Benkovački slučaj – ista matrica, ista opasnost

Slučaj “Benkovac” nije ništa drugo nego dobro isplanirana provokacija, u kojoj je glavni cilj bio izazvati reakciju hrvatskih branitelja i na taj način ostvariti publicitet veći nego da se sam festival održao. Nažalost, uspjeli su – jer i otkazivanje događaja donijelo im je više pažnje nego da su nastupili pred polupraznim prostorom.

No, to nas vraća na riječi Brune Bušića, vizionara i mučenika hrvatske slobode, koji je još davno upozorio:

“Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu. A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako naši kradu. Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim je*ivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?”

Njegove riječi nisu samo povijesni citat – one su i opomena današnjici. Hrvatska jest izborila slobodu, krvavo i časno, ali danas svjedočimo kako se sve češće provokacijama, medijskim manipulacijama i političkim igrama pokušava razjediniti narod i unijeti nepovjerenje u one koji su najzaslužniji za našu slobodu – branitelje.

U Benkovcu smo vidjeli jasnu poruku: ako se ne ujedinimo i ako ne budemo čestiti, neprijatelji će nas provocirati, koristiti naše slabosti i okretati jedne protiv drugih.

UDBA-ška metoda – podjela i kaos

Kad nemaju argumenata, kad nemaju što reći ni pokazati, onda posegnu za najprljavijim metodama – udaraju po obitelji, dijele branitelje i pokušavaju posijati sumnju među onima koji su rame uz rame branili domovinu. Najgore je kad se uspiju infiltrirati do te mjere da se počne pitati “tko je veći branitelj, u kojoj je postrojbi bio, kakvu majicu nosi”.

A treba reći jasno: nije bitno je li netko bio u ratu ili nije. Onaj tko danas stane pred jugoslavenske narative i otvoreno kaže “dosta je pljuvanja po Domovinskom ratu, po našim žrtvama i po hrvatskim braniteljima” – zaslužuje poštovanje.

Sve ovo u Benkovcu bio je planski čin: otkazati festival, isprovocirati branitelje i dati prostor novinarki Meliti Vrsaljko da radi ono zbog čega je i poslana – provocirati i izazvati reakciju. Jer reakcija je ono što njima treba za naslovnice.

Tihi marš jugoslavenstva kroz institucije

Novinar Tihomir Dujmović jasno je opisao bit problema:

“Bit priče je da oni drže sve institucije. Ako imate zajedničku politiku, ne možete promovirati jednu priču i s druge strane u istoj toj Vladi imati ljude koji razumiju drugu priču. Jedan put mora doći do diskrepancije i to se sad dogodilo u Benkovcu. Ovdje imate tihi marš jugoslavenstva kroz hrvatske institucije, sad su izgubili Benkovac i tamo više neće igrati, ali Zagreb je čvrsto njihov. Oni drže institucije – oni odlučuju što će se snimati, tiskati, kako će izgledati program i koje će se televizije puštati. A vi pjevajte i veselite se, furajte se na to da ste većina – institucije su njihove.”

Dujmović je točno pogodio srž: kroz Benkovac je prošao zid otpora običnog čovjeka – branitelja, roditelja, seljaka – koji više ne pristaje da mu netko podvaljuje jugoslavenske narative pod krinkom umjetnosti.

Jer, ako je “umjetnost” vaditi hrvatsku zastavu iz nečije vagine, ako je “propitivanje” podizati petokraku na nebo iznad Rijeke, a istovremeno je zabranjeno reći “Za dom spremni” čak i u povijesnom kontekstu – onda to nije umjetnost, nego ideološka agresija.

I zato je Benkovac bio prekretnica: narod je rekao dosta.

Jedinstvo ili propast

Danas nam ne prijeti okupator s oružjem, već ptica grabljivica o kojoj je Bušić govorio – pohlepa, nepravda, neodgovornost i sluganstvo interesima koji nemaju veze s hrvatskim narodom. Ako tome podlegnemo, bit ćemo sami sebi najveći neprijatelji.

Zato se branitelji moraju jednom zauvijek ujediniti. Ne smijemo vaditi krvna zrnca i mjeriti tko je bio “veći” branitelj, niti dopustiti da nas sitne razlike razdvajaju. Svaki je dao ono što je mogao – netko je bio na bojištu, netko u pozadini, a netko danas diže glas kad se pljuje po Domovinskom ratu.

Vrijeme je da zajedno stanemo iza istine i naše žrtve – jer samo jedinstveni možemo spriječiti da nas, kako je Bušić rekao, “naši” kradu i prodaju svjetskim makro-lopovima.

Benkovac nas uči: ili ćemo biti složni i čestiti, ili ćemo pasti u iste zamke koje nam UDBA i danas podmeće.