Kad su mi rekli da se mogu otuširati puknula sam 'Vi imate tople vode, a što smo mi prošli...'

30.11.2020. 19:45:00

AUTOR: Suzana Lepan Štefančić/Večernji.hr

Ratne sudbine uprizorene su nedavno na daskama HNK u Osijeku, u scensko-interpretativnom programu “Žene Vukovara: od priče do razgovora”, posvećenom braniteljicama i braniteljima Vukovara

Po hladnoći, kiši i blatu, pod mecima, punih deset dana Violeta Grdić probijala se iz okupiranog Vukovara do Vinkovaca puzajući po kukurizištima, plivajući preko Vuke. Toj samohranoj majci iz Borova naselja tada je bilo 25 godina.

Dušica Zeko, pak, rat je dočekala u vukovarskoj bolnici, gdje je radila kao administratorica. Na posao je jurišala pod granatama i s “trbuhom do zuba”. Pred sam pad grada, prijevremeno je rodila kćer koja je, zbog nestanka struje u bolnici, pa tako i inkubatoru, živjela tek jedan dan. A Mira Vrdoljak, tada 31-godišnja majka dvoje djece, bila je hrvatska braniteljica, baš kao i Violeta. Ranjena je 20. listopada, no bio je to tek početak njezine kalvarije – nakon pada grada prošla je zloglasne logore Stajićevo i Begejce, a razmjenu je dočekala u Beogradu, 14. kolovoza 1992.

Njihove ratne sudbine uprizorene su nedavno na daskama HNK u Osijeku, u scensko-interpretativnom programu “Žene Vukovara: od priče do razgovora”, posvećenom braniteljicama i braniteljima Vukovara. Rezultat je to suradnje osječkog kazališta i dr. Božidara Popovića, psihijatra s 15-godišnjim iskustvom u radu s veteranima. Koncept utjelovljuje marginalizirana sjećanja hrabrosti, odvažnosti, žilavosti, otpornosti, mudrosti, humora, prijateljstva i ljubavi sudionika bitke za Vukovar.

 | Autor : Dubravka Petric/PIXSELL

Foto:Dubravka Petric/PIXSELL

A njihove priče su i potresne, ali i inspirativne. Violeta je ratne jeseni radila dva posla – u tvornici obuće Borovo, a dodatno je konobarila u hotelu Dunav. Kćerkici Ninoslavi kupila je tako novi pisaći stol, jer je taman trebala krenuti u prvi razred.

– Kad se zapucalo, Ninu sam u rujnu izvela iz grada. U samim sam se počecima uključila u obranu Vukovara, čim se počeo okupljati rezervni sastav policije. Nisam htjela sjediti kod kuće i čekati što će biti, a nisam imala od čega ni živjeti, u Borovu tada više nije bilo plaće. Moj se bratić Vjekoslav Katić prvi prijavio, pa sam i ja predala papire, no njega su odmah pozvali, a mene nisu, prolazili su i mjeseci... – prisjeća se Violeta. Poziv je, ipak, stigao i njoj pa je i ona odjednula odoru.

Bratić Vjekoslav preživio je pokolj u Borovu Selu 2. svibnja 1991., kada je poginulo 12 hrvatskih redarstvenika, no nije preživio pad Borova naselja.

– Posljednji dan, kad su ulazili u Borovo Commerce kako bi se pozdravio s roditeljima, snajperom su ga pogodili. Odvukao se do Commerca, ali je iskrvario, umro je roditeljima na rukama. Sutradan smo trebali ići u proboj, ali on nije stigao. Čekali smo do zadnjega kod stare pijace, ali se nije pojavljivao pa smo krenuli bez njega – nastavlja.

Violeta se nije htjela predati neprijatelju u ruke, odlučila se na proboj 19. studenoga navečer. Na put u neizvjesno zaputilo se njih 30-ak. Umorni, gladni, spustili su se u podrum jedne kuće u Borovu naselju, pronašli nešto hrane u staklenkama, i onako iscrpljeni, zaspali su. Kada su se trgnuli, već je svitalo.

– Brzo smo skočili, došli smo Vuke, do mosta, i tamo su četnici počeli pucati na nas. Sakrili smo se u kuće i vijećali što ćemo dalje. Dvojica pripadnika Tigrova i ja smo odlučili prvi pregaziti Vuku i uspjeli. No, drugi su se povukli jer su zapucali po njima pa smo tako nas troje ostali sami, nismo se mogli vratiti natrag. Srećom, bila je visoka trava pa smo se tu skrili i ležali cijeli dan. Kada se smračilo, puzali smo do šume, izgubili smo tako cijelu noć. Došli smo do skladišta JNA, a kad smo vidjeli vojsku unutra, povukli smo se. Svanjivalo je pa se nismo usudili dalje, zavukli smo se u neku rupu i opet čekali mrak. Cijeli je dan padala kiša. Sjećam se kao danas kako sam bila mokra, cijedila se voda s mene. Slušali smo ih kako pjevaju, pljačkaju, odvoze stvari na traktorima... Nismo se smjeli pomaknuti – priča Violeta.

Njezini suputnici Damir i Mladen bili su iz Zagorja i Kutine pa nisu poznavali teren, a ni ona se nije snalazila baš najbolje – znala je, kaže, cestom doći od Vukovara do Vinkovaca, ali ne i njivama i prtenim putovima.

U pokušaju da zobiđu Bršadin, naletjeli su na poteznu minu i sve troje su ranjeni. Violeta je imala tek par zavoja koje su međusobno podijelili i “malo se zavili”.

– Od ranjavanja mi se cijela slika okrenula. Ponovno smo prešli Vuku, ovoga puta preplivali. Mladen je bio neplivač pa smo ga povezali jaknama i prevukli. Takvi mokri, jadni, ranjeni otišli smo na Lipovaču i skrili se u sjenik. Sutradan smo zabunom krenuli na krivu stranu i stigli pred samu Trpinju pa smo se morali vratiti do Lipovače. Ugledali smo u daljini veliku bliješteću loptu, pretpostavili smo da to su Đeletovci koji gore, a odmah pokraj su Vinkovci, pa smo uhvatili smjer prema toj gorućoj lopti i svjetlu – opisuje.

Na kraju Pačetina, već u svitanje, zavukli su se u šupu kako bi odmorili, no vlasnik kuće ih je uočio. Damir i Mladen su htjeli pucati, no Violeta ih je spriječila kako ne bi probuduli cijelo selo. Predložila je da ipak probaju “igrati” na ljudskost i zamoliti vode i hrane. Ipak se prevarila. Iako je rekao da ide u kuću po hranu, vlasnik je skrenuo na ulicu i uzbunio sumještane, koji su se noževima potrčali prema Vukovarcima. Uspjeli su im pobjeći, kroz kukuruzišta prema šumi. Osluškivali su graju koja se digla po selu, čuli kako se pale tenkovi. Preležali su dan u polju, iščekujući sudbinu. Potjera ipak nije išla tako daleko za njima. Iduća tri dana probijali su se do Tordinaca, gdje su opet trebali preplivati Vuku, no Mladen ni u ludilu nije htio ponoviti to iskustvo. Jeli su pljesnive orahe, šećernu repu, stočnu repu i teglu kiselih krastavaca. I posvađali su se, ne znajući kako prijeći rijeku jer je stari most u Tordincima bio srušen.

– U toj svađi, okrenem glavu od njih, i uz vodu ugledam ljestve na obali. Stavili smo ih uz srušeni most i popeli se na njega pa puzali do ceste, moleći Boga da oni ne provire kroz prozor. Strovalili smo se brzo u kanal, da budemo manje vidljivi, i opet cik-cak kroz kukuruze... U daljini smo vidjeli kuće, ali kako znati jesu li to Vinkovci? Kada smo stigli do njih, čuli smo ljude, ali nismo mogli po govoru raspoznati jesu li naši. Dva sata smo obilazili oko jedne kuće, kad sam začula da na TV dnevniku spominju pad Vukovar, na što se netko unutra ražestio i rekao: “Dobit ćete vi svoje za Vukovar!” Znači, naši su, ali trebalo je ući unutra da nas ne pobiju – govori ona. Odvažili su se i zazvali ih riječima: “Je l’ to garda”, a Vinkovčani se nisu mogli načuditi da je ta trojka preživjela proboj.

– Kad su mi kasnije rekli da se mogu istuširati i da imam pun bojler tople vode, puknula sam i počela vikati na njih: “Vi imate tople vode, a što smo mi u Vukovaru prošli, ni struje, ni ikakve vode” – prepričava. Otišla je ubrzo za Kutinu, a vratila se u rodni grad 1997., odmah nakon reintegracije. U vojsci je ostala do prosinca 1999. i odlaska u mirovinu. Njezinu vukovarsku sudbinu na osječkoj je pozornici oživila Branka Cvitković, prvakinja drame HNK Zagreb.

– Zagrepčanka sam, nemam direktne veze s Vukovarom, osim što je on 1991. postao svima nama naša rana, naša bol. Bila sam jako angažirana u radu s ranjenim braniteljima koji su završili u traumatološkoj bolnici u Zagrebu, tri sam godine na neki način bila njihov psihoterapeut. Odlikovana sam Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski i Spomenicom Domovinskog rata. No, nikad nisam htjela o tome puno govoriti – započinje Branka Cvitković, koja će ovog prosinca imati čast upaliti treću adventsku svijeću u Vukovaru.

Utjeloviti tešku ratnu priču, kaže ona, “vrlo je ozbiljna i delikatna stvar”.

– Smatram privilegijem i čašću to što je netko svoju intimu položio pred mene i dao da radim s njom što hoću. Veličanstvena je to gesta, da se čuje i da se ne zaboravi. Zaista smo nas sve tri glumice prihvatili priče triju Vukovarki kao osobnu ranu, i na taj način ih iznijeli na pozornici. Nevjerojatno je kakvu sam snagu imala da sve to podnesem, baš su me ispunile pozitivne emocije. Svoju Violetu sam upoznala tek poslije naše izvedbe, ali čini mi se kao da smo se poznavale cijeli život – dirnuta, rekla je glumica.

Njezina osječka kolegica Sandra Lončarić, pak, “stala je u cipele” Dušice Zeko.

– Dugo me nije toliko emotivno obuzeo tekst na kojem sam radila. Kad sam ga dobila u ruke, morala sam svako malo stati i isplakati se, sve do kraja. Čitala sam ga dugo, dugo... Nisam mogla doći k sebi od čuđenja, tuge, zadivljenosti koliko smo mi žene zapravo jake, općenito ljudi, i koliko možemo podnijeti u ekstremnim situacijama. Svakim novim čitanjem su mi navirale nove suze, nova tuga za svim tim sudbinama. Kada je počeo program, stalno sam si ponavljala da se ne smije toliko rasplakati, ali cijelo vrijeme sam se suzdržavala i imala knedlu u grlu – priznaje nam Sandra Lončarić.

A poruka je, ističe, itekako snažna.

– Ima nade za svaku kalvariju, a o tome svjedoče ove tri žene, koje su svima nama velike učiteljice. Kada mi se ubuduće dogodi nešto ružno, mislim da će mi one biti itekakav podsjetnik da ima i gorih sudbinu i da uvijek možeš krenuti dalje i pronaći radost života. Rekla sam im, zaista im se divim i klanjam im se. One su moje istinske heroine – poručuje ona.

“Njezina” Dušica Zeko suočila se s najvećim strahom svakog roditelja - gubitkom djeteta. U podrumu vukovarske bolnice dočekala je svoj 29. rođendan. Zaposlila se u toj ustanovi 1983., kao administrator u upravi. Suprug Niko bio je vozač u Vjesniku. Kada je počeo rat, odrađivala je svoj posao, ali bih i dodala čašu vode ranjenicima ili pomagala namjestiti krevete.

Iako u sedmome mjesecu trudnoće, ni u studenome nije htjela napustiti svoj Vukovar.

– Budimo iskreni, nitko nije očekivao takav ishod. Negirala sam. Jurišala sam do bolnice po hladnoći, nije bilo grijanja. Počela mi je odlaziti plodna voda 4. studenoga, ali nisam to odmah ni shvatila, mislila sam da sam se prehladila. Prijateljica Ljerka, koja je bila majka, upozorila me da to nije dobro pa smo potražile pomoć. Liječnica mi je objasnila da je počeo prijevremeni porođaj pa će mi davati injekcije kako bi ga zaustavili, a ako ne uspiju, slijedi mi carski rez. Uspaničarila sam se. Već su zaredale gangrene u bolnici, boleštine, nije bilo vode ni struje, znala sam dobro kakva je situacija, pomislila sam kako ću umrijeti na tom carskom rezu. Noću na 8. studenoga počeli su mi bolovi, trudovi. Ležala sam na nekakvim nosilima na kat, u atomskom skloništu gdje je bilo troje nedonoščadi i najteži ranjenici nakon obrade. Svi su bili živčani pa nisam više htjela nikoga ni zvati. Osjetila sam odjednom da sam rodila, dakle potpuno sama, a tada sam onda pozvala osoblje. Mislila sam, naime, da je beba mrtva jer nisam čula glas. Odnijeli su je, a meni su dali infuziju, hrane nije bilo. Kada su mi druge trudnice rekle: “Dušo, beba ti je tu, u inkubatoru, živa je”, bila sam izvan sebe od sreće – prisjeća se Dušica, pa brizne u plač. Bilo je to rano ujutro 8. studenoga. U toj je sobi gdje uvijek gorjelo svjetlo, oko podneva je primijetila da se zamračilo, a nema struje ni u inkubatorima. Granata je, naime, udarila u agregat.

– Liječnica mi je rekla: “Beba je živa. Da preživi, male su šanse, nema struje za inkubator, a i da ostane živa, upitno je u kakvom će stanju biti.” Pomislila sam: “Bože, predajem je u tvoje ruke”... Došla je struja, ali za nju je bilo kasno, umrla je sutradan oko podneva. Da sam je barem dotaknula, ali nije mi život to priuštio. Suprug ju je uspio vidjeti kada se rodila, no kad je došao sutradan, već je nije bilo – kaže naša sugovornica, ponovno kroz suze. Donijeli su je u kutiji, poput one za šprice, težila je 800 grama. Nikada nije saznala kamo su je odnijeli, “vjerojatno na ostale mrtve koje više nisu imali gdje zbrinuti”. Dušica je ležala i plakala, a 17. studenoga prvi je put poželjela otići s konvojima iz grada, no nije više bilo prilike.

– Vidio se metež, nazirao se kraj. Suprug, koji je uvijek dolazio nasmiješen, toga je dana bio drukčiji. “Gotovo je”, rekao je. Bila sam svjesna: ili život ili smrt. Pitala sam ga kolike su šanse da se izvučemo, u proboju, odgovorio je: “Male, ali krenut ćemo pa kako Bog dadne.” Sastali smo se u 16.30 sati na ulici, prije mraka. Grad je tutnjao, gorio, zamalo nas je sve pobila granata čim smo se skupili. Bilo nas je oko 150. Našli smo čamac na napuhavanje pa prešli Vuku. Stigli smo u zoru u Vinkovce, dakle 18. studenoga. S nama je bio sin dr. Vesne Bosanac, koji joj je uspio nekako javiti da smo izašli živi i zdravi. Kad ju je oko podneva ponovno nazvao, javio se Veselin Šljivančanin i rekao: “Ovdje nema nikakve doktorice Bosanac.” I znali smo da je pao grad – iznosi Dušanka.

Dva dana kasnije, supružnici Zeko stigli su u Zagreb, smjestili se u hotel International, privremeno na tjedan-dva, a ostali su pet godina. Preselili su se potom u Vinkovce, opet na pet godina, da bi se 2001. vratili u Vukovar.

– U Zagrebu nam se rodio sin Dino, u siječnju 1993. No, u trećem mjesecu trudnoće otkrili su mi maligne stanice u maternici. Završilo je sretno, karcinom smo pobojedili u startu, a Dino je krenuo tatinim stopama i danas je vojnik u Vukovaru. Kraj je sretan, to volim kad pričam – smješka se ona.

– Dobro je, prošlo je... – kaže danas i Mira Vrdoljak iz Vinkovaca. Odrasla je u selu nadomak Vinkovaca, a radila je u Borovu. Krvave 1991. imala je 31 godinu i bila je majka dvoje mališana.

– Djecu sam odvela k roditeljima na selo, a ja sam se prijavila u ZNG. Dobila sam premještaj na Sajmište. Obućarske sam struke, ali sam kod pokojnog dr. Njavre prošla obuku kako se u ratu obrađuju rane. Raspoređena sam u sanitet, no imala sam pušku pa sam radila što god je trebalo. Ranjena sam oko 20. listopada kada sam s jednim vojnikom išla po ranjenika pa je pala granata. Nisu mi mogli izvaditi geler. Pobjegla sam na punkt, nisam htjela ležati, u bolnici više nije ni bilo mjesta. Tako su svi radili, osjećala sam se sigurnije s braniteljima nego u podrumu. Ostala sam u Borovu naselju, predali smo se 19. studenog. Skinula sam u Commercu uniformu i izašla u civilu, otjerali su me među žene pa sam na prepoznavanju uspjela proći i u Borovu Selu i u Dalju, nisu prepoznali da sam bila u vosjci sve do Novog Sada, kada je jedna žena prstom pokazala u mene. Odveli su me u zatvor, netko tko se predstavljao kao sudija proglasio me krivom, a da me nije pitao ni kako se zovem – započinje Mira.

Završila je uskoro u Stajićevu, a nekoliko dana kasnije s grupom ranjenika prebacili su je u Begejce i tamo je ostala do 20. prosinca. Zatvorili su je, potom, u Srijemskoj Mitrovici, a na koncu je sredinom siječnja odvezena u Beograd i tamo je ostala do razmjene 14. kolovoza.

Hrvatska braniteljica Mira Vrdoljak | Autor : Dubravka Petric/PIXSELL

Foto:Dubravka Petric/PIXSELL

– U Novom Sadu nisu mogli do mene u ćeliji pa su me samo pljuvali kroz rešetke, u Stajićevu sam bila jedina žena, nazivali su me ustaškom kurvom, a tko god bi prošao, udario bi me nogom. Dolaskom u Begejce počinje tzv. ispitivanje, pa su tražili da priznam kako smo dr. Bosanac i ja vadili bubrege srpskoj djeci i prodavali. Tri dana sam bila vezanih ruku na leđima i bosa pokraj otvorenog prozora, na hladnoći, nisam ni jela ni pila. Igrali su ruski rulet sa mnom. Došao je Crveni križ pa ih je prekinuo, vratili su me među druge žene. Nas 12 u maloj prostoriji imalo je jednu deku i pet litara vode. Otišla sam u rat s 59 kilograma, a vratila se s 51, s tim da sam se u Beogradu oporavila, tamo smo dobivali tri obroka, kupali se jednom tjedno i imali grijanje. Moj tzv. branitelj bio je osnivač SDSS-a za Slavoniju i Srijem. Govorio mi je kako mi se djeci može svašta dogoditi ako ne potpišem što traže od mene – navodi.

Tek je u siječnju saznala da su joj djeca živa.

– Mislila sam da ih više nikada neću vidjeti, da je netko tražio da potpišem kako sam ubila cara Dušana i Napoleona u jedno popodne, pristala bih, samo da se vratim kući i obitelji. Ja sam veliki optimist, i znam da poslije svake kiše dolazi sunce, samo ga treba dočekati. Godinu dana nisam vidjela djecu, pa smo nakon razmjene još godinu živjeli odvojeno. Trebalo mi je, stoga, da naučim ponovno biti mama, funkcionirati u društvu. Sve sam izdržala radi njih, ali koliko god sam htjela biti s njima, toliko sam se toga i plašila. Taj moj branitelj je na dan razmjene rekao kako očekuje da mu platim 10.000 maraka ili će mi se osvetiti, naći će ili mene, ili djecu, ili moje roditelje. Nisam imala novca da mu pošaljem – iznosi Mira.

U Vukovaru joj danas žive unuci, rado ih posjećuje, no ne bi, kaže, podnijela živjeti u gradu gdje ju svaki kutak podsjeća na proživljene traume.

Sva tri teksta izrežirala je ravnateljica Drame HNK u Osijeku Petra Bernarda Blašković, a uz više do 120 stranica transkripata provodila je noći i noći.

– Šokantno je bilo samo saznanje da su ljudi mogli to preživjeti. Htjeli smo staviti naglasak na njihovu snagu, kako su u najtežim trenucima pronalazili način da prežive, a to su i ključne točke u radu dr. Božidara Popovića s veteranima – da se uvijek istakne ljubav, domišljatost, prijateljstvo, snaga koji su ih pokretali. Mira Vrdoljak, koju sam ja glumila, proživjela je 87 dana Vukovara i 280 dana logora, a najprije mi je bila strašna sama ta količina užasavajućeg vremena koje je prošla! Nije se to dogodilo u jednome danu, pa ni u mjesecu – ističe Petra.

Dirnule su je, priznaje, “divne i nevjerovatno nadahnjujuće Mirine rečenice iz transkripata”.

– Fascinantno je to odvajanje tijela i duha, kako preživjeti u trenutku kada je tijelo podvrgnuto nasilju, a u njoj je velika potreba za preživljenjem. Nadahnula me je svojom snagom, kao kad čitate knjige za samopomoć – dodaje osječka glumica. Dobila je transkript tuđeg života u ruke i stvarala je sliku.

– Pronalazila sam sličnosti jer i ja imam tu mušku energiju, ženski svjetovi nisu moji. Zamišljala sam je kao mrgu s obzirom na to što je prošla sve te batine u logoru, a kada sam vidjela kako je sitna, šokirala sam se. Eto, koliko je unutarnja snaga čovjeka, on može sve – zaključuje Petra Blašković.

Izvor: Večernji.hr/PDN/Foto:Dubravka Petric/PIXSELL

Izvorni autor: Suzana Lepan Štefančić/Večernji.hr

Autor: