Jurčević: Ništa se nije naučilo. Sve je spremno, samo se čeka kad će opaliti 'prva puška' koja će pokrenuti ratnu lavinu

29.01.2023. 15:58:00

Povjesničar s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, dr. Josip Jurčević zanimljiv je, elokventan i otvoren sugovornik koji se ni jednom rječju ne libi govoriti otvoreno o svim temama. 

Poznat je i kao sudionik čuvenoga Hrvatskog proljeća, ali i dragovoljac Domovinskog rata. 

Osnovao je i bio prvi ravnatelj Središnjeg arhiva Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Također, radio je kao samostalni savjetnik u državnoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava te u Institutu društvenih znanosti ''Ivo Pilar'' u Zagrebu.

Bio je član Savjeta Vlade RH za pripremu prijatelja suda pred Međunarodnim sudom za prostor bivše Jugoslavije.

Član je Komisije za martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.

Jurčević je također bio ekspertni svjedok na tri suđenja za ratne zločine pred Haškim tribunalom i u Hrvatskoj.

Je li društveni sustav u gotovo svim segmentima napuknuo, pred pucanjem, ili je puknuo?

Bilo bi neozbiljno ne odgovoriti potvrdno na ovaj upit, jer o tome posve jasno svjedoči sve veća poplava svakodnevnih negativnosti koje se događaju u hrvatskom društvenom, znači i državnom, institucijskom sustavu kao cjelini, ili u pojedinim sastavnicama. Pritom je najvažnije shvatiti da se sadašnje katastrofalno stanje društvenoga sustava u Hrvatskoj nije dogodilo ni preko preko noći niti slučajno, nego se radi o dugom i složenom kriznom procesu na čije su pogubne posljedice pravodobno i argumentirano, ali za sada uzalud, javno upozoravali brojni stručnjaci.

Već nekoliko godina smo u terminalnom stupnju, u kojem je potpuno izokrenut temeljni smisao i poslanje društvenoga sustava. Odnosno, praktično djelovanje i vrijednosne poruke društvenoga institucijskog sustava u Hrvatskoj otvoreno pokazuju da se zbiljski radi o protudruštvenom sustavu, koji zastupa različite izvanhrvatske i protuhrvatske interese i narative te istovremeno razara hrvatske interese i hrvatsku identitetsko-vrijednosnu baštinu.

To je materijalno najrazvidnije u sveopćoj korupcijskoj pljački hrvatskih prirodnih bogatstava i gospodarskih potencijala koji se uglavnom rasprodaju različitim izvanhrvatskim središtima moći, uključujući i velikosrbijanske. U identitetsko-vrijednosnom smislu najstrašnije je što se na svim javnim razinama - od kulture, znanosti i medija do pravosuđa i politike - sustavno krivotvore i kriminaliziraju događaji, vrijednosti i akteri hrvatskoga Domovinskog rata.

U takvom perverznom društvenom sustavu suicid je počinila cijela brigada očajnih hrvatskih branitelja, a proteklih desetak godina iz Hrvatske je općim beznađem prognano približno pola milijuna mladih stručnjaka koji su nenadoknadiv razvojni i demografski gubitak.

Jasno kritizirate Vladu Andreja Plenkovića godinama. Što mu zamjerate, ali, možete li i pohvaliti neke njegove poteze?

Propadanje Republike Hrvatske nije započelo s Plenkovićem. On je doveden da bi taj razaralački proces nastavio i ubrzao. Plenkovića se može opisati kao instrument skupine protuhrvatskih interesa u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, koji su ga na precizno programirani i munjeviti način instalirali na položaj moći u HDZ-u te potom i na ključni položaj moći u Republici Hrvatskoj.

Prisjetimo se tragikomične ''vašarske'' mađioničarske predstave iz 2016. godine, kada Plenkovića vade iz šešira te on izgovara čarobnu rečenicu kako stranka ne može biti talac jednoga čovjeka. Nakon toga je slijedilo tipično i forsirano legendiranje njegovog lika te uvođenje praktične diktature u HDZ-u i državnom i društvenom institucijskom sustavu.

U proteklih šest godina Plenković i njegove pozadine su u, ionako trulu, pretrpanu i korumpiranu uhljebničku upravljačku mrežu u Hrvatskoj, iskrcali nekoliko desetaka tisuća nestručnih i asocijalnih poslušnika, koji poput jata piranja mahnito uništavaju sve na što naiđu u Hrvatskoj. Stoga se može zaključiti da su Plenković i njegovi uspješno odradili svoju protuhrvatsku dionicu.

Međutim, svemu dođe kraj. Tako se istrošila i Plenkovićeva diktatura, njegov bahatluk, njegova Vlada i njegova politička sudbina, koji su koncepcijski, u cjelini i detaljima, veoma usporedivi s razdobljem i sudbinom Ive Sanadera. Korupcijska lavina kojoj je u središtu Plenković sve snažnije nosi i njega samoga u čvrsta pravosudna kliješta Ureda europske javne tužiteljice, iz kojega se ne odlazi na uzvišene EU položaje nego u ''elitnu'' ustanovu u zagrebačkom Remetincu.

Oporbe gotovo i nema, a s obzirom na to kakva je, čak bi se čovjek i složio da je bolje da je nema. No, u kakvu opasnost zbog toga kreće demokratsko društvo?

Na temelju dokumenata i svjedočanstava koji su dostupni u pismohrani Haškoga tribunala te odnedavno dostupnih dokumenata u Hrvatskom državnom arhivu, jasno je da su ključne poluge moći u Republici Hrvatskoj zadržale jugokomunističke strukture, koje su se temeljito pripremile za raspad Jugoslavije i tzv. tranzicijski proces. Slična situacija je i u ostalim državama nastalim raspadom druge Jugoslavije te u nizu bivših komunističkih država u istočnoj Europi.

Iz toga proizlaze i svi glavni hrvatski problemi u protekla tri desetljeća, koji se zbog naše malobrojnosti mogu lako prepoznavati i dokazivati. Naslijeđena jugokomunistička struktura uspjela je očuvati svoj, u biti nedemokratski upravljački model i totalitarnu identitetsku i simboličku paradigmu te istovremeneno onemogućiti uspostavu stvarne višestranačke demokracije, stvarne poduzetničke slobode i stvarne demokratske oporbe. Čak je onemogućen i proces suočavanja sa zločinima totalitarnog jugokomunističkog režima, iako to za sada uzaludno zahtijeva niz europskih dokumenata i institucija.

U komunističkoj Jugoslaviji bili su zakonski najstrožije zabranjeni demokracija i bilo kakva sloboda udruživanja, poduzetništva i javnog govorenja. Kada je to netko pokušao prije 1990., a pokušavalo je niz skupina i pojedinaca, bio je radikalno neutraliziran svim vrstama pravosudnog, političkog i fizičkog nasilja. Nakon 1990. neutralizacija se događa složenijim, znanstvenijim, koruptivnijim i donekle mekšim načinima, ali nije isključeno ni fizičko nasilje.

Prisjetimo se pogubljenja Ante Paradžika 1991. godine te činjenice da taj slučaj ni do danas nije riješen. Ili, prije nešto više od desetak godina fizičkim nasiljem je rasturen politički pokret Hrast te ni taj slučaj još nije pravosudno ni javno raspetljan.

Naznačenopervezno stanje u Hrvatskoj proizvelo je masovnu psihozu malodušja, beznađa i asocijalnosti, u kojima se nameću opake teze kako je najbolje da i nema ni oporbe niti demokracije, da je navodno nekada, tj. u komunističkoj Jugoslaviji bilo bolje… Toj manipulaciji treba se odlučno suprotstavljati, kako bi se napokon okupile raspršene demokratske i domoljubne snage u Hrvatskoj te preuzele vlast u Hrvatskoj na sljedećim zgusnutim i presudnim izborima - za EU parlament, hrvatski Sabor, predsjednika države i lokalne razine - koji će se događati od svibnja 2024. do svibnja 2025. To je razlog koji je i mene potaknuo da se prije godinu dana prvi puta u životu uključim u Domovinski pokret.

Zapravo, što je najveći Plenkovićev krimen, osim što, kako je rekao sam ''on može sve''?

Ovdje je premalo prostora za navođenje predugačkog niza organiziranih korupcijsko-pljačkaških pothvata za koje je Plenković nedvojbeno politički najodgovorniji, a debelo je osnovana sumnja da je u najkrupnijima i pravosudno odgovoran. To se prvenstveno odnosi na slučaj Agrokor koji ima iznimno strateško nacionalno gospodarsko i sigurnosno značenje.

Potrebno je posebno naglasiti dva velika duboka i dugoročno štetna krimena političara Andreja Plenkovića, a koji se javno gotovo i ne spominju.

Prvi i najveći krimen je u tome što je Plenković radikalno razvio i nametnuo potpuni javni legitimitet političkoj korupciji kojom se ruši i sam smisao demokracije i provođenja izbora. On je s tom praksom započeo već na početku svojeg mandata kada je saborsku većinu dobio i osiguravao teškom zlouporabom pravosudnog procesa i zdravstvenog stanja u slučaju Tomislava Sauche.

Potom je maksimalno rasplamsao političku korupciju u kojoj je korupcijsko kupovanje saborskih i lokalnih zastupnika postao njegov, a potom i kod drugih, standard ostvarivanja većine u zastupničkim tijelima na svim razinama vlasti i time standard cjelokupnog devijantnog načina vladanja Hrvatskom.

Takva praksa trebala bi biti na žestokom javnom udaru medija i znanstvenika te razlog odlučnog postupanja pravosudnih, sigurnosnih i drugih nadležnih državnih institucija. Međutim, o tome se goromoglasno šuti, što svjedoči o golemim razmjerima duhovne i institucijske krize u Hrvatskoj.

Drugi Plenkovićev krimen je da ima veliku identitetsku razornost, a ostvaruje se teškim manipulacijama i nestručnošću. On i njegova razgranata mreža poslušnika u institucijama uporno se javno pozivaju na hrvatsku identitetsku baštinu, simboliku i vrijednosti domovinskog rata, Franju Tuđmana, a zapravo sutavno djeluju na uništavanju svega navedenoga.

Posebno negativnu ulogu u tome ima Ministarstvo kulture i silno zaštićena minstirica Nina Obuljen Koržinek, a najjasniji pokazatelj njena djelovanja je skandalozni dokumentarni film ''15 minuta – masakr u Dvoru'', kojega je financiralo ''njezino'' Ministarstvo i koji još kruži diljem svijeta.

O namjerama i sramotnoj nestručnosti djelovanja Plenkovića na identitetskom i drugim područjima ponajbolje svjedoči razvikano ''Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću'', kojega su Plenković i njegova vlada osnovali 2017. godine. Naime, Plenković je na čelo toga povjerenstva postavio liječnika, akademika Zvonka Kusića, koji je specijalist za ''bolesti štitnjače, osobito maligne tumore''.

A predsjednik Milanović i njegovo djelovanje, izjave, kako to objašnjavate?

Predsjednik Milanović intenzivno koristi jedino moćno sredstvo koje mu je na raspolaganju, a to je javni govor. Nedvojbeno je da on ima prirođenih i uvježbanih komunikacijkih vještina pa često govori ono što ciljane uši rado čuju. No, za razumijevanje i procjenjivanje bilo čijeg djelovanja, a naročito djelovanja političara, prvenstveno se treba držati biblijske pouke – ''Po djelima ih prosuđujte''.

Ukupno gledajući, a za razliku od Plenkovića, Milanović kao političar ima osobnost i dopadljiv je. Međutim, u djelovanju i na riječima često je nedosljedan i kontradiktoran, pa bi Voltaire za njega rekao da je poput gorskih potočića – bistar je, ali nije dubok. Zbog toga, a vjerojatno i pod utjecajem jednoumnog okruženja od djetinjstva do danas, nije spoznajno i vrijednosno otišao dalje od 1989. godine, pa je to glavno ishodište problema za njega u ulozi hrvatskog političara te razlog zadrške i nepovjerenja koji ga prate kod većine hrvatskog puka.

Na tragu toga je zanimljivo kako Milanović pokušava verbalnom gimnastikom opravdati svoju povezanost s Miloradom Dodikom i Republikom Srpskom koja je rezultat najgorih ratnih zločina, a neprihvatljiv mu je HOS i stari hrvatski pozdrav ''Za dom spremni''.

Pa već godinama javno govorimo i pišemo isto, a to je da je Hrvatska duboko podijeljeno i stvarno siromašno društvo, ali, čini se da ništa ne mijenja?

Hrvatsko društvo i hrvatska država su stoljećima žrtve stare metode ''podijeli, pa vladaj'', čiju se učinkovitost ne smije podcijeniti, naročito u suvremenom svijetu u kojemu tehnologija omogućuje neprekidno i intenzivno manipulativno bombardiranje krhke sive tvari u ljudskim glavama.

Siromaštvo u Hrvatskoj nije posljedica nedostatka prirodnih bogatstava i loših prirodnih uvjeta, ili nekvalitetnog socijalnog kapitala. Naprotiv, prema utemeljenim stajalištima domaćih i stranih stručnjaka, Hrvatska ima sve pogodnosti i preduvjete za biti bogato, stabilno i sigurno društvo. Jedini naš problem je katastrofalan način upravljanja Hrvatskom.

Jesu li Hrvati, mogu sada reći i s povijesne pozicije, trajno ''osuđeni'' na podjele, međusobne sukobe i taj famozni jal?

Na hrvatskom prostoru stoljećima su se sudarali, prelamali i suživljavali brojni europski i svjetski politički, gospodarski, kulturni, vjerski i drugačiji interesi. Prvenstveno zbog tih izvanhrvatskih interesa i silnica, pretežiti dio naše povijesti obilježen je političkom i upravljačkom rastrganošću hrvatskog prostora, narušenom državnošću i brojnim drugim dezintegrativnim procesima. U takvim okolnostima svjetski je raritet da smo očuvali etnički identitet i od 19. stoljeća uspijevali tkati hrvatski nacionalni identitet.

Taj još neistraženi duh hrvatskog zajedništva bljesnuo je početkom 1990-ih kad smo se u nemogućoj misiji obranili od srbijanske oružane agresije i od međunarodne zajednice iznudili međunarodno priznanje. S time smo formalno pravno postali ravnopravni međunarodni subjekt i stekli slobodu i pravo da sami odlučujemo o sudbini Hrvatske, tj. o sudbini nas kao zajednice.

Tada se najjasnije vidjelo da su priče o nekom nesretnom hrvatskom povijesnom usudu, hrvatskom jalu itsl. obični trikovi pomoću kojih nas se držalo u podređenom položaju. Istim smo trikovima i nadalje izloženi, a na nama je da ih prepoznamo i otklonimo kao i 1991. godine.

Hoćemo li se ikada izvući iz gliba siromaštva, koji se produbio uvođenjem eura, iako to vladajuće elite pokušavaju prikriti?

Jedan od zornih crimena Plenkovića i njegovog klana uvođenje je eura na diktatorski način, bez provođenja referenduma. Proces rušenja hrvatske monetarne i financijske suverenosti započeo je znatno prije Plenkovićeva mandata  i o tome su godinama detaljno javno govorili i pisali hrvatski stručnjaci.

Plenkovićevo prijetvorno javno trubljenje o tome kako uvođenjem eura neće u Hrvatskoj porasti cijene i siromaštvo prepoznao je doslovno svaki stanovnik Hrvatske pri prvom plaćanju u eurima.

Kada Vas pitam o euru, onda ću se najprije vratiti na početak: je li baš sada bilo pravo vrijeme za njegovo uvođenje?

I o tome su se argumentirano i jasno očitovali brojni hrvatski i strani stručnjaci, da je u najgore doba uveden euro u Hrvatskoj, jer se EU nalazi u najvećoj ekonomskoj i sigurnosnoj krizi od svojeg postanka. Najosnovniji je pokazatelj golemi devalvacijski pad eura u odnosu na američki dolar i švicarski franak u proteklih godinu dana te svatko to može lako provjeriti. Dodatni je  i veliki problem, što je Hrvatske uvela euro bez ikakve zaštitne pripreme, kao što se na isti bezglavi način ušlo i u EU.

Gdje se Hrvatska pozicionirala na karti Europe; je li, unatoč tome što je odnedavno i članica eurozone i Schengena zapravo i dalje zapela negdje u balkanskoj zoni?

Jedna od hrvatskih paradoksalnosti je i u tome što smo već 14 godina formalno u članstvu NATO-a i deset godina u EU, a istovremeno stvarno sve dublje tonemo, tj. integriramo se u balkanski glib. O tome svjedoče brojni pokazatelji u područjima politike, gospodarstva, kulture, znanosti, obrazovanja…

Međutim, to je najlakše preoznati na razini masovnih medija u Hrvatskoj, koji nas svakodnevno i najintenzivnije preplavljuju svim vrstama informacija i podataka iz Srbije, od najžućih do ozbiljnih tema. S druge strane, radikalno su nam uskraćene informacije što se događa u prostorno bliskim zemljama i gradovima koji su s nama u zajedničkoj EU naddržavi.

Tu naopaku integraciju forsiraju između ostalih i najmoćnije članice EU koje u globalnim igrama nastoje Srbiju odvući od Rusije i privući je u svoje kolo. Pritom se, prema ranijem višestoljetnom obrascu žrtvuje Hrvatsku, uz svesrdnu pomoć sadašnje srpsko-hrvatske vladajuće koalicije u kojoj glavne uloge imaju 3P - Plenković, Porfirije i Pupovac.

Kako biste definirali vodeće svjetske, tzv. Woke trendove u kojima donedavno nenormalno sada postaje normalno - od pitanja transrodnosti, obitelji i njezine marginalizacije, do odnosa prema djeci, na granici s pedofilijom?

Radi se o vrhuncu smrtonosne krize civilizacije Zapadnog svijeta, koju su prije sto-dvjesto godina prepoznali i podrobno najavili filozofski senzibiliteti poput SchopenhaueraNietzscheaKierkegaarda i drugih. Pojednostavljeno kazano, kultura smrti pobjeđuje kulturu života, transhumanizam ubija humanizam.

Historiografski, taj proces je kao cjelina i u mnogim detaljima znanstveno istražen, tj. već viđen tijekom entropije Rimskog Carstva. Zanimljivo je podsjetiti da su Stari Grci tumačili kružnost povijesnog tijeka na način da svaka civilizacija nužno ima razdoblja rađanja, vrhunca i potpune propasti. Osobno ne vjerujem u taj ontološki fatalizam, ali je veoma poučno i s tom optikom promatrati sadašnje procese civilizacije kojoj pripadamo.

U tu ideologiju pripadaju i članovi ekipe iz Možemo, koja već godinu i pol neuspješno vodi Zagreb, no, moje je pitanje: zašto aktivisti u pravilu ne mogu biti i kvalitetni političari?

Većina članova Možemo nisu aktivisti. Kada bili aktivisti, oni bi prosvjedovali s radnicima Čistoće. Možemo su zapravo usporene lutalice koje su godinama plutale u moru slijepog civilnog društva kojim su upravljale privatne korporacije. Osim toga, slabo su obrazovani i nemaju realnog radnog i upravljačkog iskustva. Sada sliče začuđenim svatovima, koji politički propadaju na zbrinjavanju otpada.

Politički su se počeli gubiti kada su, radi prihvatljivosti širem krugu birača, razdvojeni od obrazovanijeg sloja jurišnika iz Radničke fronte koji s pola stoljeća zakašnjenja oponašaju talijanske Crvene brigade i njemačku Frakciju Crvene Armije. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se Radnička fronta solidarizirati s radnicima Čistoće.

Ruska invazija na Ukrajinu - kako bi ona mogla završiti i kakve posljedice imati i po obje države, ali i Europu i svijet?

Europa je ishodište i glavna žrtva dvaju svjetskih ratova. Izgleda da se ni iz toga nije ništa naučilo. Dramatične vijesti koje slušamo nekoliko proteklih dana upućuju na veliku mogućnost skorog širenja rata izvan teritorija Ukrajine. Povijesna iskustva, pokazuju da je uvijek bilo najlakše potpaliti Ballkan, a na to još više upućuje sadašnja situacija u Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Sve je spremno, samo se čeka kad će opaliti ''prva puška'' koja će pokrenuti ratnu lavinu.

Živimo li u jednom od najmračnijih trenutaka u povijesti, unatoč silnim blagodatima suvremene civilizacije?

Jedan od civilizacijskih stereotipa, tj. pogrešnih predodžbi o stvarnosti neprekidno nas uvjerava kako je povijest ljudske civilizacije istovremeno i povijest sveopćeg napretka. To bi se moglo smatrati točnim ako promatramo razvoj mnogih vidova tehnike i tehnologije, koje čovjeku omogućuju niz životnih blagodati, od prometnih, komunikacijskih i uopće potrošačkih do zdravstvenih i kulturnih.

Međutim, istraživači nude sve više mjerljivih činjenica koje svjedoče da se nikada u povijesti nije dogodilo ni približno toliko velikog stradavanja ljudi od međuljudskog ratnog i mirnodopskog nasilja, od nepravdi, koncentracije moći, nesolidarnosti, gladi, siromaštva.

U svemu tome, ipak je za moralni integritet i ljudsko dostojanstvo svakog čovjeka najizazovnije i presudno suočavati se sa odgovornošću za vlastito postupanje.

Izvor: Direktno.hr

Izvorni autor: Andrea Latinović/Foto: snimka zaslona/YouTube

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.