školovanja ostane na domaćiji i vodi čitavo gospodarstvo. No, prilike na selu bile su takve da je otac od toga plana odstupio i slao nas sve u škole , u grad gdje smo ostali. A čitavo gospodarstvo nakon smrti roditelja je stalo, a dom u kojem nam se rodilo osmero djece ostao je prazan, a gospodarstvo se više ne vodi. Tako je bilo i u drugim obiteljima. djecu su slali u grad, u škole ili u zanat. tamo su osnovali obitelji i Zagorje je postojalo sve pustije. U mom selu Risvica ima domaćinstava, i to ne mali broj koja su posve pusta, kuće prazne, zemlja neobrađena. Najbolje nam to govori situacija u djelu naselja gornja Risvica u kojoj je nekada bilo puno djece, a danas nema više ni jedna obitelj.

Gdje vidite šansu i budućnost za Zagorje?

Za Zagorje nema šanse. Zagorje je sve pustije. U domaćinstvima su ostali starci. Na selu je sve lošija perspektiva. Pogledajmo situaciju sa mljekarstvom i ostalim problemima….

Spomenite mi neke vrijedne, znamenite ljude iz ovog kraja o kojima bi trebalo pisati i ne dopustiti da ih ljudi zaborave?

Nema nekih znamenitih ljudi, a koji jesu zapisani su u monografiji o župi Tuhelj.

Po čemu je vama velečasni Marcel bio drag?

Bio mi je drag kao svećenik i rodoljub. Kada sam pročitao njegov govor u Zelenjaku 1936. godine, onda je za mene postao velik. bio je dobar čovjek. Bio je dobar savjetodavac. Pomagao je školovanju siromašne djece: Bio je obljubljen od svih ljudi. Smetao je komunistima, a bio je vrlo mali broj ljudi koji ga nije volio.

Recite mi nešto o tome kako su komunisti i vlasti 1962. godine srušili kapelu sv. Roka u Kumrovcu?

Rušenje kapele sv. Roka je bio jedan žalostan događaj. Upoznao sam čovjeka koji je zapovijedao onima koji su rušili spomenutu kapelu. Taj je čovjek govorio meni o tom nemilom događaju. Kapelu je dao srušiti, i naredio rušenje drug Stevo Krajačić. Čuo sam da je Tito bio nezadovoljan što je to bilo učinjeno.

Možete li mi pričati o tome detaljnije?

Ne, danas. Neka to bude drugi puta. Danas se ne osjećam baš dobro.

I tako je završio naš razgovor kojeg smo vodili u više navrata u Risvici. I  jednom vrlo kratko u Zagrebu.

Dio razgovora je preuzet iz  knjige Vladimira Trkmić „ Tuheljski zapisi“, Tuhelj 2014. god., a javno je objavljen u znak poštovanja prema nedavno preminulom g. Zvonku Blažičko