Kad majka prvi put čuje: “Mama, vratio sam se” – nakon 25 godina bola i nade

Vojnik nestao u Domovinskom ratu 1991 — 25 godina kasnije vraća se s potresnim svjedočanstvima 

Vojnik koji je nestao tijekom domovinskog rata 1991. Ponovno se pojavljuje nakon 25 godina s potresnim svjedočanstvima. Autobus je stigao u Livade s gotovo sat vremena zakašnjenja.
Bio je to vruć, srpanski dan 2016. godine, a sunce je nemilosrdno pržilo maleno autobusno stajalište na rubu sela. Tek nekolicina putnika izašla je iz vozila.
Većinom stariji mještani koji su se vraćali iz grada. Među njima se isticao sredovječni muškarac s uredno podšišanom, prosjedom kosom. Na sebi je nosio jednostavnu sivu majicu i traperice, a u ruci je držao mali, istrošeni ruksak.
Njegovo lice odavalo je umor, ali oči su mu bile budne, oprezno promatrajući okolinu, kao da je traži nešto poznato u krajoliku koji se značajno promijenio od kada ga je posljednji put vidio. Bartol Kovačić, vlasnik jedinog kafića u Livadama, primjetio je stranca kroz prozor svog lokala. Nakon 25 godina vođenja kod Bartola znao je svako lice u selu.
Ovaj čovjek bio je nepoznat, a ipak bilo je nešto neobično poznato u njegovom držanju. Još jedan, upitala je Tena, njegova kći dok je brisala šank. Da, ali ovaj je drugačiji, odgovorio je Bartol, i dalje promatrajući kroz prozor kako stranac stoji na stanici, nesiguran kamo krenuti.
Stranac je naposljetku krenuo prema kafiću. Vrata su zaškripala kada ih je otvorio, a zvonce iznad njih oglasilo se prodornim zvukom. Unutra je bilo ugodno hladno, zahvaljujući starom klimatizacijskom uređaju koji je brujao u kutu prostorije.
Dobar dan, pozdravio je, a njegov glas zvučao je pomalo hrapavo, kao da dugo nije bio korišten. Imate li možda sobu za iznajmiti? Bartol je odmjerio pridošlicu. Nemamo sobe, ovo je samo kafić.
Ali Jasna Petrović iznajmljuje sobe u svojoj kući, 500 metara niz cestu. Stranac je kimnuo i naručio vodu. Sjeo je za stol u kutu, leđima okrenut zidu s pogledom na ulaz.
Iz džepa je izvadio mali crni digitalni diktafon i stavio ga na stol, povremeno ga dodirujući kao da se uvjerava da je još uvijek tamo. Niste odavde? Upitala je Tena dok mu je donosila vodu. Jesam ili sam bio? Davno, odgovorio je kratko.
Kako se zovete? Možda vas znam, odrasla sam ovdje. Stranac je oklijevao, promatrajući je nekoliko dugih trenutaka prije nego što je odgovorio Gabrijel. Tena je zastala, naglo podižući pogled.
Gabrijel? Prezime? Novak? Čaša je umalo ispala iz teninih ruku. Ne može biti, prošaptala je. Vi ste onaj Gabrijel Novak.
Iz Vukovara. Koji je nestao? Kafić je iznenada utihnuo. Nekoliko starijih muškaraca za šankom okrenulo se prema njima.
Tko? Upitao je jedan od njih, starac sjedih brkova. Gabrijel Novak, ponovila je Tena uzbuđeno. Borislav, sjećaš se? Mladić koji je nestao u Vukovaru 1991.
Vesna i Petar Novak su njegovi roditelji. Oni žive na kraju sela. Borislav je ustao, polako prišao stolu i zagledao se u strančevo lice.
Bože moj, promrmljao je. Dečko Novakovih, mislili smo da si mrtav. Gabrijel je nervozno stisnuo diktafon.
Nisam, rekao je jednostavno. Gdje si bio sve ove godine? Upitao je Borislav, još uvijek ne vjerujući svojim očima. To je... Duga priča, odgovorio je Gabrijel, a pogled mu je odlutao prema prozoru.
Jesu li moji roditelji još uvijek živi? Jesu, odgovorila je Tena brzo. Tvoja majka Vesna radi u školskoj kuhinji. Otac Petar je u Mirovini, ali još uvijek obrađuje zemlju.
I Lucija, tvoja sestra, živi u Osijeku s mužem i dvoje djece, ali često dolazi. A Katarina? Upitao je tiho, gotovo šaptom. Tišina koja je uslijedila, bila je odgovor sam po sebi.
Udala se, rekao je naposljedku Bartol. Za Dominika Bregovića, prije osamnaest godina. Imaju troje djece, žive u Osijeku, ali često dolaze ovamo, jer Dominikovi roditelji žive u selu.
Gabrijel je kimnuo, pokušavajući sakriti emocije koje su mu preletjele licem. Razumijem, rekao je nakon nekoliko trenutaka. To je... Dobro, drago mi je zbog nje.
Moraš otići k svojima, rekla je Tena. Odmah ću nazvati tvoju majku. Ne, zaustavio ju je Gabrijel, ispruživši ruku.
Još ne. Nisam... Spreman. Stavio je diktafon u džep i ustao.
Možete li mi reći gdje je kuća Jasne Petrović? Trebam se smjestiti. Trebam vremena. Čekaj, rekao je Bartol.
Ne možeš samo tako doći nakon dvadeset i pet godina i onda otići. Tvoji roditelji, oni su te oplakivali. Svake godine na godišnjicu tvojeg nestanka pale svijeće i idu u crkvu.
Znam da je teško razumijeti, odgovorio je Gabrijel. Glas mu je bio napet. Ali moram to učiniti na svoj način.
Obećavam da ću im se javiti, ali prvo moram srediti neke stvari. Izvadio je diktafon i pokazao ga. Ovdje je sve.
Sve što se dogodilo, sve što sam prošao, ali nisam siguran jesam li spreman podijeliti to s njima. Još ne. Tena i Bartol razmijenili su poglede.
U redu, rekla je naposljedku Tena, odves ću te do jasnine kuće, ali obećaj da nećeš opet nestati. Neću, odgovorio je Gabrijel. Ovaj put ostajem.
Dok su hodali kroz selo, Gabrijel je primječivao promjene. Nove kuće izgrađene na mjestima gdje su nekad bila polja. Stara škola dobila je novu fasadu.
Crkva je izgledala isto, ali trg ispred nje bio je popločen novim kamenom. Sve je bilo isto, a opet potpuno drugačije. Možeš li mi reći što se dogodilo? Upitala je Tena oprezno.
Gdje si bio sve ove godine? Gabrijel je zastao i pogledao prema horizontu gdje se nazirao toranj seoske crkve. Bio sam zarobljen, rekao je tiho, dugo vremena. Onda sam bio izgubljen.
Nisam znao tko sam, tek nedavno sam se počeo prisjećati. Pokazao je na diktafonu džepu. Počeo sam snimati sve čega se sjećam, da ne zaboravim ponovno i da imam dokaz.
Dokaz? Zašto? Za ono što su nam radili, meni i drugima. Tena je zadrhtala unatoč ljetnoj vrućini. Misliš li da su neki još živi, drugi nestali? Ne znam, odgovorio je iskreno.
Nadam se, ali nisam vidio nikoga već godinama. Stigli su do male žute kuće s terasom prekrivenom vinovom lozom. Jasna Petrović, sitna žena, u šesdesetima, izašla je na trijem čim je čula njihove korake.
Tena, tko je to s tobom? Upitala je, a onda se zagledala u Gabrijelovo lice. Čekaj, je li to... Da, Jasna, to je Gabrijel Novak, potvrdila je Tena. Vratio se i treba sobu na neko vrijeme.
Jasna je prekrila usta rukom. Sveti Bože, prošaptala je. Dijete, svi su mislili da si... Znam, prekinuo ju je Gabrijel tiho.
Ali nisam. I sada sam se vratio. Mogu li dobiti sobu? Platit ću unaprijed.
Jasna je brzo kimnula, još uvijek šokirana. Naravno, naravno. Imam slobodnu sobu na katu s pogledom na polje.
Uđi. Prije nego što je ušao, Gabrijel se okrenuo prema Teni. Hvala ti.
I molim te, daj mi dan-dva prije nego što kažeš mojima. Trebam se pripremiti. Tena je nevoljko kimnula.
Dva dana najviše. Ne zaslužuju čekati ni minute duže. Gabrijel je uzeo svoj ruksak i slijedio Jasnu u kuću.
U džepu je čvrsto stiskao diktafon, svoju jedinu vezu s godinama koje su nestale, jedini dokaz da nije sanjao posljednjih 25 godina svog života. Te večeri sam u sobi s pogledom na polja koja su nekad poznavala njegove korake, uključio je diktafon i započeo snimati. Moje ime je Gabrijel Novak.
Ovo je moje svjedočanstvo o onome što se dogodilo nakon što sam zarobljen u Vukovaru 25. studenog 1991. godine.
Gabrijel je sjedio na krevetu u jasninoj gostinskoj sobi, promatrajući kako sumrak polako obavija krajolik izvan prozora. Polja kukuruza njihala su se na blagom povjetarcu, a u daljini su se nazirali obrisi šume. Pritisnuo je gumb za reprodukciju na svom diktafonu i začuo vlastiti glas, snimljen prije nekoliko tjedana.
Studeni 1991. hladno jutro. Magla iznad rijeke Vuke tako gusta da nismo vidjeli ni pet metara ispred sebe.
Bili smo iscrpljeni nakon skoro tri mjeseca opsade. Hrane gotovo da i nije bilo, vode tek toliko da preživimo. Ali i dalje smo vjerovali da ćemo izdržati, da će pomoć stići.
Zatvorio je oči, a sjećanja su navirala poput nabujale rijeke koja probija nasip nakon dugih godina suše. Vukovar, 22. studeni 1991.
godine. Nebo je bilo sivo kao da i samo oplakuje grad koji je ležao u ruševinama. Gabriel Novak, 22.
godišnji student agronomije koji je ljeto proveo u selu kod roditelja, sada je bio vojnik u obrani grada. Skinuo je prljavu kapu i prošao rukom kroz kosu. Tri mjeseca nije se normalno okupao niti obrijao.
Oči su mu bile upale od nespavanja, a na licu se ocrtavao umor koji nikakav odmor ne bi mogao izbrisati. Novak, imaš cigaretu? Upitao je Stjepan Brzica, njegov suborac, dok su čučali u podrumu napola srušene kuće na rubu grada. Nemam, pušio sam zadnju sinoć, odgovorio je Gabriel, provjeravajući svoj poluautomatski pištolj, jedino oružje koje mu je preostalo nakon što je potrošio streljivo za pušku.
Trebao si čuvati, rekao je Stjepan suzdahom. Bio je petnaestak godina stariji od Gabriela, otac dvoje djece koja su evakuirana s majkom prije nego što je počela puna opsada. Da, kao što sam trebao čuvati i hranu, i vodu, i svoju mladost, odgovorio je Gabriel s gorkim osmijehom.
Vani su se začule eksplozije, ovaj put dalje nego prethodnih dana. Obojica su znali što to znači. Grad je pao.
Samo je bilo pitanje sati kada će i njihov položaj biti otkriven. Imaš li još uvijek onu sliku? Upitao je Stjepan nakon duge tišine. Gabriel je posegnuo u unutarnji džep svoje prljave uniforme i izvadio zgužvanu fotografiju.
Na njoj su bili on i Katarina, zagrljeni ispred seovske crkve, snimljeni prošlog ljeta. Oboje su se smijali, nesvjesni što ih čeka. Kad ovo završi, ženićuje, rekao je Gabriel gledajući sliku, čim se vratim kući.
Stjepan se blago nasmijao. Dobro je imati planove, drži se toga. U tom trenutku začuli su korake na Katu iznad njih.
Obojica su se ukočili podižući oružje. No umjesto neprijateljskih vojnika, kroz vrata podruma ušla je Mirela, medicinska sestra koja je radila u improviziranoj bolnici nekoliko ulica dalje. Bolnica se predaje, rekla je bez uvoda, a lice joj je bilo blijedo i iscrpljeno.
Dolaze poranjenike, kažu da će ih odvesti u Srbiju na liječenje. I ti im vjeruješ? Upitao je Stjepan nevjerice. Mirela je slegnula ramenima, a u očima joj se vidjela beznadže.
Nemamo izbora, nemamo više lijekova, nema struje, voda je prljava, ljudi umiru. A mi? Upitao je Gabriel. Što će biti s nama koji smo se borili? Znaš što će biti, odgovorila je Mirela tiho.
Svi koji mogu hodati trebali bi pokušati probiti se iz grada dok je još moguće. Neki već odlaze prema kukuruznom putu. Kukuruzni put, jedini preostali izlaz iz opkoljenog grada.
Uski prolaz kroz polja koji je još uvijek, čudom, bio relativno siguran. Dođi s nama, rekao je Gabriel. Zajedno imamo više šanse.
Mirela je odmahnula glavom. Ne mogu ostaviti svoje pacijente. Ostajem s njima što god se dogodilo.
Gabriel je kimnuo, razumijevajući. Izvadio je mali notes iz džepa i brzo napisao nekoliko redaka. Ako netko od vas uspije izaći, a ja ne, rekao je predajući papir Mireli.
Ovo je adresa mojih roditelja u Livadama. Reci im da sam pokušao doći kući. Mirela je uzela papir i stavila ga u džep svoje isprljane kute.
Hoću, ali vidjet ćeš ih sam, vjerujem u to. Nakon što je Mirela otišla, Gabriel i Stjepan sjedili su u tišini, razmišljajući o svojim mogućnostima. Idem prema kukuruznom putu, rekao je napokon Stjepan.
Bolje da poginem pokušavajući doći do svoje djece, nego da me zarobe. Gabriel je kimnuo. Idem s tobom.
Čekali su da padne mrak. U podne su podijelili zadnji komadić kruha koji je Stjepan čuvao. Bio je tvrd i pljesniv, ali obojica su ga jeli kao da je najfinija delicija.
Ako se izvučemo, rekao je Stjepan dok su žvakali, doći ćeš na moju farmu. Upoznaću te sa svojom obitelji. Moja Ines peče najbolji kolač od oraha u cijeloj Slavoniji.
Dogovoreno, odgovorio je Gabriel. A ti ćeš doći na moje vjenčanje. Planovi za budućnost koja je izgledala tako daleko, a opet davali su im snagu da izdrže još nekoliko sati.
Kada je pao mrak, krenuli su. Puzali su kroz ruševine, izbjegavajući glavne ulice. Na mjestima gdje su nekad bile trgovine i kafići, sada su bile samo hrpe cigla i betona.
Povremeno bi naišli na tijelo koje nitko nije uspio pokopati. Požuri, šapnuo je Stjepan kad su se približili rubu grada. Moramo stići do polja prije zore.
Ali nisu ni prešli posljednji red kuća kad su začuli glasove. Vojnici su patrolirali područjem, govoreći srpskim naglaskom. Gabriel i Stjepan sakrili su se iza zida srušene garaže.
Idi, šapnuo je Stjepan, ja ću ih zadržati. Ne, odgovorio je Gabriel, zajedno smo u ovome. Ti si mlad, imaš nekogat ko te čeka, ja sam već proživio svoj život.
Prije nego što je Gabriel mogao protestirati, Stjepan je izašao iz zaklona i otvorio vatru prema patrolama. Iznenađeni vojnici su se razbježali, tražeći zaklon. Gabriel je iskoristio priliku i potrčao prema poljima, prema slobodi.
Posljednje što je čuo bio je Stjepanov povik i Rafal metaka. Trčao je kroz kukuruzište, srce mu je lupalo kao ludo, a pluća su gorjela od hladnog zraka. Iza sebe je čuo povike i pucnjeve, znao je da ga slijede.
Nije vidio rupu u zemlji dok je trčao kroz visoki kukuruz. Noga mu je propala i začuo je grozno pucketanje kosti. Bol je bila trenutačna i sve prožimajuća.
Pokušao se podići, ali noga nije držala težinu. Puzao je dalje, ostavljajući tragu mekoj zemlji. Ovdje je, vidim ga, povikao je glas na srpskom, preblizu.
Svjetlost baterijske lampe obasjala je njegovo lice. Gabriel je posegnuo za pištoljem, ali bio je prazan. Posljednji metak ispalio je prije sata.
Imam ga, rekao je vojnik, približavajući se superenom puškom. Ustaj, ustašo. Nemogu, odgovorio je Gabriel, pokazujući na slomljenu nogu.
Slomljena je. Vojnik je doviknuo nešto svojim suborcima, a onda je Gabrielov svijet eksplodirao u bolnoj tami kad ga je udario kundakom puške po glavi. Gabriel je isključio diktafon, vraćajući se u sadašnjost.
Ruka mu je drhtala dok je brisao suze. Toliko godina je prošlo, a sjećanja su i dalje bila svježa, kao da se sve dogodilo jučer. Ustao je i prišao prozoru.
U daljini su se vidjela svjetla sela, njegovog sela. Negdje tamo njegova majka možda upravo priprema večeru, nesvjesna da joj se sin vratio iz mrtvih. Njegov otac vjerojatno sjedi na trijemu, gledajući ista ova polja.
Sutra, prošaptao je samome sebi, sutra ću ih vidjeti, ali prvo je morao završiti snimanje svojih sjećanja, svog svjedočanstva, da nikada ne zaboravi i da svijet sazna što se dogodilo onima koji su nestali. Sunce je tek izlazilo kad je Vesna Novak ustala iz kreveta. Petar je još spavao, njegovo disanje teško i ravnomjerno.
Navikla je na rano buđenje nakon godina rada u školskoj kuhinji. Iako je sad bila blizu mirovine, nije mogla promijeniti svoj unutarnji sad koji ju je budio u pet i trideset svakog jutra. Tiho se obukla i izašla na trijem.
Jutro je bilo svježe, s mirisom nadolazeće kiše u zraku. Vrt ispred kuće bio je uredan, pun ljetnog cvijeća, od bijelih zumbula do grimiznih ruža. Bio je to Petrov način da se nosi s gubitkom sina, briga o vrtu koji je Gabriel toliko volio.
Na rubu vrta stajala je mala spomen ploča, gotovo skrivena među cvijećem. Usjećanje na našeg sina Gabriela Novaka nestalo gu Vukovar u 1991. zauvijek u našim srcima.
Vesna je primijetila da je Netko, vjerojatno Petar, stavio svježe cvijeće u malu vazu pored ploče. Dobro jutro, sine, šapnula je Vesna prema ploči, kao što je činila svakog jutra već 25 godina. Dok je pripremala kavu u kuhinji, njene misli lutale su u prošlost.
Sjećala se dana kada je saznala da je Vukovar pao. Tjednima su bili bez vijesti o Gabrielu. A onda je došla Mirela, iscrpljena medicinska sestra koja je nekako uspjela pobjeći iz grada.
Donjela je popis nestalih, a na njemu je bilo i Gabrielovo ime. Rekla im je za papirić s njihovom adresom koji joj je dao, za njegovu nadu da će se vratiti kući. Ali nije se vratio.
Ni nakon mjesec dana. Ni nakon godinu. Ni nakon deset godina.
Tražili su ga posvuda. Petar je obilazio bolnice, logore, masovne grobnice. Ispunjavali su formulare, davali uzorke DNK, razgovarali s međunarodnim organizacijama.
Sve bez rezultata. Gabriel Novak postao je samo ime na dugom popisu nestalih. Zvuk automobila koji se zaustavlja ispred kuće prekinuo je njene misli.
Kroz prozor je vidjela kako njihova krći Lucija izlazi iz auta s vrećicama namirnica u rukama. Nije očekivala njen dolazak prije vikenda. Lucija, što radiš ovdje tako rano? Upitala je Vesna izlazeći pred kćer.
Lucija, 37-godišnja žena koja je jako sličila svojoj majci, izbjegavala je njen pogled dok je predavala vrećice. Pomislila sam da bih mogla doći ranije ovaj tjedan. Bojan može sam brinuti o djeci par dana.
Vesna je odmah znala da nešto nije u redu. Poznavala je svoju kćer. Što se dogodilo? Lucija je uzdahnula, odlažući odgovor dok su ulazile u kuću.
Gdje je tata? Još spava. Lucija, prestani izbjegavati pitanje. Lucija je sjela za kuhinski stol, nervozno prebirući prstima po njegovoj površini.
Sinoć me nazvala Tena. Vesna je zastala u slaganju namirnica. I, mama, moraš mi obećati da ćeš ostati mirna.
Lucija. Netko se vratio u selo. Netko koga smo davno izgubili.
Vesna je ispustila konzervu koju je držala. Zvuk metala koji udarao pod, odjeknuo je kuhinjom. Ne, prošaptala je.
Ne igraj se tako sa mnom, Lucija. Gabriel je živ, mama. Vratio se.
Vesna se uhvatila za rub kuhinskog elementa da ne padne. Noge su joj odjednom postale slabe. To nije moguće.
Nakon toliko godina, to mora biti pogreška. Netko tko samo sliči na njega. Tena kaže da je sigurna.
Prepoznala ga je. I Borislav također. Odsjeo je kod jasne, želi se pripremiti prije nego što vas vidi.
Gdje je bio? Upitao je dubog glas s vrata kuhinje. Petar je stajao tamo, oslanjajući se od ovratak. Njegovo lice bilo je bezizražajno, ali oči su mu gorjele intenzitetom koji Vesna nije vidjela godinama.
Ne znaju puno, odgovorila je Lucija. Samo je rekao da je bio zarobljen dugo vremena, a onda izgubljen. Nije znao tko je.
Amnezija? Upitala je Vesna, pokušavajući dati smisao onome što je čula. Možda. Tena kaže da ima neki diktafon koji stalno nosi sa sobom.
Kaže da je na njemu sve snimljeno. Moramo odmah otići do njega, rekao je Petar, već okrećući se prema vratima. Ne, zaustavila ga je Lucija.
Rekao je da mu treba dan-dva da se pripremi. Dva dana? Petrov glas podigao se u nevjerici. Nakon 25 godina čekanja, traži od nas da čekamo još dva dana.
Petre, Vesna je prišla suprugu i stavila ruku na njegovo rame. Ako je zaista on, i ako je prošao kroz sve što možemo samo zamisliti, onda mu dugujemo to vrijeme. Petar je duboko udahnuo, boreći se s emocijama.
Na posljedku je kimnuo, vraćajući se do stola. U redu, dva dana, ali niti minute više. Dok je Vesna pripremala doručak, a Lucija postavljala stol, Petar je izašao u vrt.
Stajao je pred spomen pločom svog sina, ne znajući što da osjeća, nada, strah, sreća, ljutnja, sve se miješalo u njegovim grudima. Sjećao se dana kada je posljednji put vidio Gabriela. Bilo je to krajem srpnja 1991.
Gabriel je došao kući na vikend iz Vukovara, gdje je pomagao prijatelju renovirati stan. Trebao se upisati na posljednju godinu agronomije u Zagrebu na jesen. Vraćam se u Vukovar, tata, rekao je tog nedjeljnog popodneva.
Moram pomoći Mirku završiti uređenje stana prije nego što se situacija pogorša. Ostani ovdje, rekao je Petar. Vukovar nije siguran, svaki dan čujemo o novim incidentima.
Baš zato moram ići, ne mogu ostaviti prijatelje sad kad je najteže. Bili su se posvađali, Petar se sjećao kako je povisio glas, kako je rekao stvari koje nije mislio. A Gabriel, tvrdoglav kao i njegov otac, samo je pokupio svoju torbu i otišao.
Bez pravog pozdrava, to je bio posljednji put da ga je vidio. Nekoliko tjedana kasnije, kada je počela puna opsada Vukovara, pokušali su ga nagovoriti da se vrati kući. Ali Gabriel je rekao da ne može napustiti grad i ljude.
Odlučio je ostati i boriti se. Posljednje pismo koje su dobili od njega bilo je napisano početkom listopada. Pisao je o razrušenom gradu, o nedostatku hrane i vode, ali i o nevjerojatnom duhu ljudi koji su odbijali predati se.
Završio je pismo obećanjem, vratit ću se kući, ne brinite. Samo me čekajte. I čekali su.
25 godina. Petar je kleknuo pored spomen ploče i rukom dodirnuo u gravirano ime svog sina. Jesi li to zaista ti sine? Prošaptao je.
Jesi li se napokon vratio kući? Za ručkom su razgovarali o praktičnim stvarima. Što ako je zaista Gabriel? Gdje će živjeti? Treba će liječnički pregled, psihološku pomoć, možda i pravnu pomoć za povratak u sustav s obzirom da je bio proglašen mrtvim prije 15 godina. Trebamo li reći Katarini? Upitala je Lucija, izgovarajući pitanje koje je visilo u zraku.
Ne još, odgovorila je Vesna, prvo se moramo uvjeriti da je to zaista on, a onda... Ne znam, ona ima svoj život sada. Bila je slomljena kada je nestao, rekla je Lucija tiho. Čekala ga je tri godine prije nego što je uopće počela izlaziti s drugim muškarcima.
I još uvijek dolazi ovdje svake godine na godišnjicu njegovog nestanka, dodao je Petar. Ona ima pravo znati. Ali ne od nas, zaključila je Vesna.
To je nešto što Gabriel mora sam odlučiti ako je to zaista on. Lucija je kimnula, a onda iznenada upitala. Što ako nije isti? Što ako se promjenio? Naravno da se promjenio, odgovorio je Petar.
Kao što smo se i mi promjenili. 25 godina je prošlo. Ne mislim samo na to, rekla je Lucija.
Mislim, što ako je ono što je proživio ostavilo ožiljke koje ne možemo ni zamisliti? Što ako nije više ona osoba koju pamtimo? Vesna je uzela kčer za ruku. Onda ćemo upoznati osobu koja je sada i voljet ćemo ga jednako. Svi su šutjeli nekoliko trenutaka, svaki u svojim mislima o onome što ih čeka.
Dva dana, ponovio je Petar, gledajući kroz prozor prema selu. A onda idemo po našeg sina. Drugi dan u Livadama osvanuo je oblačan i tmuran.
Gabriel je stajao na prozoru svoje sobe u jasninoj kući, promatrajući kako sivi oblaci klize iznad sela. Noć je proveo nemirno, budeći se iz noćnih mora koje su ga pratile godinama. U njima je uvijek bio zarobljen u mračnoj prostoriji, sam, bez identiteta, bez sjećanja, bez nade.
Diktafon je ležao na stolu pored kreveta. Uzeo ga je i pritisnuo gumb za reprodukciju, namještajući zapis koji je snimio prije nekoliko dana. Probudio sam se u nepoznatoj prostoriji.
Glava me boljela, a noga je bila u improviziranom gipsu. Nisam znao koliko dugo sam bio bez svijesti. Dani? Tjedni? Prostorija je bila mala, bez prozora.
Jedino svjetlo dolazilo je kroz malu žarulju na stropu. Vrata su bila metalna, zaključana, izvana. Glas koji je govorio bio je njegov, ali je zvučao drugačije, drhtaviji, nesigurniji.
Gabriel je isključio snimku. Nije mogao slušati taj dio, ne sada kad se spremao suočiti s roditeljima. Netko je pokucao na vrata.
Gabriele? Doručak je spreman, pozvala ga je Jasna kroz vrata. Hvala silazim za pet minuta, odgovorio je. Dok se oblačio, razmišljao je o onome što ga čeka.
Danas će morati donijeti odluku, otići k roditeljima ili čekati da oni dođu k njemu. Te namo je sinoć rekla da već znaju. Lucija je došla kući.
Čekaju ga. Za doručkom je Jasna neprestano zurila u njega, kao da ne može vjerovati da je stvarno tu. Oprostite, rekla je konačno, primjetivši da je to zamijetio.
Samo, teško je povjerovati. Svi smo mislili da si mrtav, dovršio je Gabriel. Znam i bio sam, na neki način.
Hoćeš li danas otići do roditelja? Upitala je izravno. Gabriel je stavio žlicu natrag u zdjelu. Da, ali prvo imam nešto za obaviti.
Nakon doručka zamolio je Jasnu da ga odveze do groblja. Isprva je bila zbunjena, ali nije postavljala pitanja. Groblja je bilo na rubu sela, mirno mjesto okruženo starim hrastovima.
Gdje želiš da te čekam? Upitala je kad su stigli. Ne morate čekati. Prošetat ću natrag do sela.
Trebam vremena za razmišljanje. Jasna je kimnula s razumijevanjem i odvezla se, ostavljajući ga samog među nadgrobnim spomenicima. Gabriel je polako hodao između njih, čitajući imena.
Toliko novih grobova, otkad je posljednji put bio ovdje, cijela jedna generacija koja je otišla, uskoro je pronašao ono što je tražio mali bijeli spomenik s njegovim imenom. Gabriel Novak, 1969. i 1991.  zauvijek u našim srcima. Nije bilo tijela ispod tog kamena, samo sjećanja i nada koja je s vremenom izbljedila. Gabriel je kleknuo pored svog groba i izvadio diktafon.....nastavak na: